Jezične i životne pouke

Trinaestoga ožujka u knjižari Matice hrvatske Nives Opačić održala je, u okviru manifestacije Dani hrvatskoga jezika, na poticaj voditeljice marketinga MH Valentine Zelenika, predavanje Hrvatski standardni jezik – još jedna ugrožena vrsta.  

Profesorica Opačić odgojila je brojne generacije studenata hrvatskoga jezika na Filozofskome fakultetu u Zagrebu. Umirovljena je 2003. Zaljubljenica u hrvatski jezik i njegova izvrsna poznavateljica, Nives Opačić je u interpretaciji životne i jezične stvarnosti profesionalno stroga i majčinski brižna, iskrena i britka, dobronamjerno kritična, duhovita i ironična. Često nastupa u medijima, neumorno se zalažući za očuvanje dostojanstva hrvatskoga jezika. Ne zastaje u čudu pred životnim i jezičnim događajima; oni su joj intelektualni izazovi i emocionalni poticaji pa spretno reagira na njih, oblikuje jezični bonton, obrazuje i odgaja, nadahnjuje i potiče, biva primjerom i uzorom.

Nives Opačić u Knjižari MH

Njezini tekstovi mnogo su više od puke informacije; ona istražuje dubine riječi, njihove slojeve, značenja i sjene te marljivo skrbi o njima. Pisanje joj, kako sama kaže, „pruža zadovoljstvo“, usrećuje je i veseli.   

U svojim knjigama uz primarno jezične teme dotiče i druga područja životne zbilje: degradiranje vrijednosti, neznanje, nekritičnost, licemjerje, malodušnost, „papirnato“ domoljublje. Tako u novoj knjizi Osjenčane riječi komentira znanje u Hrvata: „Znanje se kao izraz domoljublja u Hrvata ne računa. Uostalom, čini se da se ionako preselilo na neka vječna lovišta, a mozak na pašu.“  

Temu je predavanja Hrvatski jezik – još jedna ugrožena vrsta prof. Opačić razradila govoreći o nekoliko paradoksa: o paradoksu nepoučavanja hrvatskoga jezika u obrazovnom sustavu i u medijima, o paradoksu straha i nebrige za vlastiti jezik te o paradoksu čišćenja vlastitoga jezika od slavenizama i otvaranja vrata anglizmima, odnosno o paradoksu gubljenja hrvatskoga jezika u vlastitoj državi.

Nives Opačić upozorila je na činjenicu da sve manje skrbimo o hrvatskome standardnom jeziku, kako u obrazovnom sustavu tako i u medijima. Podsjetila nas je da je hrvatski standardni jezik nastao radi bolje kominikacije u cijeloj jezičnoj zajednici, da je to normirani jezik koji moramo sustavno i pomno učiti. Nažalost, baš zbog činjenice da se u učenje treba uložiti napor, javlja se otpor prema tome jeziku. Hrvatski standardni jezik ne poučava se, bolna je istina, na većini hrvatskih fakulteta, pa čak ni u školama na predmetu Hrvatski jezik. Hrvatski standardni jezik, istaknula je, treba poučavati kao stvarnost različitih funkcionalnih stilova (znanstvenog, književnoumjetničkog, novinarsko-publicističkog, administrativnog, razgovornog); čini se, pak, da je u praksi u svim prigodama prevladao razgovorni stil. I u hrvatskome standardnom jeziku, naglasila je prof. Opačić, treba se vladati prema bontonu, ali je sve manje stručnjaka koji znaju i koji žele poučavati jezični bonton.

Odnedavno angažirana na Prvom programu Hrvatske televizije, u emisiji Dobar dan, Hrvatska u kojoj, na njezinu kraju, iznosi zapažene pogreške voditelja i njihovih gostiju te ih ispravlja, čudi se (i žalosti) što se njezina tumačenja pogrešaka i savjeti često ignoriraju.

Uranjajući u ne tako davno represivno razdoblje hrvatske povijesti, Nives Opačić istaknula je činjenicu da se tada znalo što hrvatski standardni jezik jest, a što nije: među stručnjacima je kolao Babić–Finka–Mogušev Hrvatski pravopis (tzv. Londonac), Ljudevit Jonke objavio je Književni jezik u teoriji i praksi (1965), koji je u nepunu godinu dana doživio drugo izdanje. Devedesetih godina 20. stoljeća svijet je postao, mihalićevski rečeno, „sulud od slobode“ – oduševljeni se i oslobođeni svijet, zapazila je Nives Opačić, uplašio hrvatskoga standardnog jezika te se u njemu osjetio zbunjenim i nesigurnim. Na širemu društvenom planu ne pokazuje se interes za hrvatski standardni jezik; vladaju nebriga, neznanje, nezainteresiranost. Ne postoji snažna društvena svijest o važnosti sustavnoga učenja, truda, napora, erudicije i entuzijazma koje treba uložiti u svladavanje izazova koji se zove hrvatski standardni jezik. Tu je tvrdnju profesorica Opačić ilustrirala primjerom iz svoje nastavničke prakse: spomenula je strane studente koji su bolje rješavali zadatke iz akcentuacije od „domaćih“, hrvatskih studenata, odnosno od izvornih govornika hrvatskoga jezika (čime su dokazali da se hrvatski standardni jezik može naučiti, dakako, uz trud i napor).

Posljednji je paradoks na koji je ukazala naša profesorica taj da u vlastitoj državi gubimo vlastiti jezik. Hrvatski smo jezik očistili od slavenizama, a širom smo otvorili vrata anglizmima (o čemu je Nives Opačić pisala u knjigama Hrvatski u zagradama, 2006. i Hrvatski ni u zagradama, 2012). Postali smo tako građani drugoga reda u vlastitoj zemlji!

Predavanja Nives Opačić, pa tako i posljednje u Matici, nisu samo jezične nego su i životne pouke. Zrcale znanje i mudrost, pronicavost i ozbiljnost, jednostavnost i lucidnost. U priče o riječima naša draga profesorica upleće svoje bogato životno i čitateljsko iskustvo, sjećanja i asocijacije na događaje iz nacionalne i obiteljske prošlosti, na brojna književnoumjetnička djela, izreke, aforizme, poslovice i anegdote, čime svojim nastupima udahnjuje svježinu, originalnost i posebnost. Istaknuta je profesorica završila svoje predavanje optimističnom porukom da hrvatski jezik ipak neće nestati; opstat će zahvaljujući entuzijastima, zanesenjacima, brižnim proučavateljima i poučavateljima koji će mlade ljude stručno, sustavno, strpljivo i oprezno voditi „šumom zvanom hrvatski jezik“.

I s ljubavlju, dodala bih, upravo kako to i sama naša vrsna profesorica Opačić čini – „stežući biljku nježno“, toliko koliko treba da bi pravilno rasla, istodobno vodeći računa o tome da joj ne slomimo grane.