Fotografske distorzije Vesne Zednik

U Galeriji Europskog doma u Zagrebu u petak 23. ožujka otvorena je izložba fotografija Šumovi autorice Vesne Zednik. Riječ je o ciklusu fotografija na kojima Vesna Zednik istražuje efekte vizualnih šumova do kojih dolazi u komunikacijskom procesu između fotoobjektiva i fotografirane stvarnosti. Ona uz pomoć asistentice Margarete Milačić fotografira izabrane modele, koji mahom pripadaju svijetu izvedbenih umjetnosti, stavljajući između modela i objektiva fotografskog aparata „smetnje pogledu u obliku različitih membrana, poluprozirnih draperija i materijala zanimljivih tekstura“, unoseći vizualnu prepreku u čist komunikacijski prostor između njih. Feđa Gavrilović u tekstu predgovora zapisao je da se Zednikova bavi „eksperimentima s distorzijom viđenog“. Ta su iskrivljenja usporediva s lingvističkim šumovima u komunikacijskom kanalu – ali ovdje je riječ o neverbalnoj, vizualnoj komunikaciji. Luka Bekavac u nedavno objavljenu romanu Galerija likovnih umjetnosti u Osijeku: studije, ruševine fenomenu šuma pridaje veliku važnost jer je šum kao fenomen komunikacijska činjenica koja narušava jednosmisleno značenje informacija u komunikacijskom kanalu, a gotovo ga ni u jednom sustavu razmjene informacija nije moguće izbjeći. „Šum se“, piše Bekavac, „za gotovo svakog tko je imao ikakva dodira s humanističkim znanostima, pretvorio u neku vrstu leksikalizirane metafore; začuvši tu riječ, izrečenu u bilo kojem kontekstu, više nitko ne pomišlja na zvuk, nego samo na koroziju informacije, nagriženu olupinu poruke zarobljenu u komunikacijskom kanalu“. Membrane kojima se Zednikova služi potiču tu koroziju dijelom zakrivajući energično i blagim patosom ispunjeno tijelo modela. Problem komunikacije i šumova koji u komunikacijskom kanalu postoje temeljna je okosnica oko koje autorica gradi izložbenu koncepciju. Ona pojam šuma određuje dvojako – kao šum u komunikacijskom kanalu te kao vizualni šum koji nastaje varijacijom nepravilnih elemenata svjetla, sjene, kolorita... Obje vrste šumova imaju istu narav koja stvara probleme u komunikaciji.

Vesna Zednik: Oteto iz tmine

Korištenjem vizualnih šumova, odnosno različitih fizičkih membrana i prepreka, Vesna Zednik nastoji ukazati na sveprisutno prikrivanje informacija u porukama koje odašiljemo u komunikacijski kanal zbog čega primatelj nepotpuno ili čak krivo razumije informaciju. Gavrilović ističe kako „zbog snažne ekspresije figura, fotografije izgledaju kao snimke neke produkcije suvremenog plesa“. Izložene fotografije prenose poruku, jedan vizualni kôd. Kao takve, one su također znak i predstavljaju prisutno u njegovoj odsutnosti. Znak je, promatra li se kroz poststrukturalističke naočale, „odgođena prisutnost“. On je misliv tek na temelju onoga prisutnog koje odgađa. Iz toga se razloga fenomenu fotografije u ovom slučaju – ali i inače – može pristupiti kao i fenomenu pisma, doduše vizualnog. Francuski poststrukturalist Jacques Derrida pismo promatra kao izvanjsko mišljenje koje ne uspijeva odslikati predjezični sadržaj. U imanentnoj impotentnosti pisma nalazi se uzrok šuma, odnosno distorzije. Komunikacijski proces podrazumijeva trijadu odnosa između pošiljatelja, poruke i primatelja. Pismo je u fizičkom i vremenskom smislu komunikacija na daljinu – u njemu se skladišti značenje koje u tom obliku najposlije dolazi do primatelja. Problem je što se prvotno značