Iz vlaka u snijegu

Ove je godine Sajam knjiga u Leipzigu započeo neobično snažnim političkim porukama s pozornice u Gewandhausu, koje su upozoravale na porast desnog ekstremizma u Njemačkoj i u Europi, i s lepršavom, a duboko emotivnom interpretacijom Mozarta (40. simfonija u g-molu KV 550) pod dirigentskom palicom Andrisa Nelsonsa. Bilo je neke simbolike u ovoj kombinaciji, kao i u vremenskim prilikama. Prva dva dana bilo je prohladno i suho, a onda je počeo padati gusti snijeg, koji je krajolik pretvorio u zimsku bajku, da bi na kraju doveo do potpune pometnje i još nikad viđena kaosa. Pisci, urednici, novinari, nakladnici i publika ostajali su zarobljeni u vlakovima u snijegu ili su uzalud na hladnim peronima čekali tramvaje i vlakove, a kad su se oni mudriji nakon više sati čekanja bez pouzdanih informacija, što je i inozemnim gostima potvrdilo ono što većina Nijemaca ionako zna, naime da Deutsche Bahn nije više pojam njemačke pouzdanosti, dakle kad su se oni mudriji pokušali vratiti u hotele koje su tog jutra optimistično napustili, doznali su da su sve sobe odavno uzeli još brži i mudriji od njih. Ili su morali platiti noćenje 250 eura tamo gdje je još jučer cijena bila 150. Kapitalizam funkcionira besprijekorno kad su ponuda i potražnja u pitanju, dok mu uloga javnog servisa nikako ne leži, što je Deutsche Bahn još jedanput dokazao. Ali to je druga tema.

Napustila sam Leipzig jednim od rijetkih vlakova koji je na vrijeme krenuo. Vlak je klizio kroz snježnu bajku, i Saksonija, pokrajina bivšeg DDR-a, a danas glavno izvorište desničarskoga populizma, izgledala je na trenutak prisno i gostoljubivo. Govori na svečanom otvaranju pozivali su na kulturu dijaloga, no ona je u svijetu, u Europi, pa tako i u Njemačkoj, ozbiljno ugrožena, što se i na sajmu osjetilo, konkretno tek u nekoliko manjih incidenata o kojima sam doznala nakon što je moj vlak napustio Saksoniju, a istodobno su kao nejasna prijetnja lebdjeli iznad cijeloga događanja od sama početka.  

Staklena dvorana Lajpciškog sajma knjiga 
Snimio Tom Schulze

Desničari su naučili kako dospjeti u središte pozornosti. Tako je jedna od najnovijih intelektualnih perjanica njemačke nove desnice Uwe Tellkamp, inače brojnim priznanjima visoko dekoriran pisac iz Dresdena, pred sam sajam uznemirio javnost izjavom da više od 95 posto migranata u Njemačku dolaze da bi se „uvukli u njemačke socijalne sustave“. Kad se zahvaljujući otvaranju sajma buka ipak bila stišala, Tellkamp je uspio je ponovo doći u središte pozornosti tako što je pred kraj sajma bio jedan od prvih potpisnika najnovijeg apela protiv izbjeglica i protiv politike njemačke vlade, a koji se sastoji od samo dvije radikalne rečenice. Tim jednostavnim trikovima iz mađioničarskih populističkih rukava uspjelo mu je zasjeniti mnogobrojne pisce, koji su u stotinama izvrsnih programa nastupali tih dana u Leipzigu. Bilo je to kao kad svoje izvrsne kolegice i kolege, koji pišu sjajne eseje, raspravljaju o crnim rupama u svemiru i rješavaju najteže matematičke zadatke u sjenu baci problematičan učenik time što pljune na učiteljicu ili razbije prozor i onda cijela škola govori samo o njemu.  

Kraj dijaloga?  

Svoj govor zahvalnosti na dodjeli Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje norveška je novinarka i spisateljica Asne Seierstad zaključila upravo takvom parabolom o kraju dijaloga, koja je nažalost bila prepričan stvaran događaj. U njezinu romanu Jedan od nas hrabra djevojka, koja je u školi pohađala tečajeve retorike da bi mogla bolje argumentirati, prilazi Andreasu Breiviku, koji puca po njezinim prijateljima, i kaže mu smireno i odlučno: „Ne smijete to raditi! Morate prestati pucati!“ Breivik se okrene, podigne automatsku pušku i raznese joj jednim pucnjem mozak.  

Asne Seierstad završila je govor riječima: „Da bismo sačuvali sjećanje na tu djevojku, tu nevjerojatno hrabru djevojku, ne smijemo nikad napustiti ideje za koje se ona zalagala. A naše jedino oruđe je ono koje je i ona izabrala: riječi. Gledano na duge staze, one su jače.“ Snažnija poruka se iz Leipziga u ožujku 2018. nije mogla poslati. Velika književna scena, koja se tamo okupila, pisci i publika, kao i njemačka Zajednica nakladnika i knjižara, koja je zabrinuta zbog stagniranja nakladništva, demonstrirali su na različite načine svoju odlučnost da riječ kao glavno sredstvo komunikacije u Leipzigu ovih dana sredinom ožujka dobije posebno mjesto u društvu. Bez obzira na manje incidente i na pridavanje nerazmjerno velike pozornosti populističkim pokusnim balonima, te bez obzira na snijeg, koji je putnicima uvelike pokvario raspoloženje, može se ipak reći da su u toj nakani i uspjeli.  

Skroman hrvatski nastup  

Nemoguće je naravno ukratko prepričati koja su sve nova ostvarenja bila u žarištu interesa – sajam je jednostavno prevelik događaj. Za njemački roman godine proglašen je roman prevoditeljice, pjesnikinje i autorice reportaža i proze Esther Kinsky Hain (prijevod naslova bio bi Gaj ili Lug) u kojem opisuje svoje lutanje po Italiji nakon gubitka voljene osobe. Iako sam prije i sama sudjelovala u organiziranju nastupa hrvatskih pisaca u Leipzigu, uvijek mi je smetala fokusiranost hrvatske javnosti na jedno jedino pitanje: Kakav je bio naš nastup? Pritom taj uistinu nije uvijek bio najvažniji događaj sajma! Tako je i ove godine hrvatski nastup bio skroman. Štand je bio malen i lijep, napokon je Zajednica nakladnika i knjižara napravila dobar štand, koji se može nositi na sve sajmove, iako je ovaj možda bio premalen. No na štandu nije bilo nikoga. Izgleda da se zadužena osoba iz Ministarstva kulture razboljela, pa su dečki koji su sklapali štand čuvali knjige. A pisci – Ivana Šojat, Igor Štiks i Slavenka Drakulić – nastupili su na tribinama koje nisam posjetila, tako da ništa o tome ne mogu reći. Tribine je organizirala mreža Traduki i za razliku od agilne Javne agencije za knjigu Slovenije, koja je s jedne strane sudjelovala u programu Tradukija, a s druge i sama organizirala svoja događanja, hrvatsko Ministarstvo kulture Tradukiju je u cijelosti prepustilo organizaciju hrvatskoga nastupa. Dok su Slovenci svoj zasebni program kao i uvijek uoči sajma slali e-mailovima i pozivali na više dvadesetak događanja sa deset pisaca, s Hrvatima je sve bilo tiho i nezapaženo. Šteta, nekad su odnosi bili obrnuti, ali kontinuiranim radom agencije JAK Slovencima je uspjelo u cijelosti promijeniti paradigmu komunikacije s inozemstvom i podići je na novu razinu.  

Lajpciška nagrada
za europsko razumijevanje

Pet godina sam već u žiriju Lajpciške nagrade za europsko razumijevanje i jako sam ponosna na pisce koje smo kolegice i kolege i ja dosad izabrali. To su sve redom bila zanimljiva imena:  

– Pankaj Mishra, britanski povjesničar i esejist indijskoga podrijetla dobio je 2014. nagradu za knjigu o europskom kolonijalizmu u Aziji i duhovnim korijenima današnjih turbulencija i promjena na tom kontinentu.

– Mircea Cartarescu, jedan od najvažnijih i najproduktivnijih suvremenih rumunjskih pisaca, koji je na neki način prethodio ovogodišnjem programu Rumunjske kao zemlje gosta, nagrađen je 2015. za trilogiju Orbitor, u kojoj spaja svoju autobiografiju s poviješću svoje zemlje služeći se na gotovo barokni način svim registrima jezika i stilskih sredstava, realizma, magičnog realizma i fantastičnog.  

– Heinrich August Winkler, njemački povjesničar, dobio je nagradu 2016. za monumentalnu Povijest Zapada u četiri sveska, djelo od neprocjenjive vrijednosti za svaku privatnu i javnu knjižnicu, koje vam, kad ga uzmete u ruke i počnete listati, zorno predoči da naoko svemoćan Google ne može tek tako pobijediti knjigu.

– Matthias Énard, francuski romanopisac, nagradu je dobio 2017. za roman Busola, u kojem je prikazao neraskidive veze Orijenta i Zapada, a laudatio mu je održala francusko-tuniska znanstvenica Leyla Dakhli. I Énard i Dakhli govorili su na savršenom njemačkom jeziku s francuskim naglaskom pred udivljenom publikom Gewand­hausa.

– Asne Seierstad, norveška novinarka i spisateljica, koja je nagrađena 2018. za impresivni faction-roman Jedan od nas. Priča masovnog ubojice o Andreasu Breiviku, koji je u terorističkom napadu u Oslu i u masovnoj egzekuciji djece i mladih na otoku Utoya ubio 77 ljudi. Naravno, njezin je izvrsni njemački bio obojen norveškim naglaskom.  

– Asne Seierstad bila je gošća mnogih događanja na sajmu, a jedno se zvalo Izgubljena sredina i održano je u kultnom kino-teatru UT Connewitz. Imala sam čast moderirati ga skupa s kolegicom iz Allianz Kulturstiftunga Katrin Thomaneck. Večer je upotpunio švicarski duo Fitzgerald & Rimini, koji su svoju Grand Tour kroz neobična mjesta od Istanbula do Islanda pretvorili u duhovit i angažiran poetsko-glazbeni performans, a osim Asne Seierstad nastupili su još i češka autorica Bianca Bellova, hrvatska autorica Ivana Sajko te Karl-Markus Gauss, austrijski pisac objavljivan i u Hrvatskoj, koji je prije nekoliko tjedana u Berlinu dobio nagradu za europsku esejistiku Jean-Amery. Inače, Fitzgerald & Rimini, koje se može čuti i na Youtubeu, bili su veliko iznenađenje i oduševili publiku, razbivši predrasudu o dosadnim Švicarcima, koji navodno nemaju što reći o političkoj i inoj stvarnosti.  

Radikalno i aktualno  

Gaussove reportaže i eseji, koje on izvrsnim pripovjedačkim tonom i erudicijom pretvara u poseban gausovski literarni žanr, work-in-progress prepoznatljiva stila, bile su polazna točka razgovora o onome što pisci mogu, ako ne potpisuju pamflete u službi neke ideologije. Oni mogu otvoriti oči i tako posredno pomoći i nama da ih otvorimo. Gauss, koji godinama posjećuje nacionalne, jezične i kulturne manjine na rubovima europskoga kontinenta, kao i manje narode i zemlje, prepričavajući njihovu povijest i dokumentirajući njihovu sadašnjost, stalno upozorava da bi dominantne kulture poput njemačke morale više znati o kulturama manjih naroda da bi i same sebe mogle bolje razumjeti. Ivana Sajko, čiji je Ljubavni roman dobio mnoge izvrsne kritike u Austriji i Njemačkoj, i u kojem se između ostaloga govori i o jazu koji se produbljuje između osiromašenih građana i jednako tako osiromašenih umjetnika u Hrvatskoj, upozorila je na ekonomske probleme kao podlogu za rađanje radikalnih ideja, kao i Bianca Bellova romanom Jezero, alegorijom socijalne, moralne, ekološke i ekonomske propasti Istočne Europe nakon predugačke povijesti različitih totalitarizama.  

One su iznijele dragocjena opažanja, jednako kao i Karl-Markus Gauss, opisujući sretne ljude kakve je pronalazio po zaboravljenim selima negdje u makedonskim ili talijanskim brdima, upozoravajući da ekonomija nije jedini odgovor na složena pitanja, iako jedan od središnjih.  

Isto tako je i Asne Seierstad, koja dolazi iz bogate Norveške, a u kojoj se Andreas Breivik razvio od dječaka iz srednjega građanskog sloja u masovnog ubojicu, rekla da i strah od gubitka povlastica može biti razlog za radikalizaciju, kao i povodljivost mladih u traženju imaginarna identiteta, začinjena teorijama koje kruže internetom. Ona je napisala i knjigu Dvije sestre o dvjema tinejdžericama koje su napustile Norvešku da bi se pridružile islamskim fundamentalistima u Siriji. Islamisti i fašisti, rekla je, kao stvoreni su jedni za druge, oni se međusobno optužuju i tako jačaju, uzimajući i jedni i drugi svijet kao crno-bijeli. „Mi se moramo boriti da proširimo područje u sredini, u kojem obitavaju kompleksne, komplicirane, lako ranjive ideje tolerancije i međusobnog razumijevanja“ rekla je u svom govoru u Gewandhausu i ponovila u UT Connewitzu. „U norveškim bajkama trolovi se pretvaraju u stijene kad ih pogode zrake sunca. To mi moramo uraditi s ekstremistima – izmamiti ih na svjetlo dana, staviti ih pod povećalo, razotkriti i ogoliti ih. Jer njihove ideje rastu u mraku, u zatvorenim krugovima, u eho-komorama interneta.“ Iako pojedini pisci mogu podleći slatkom zovu populizma, dobra literatura, pokazalo se to i ove večeri, može biti ona zraka sunca kojom se trolovi okamenjuju i ostaju ogoljeni u svojoj opasnoj jednoznačnosti.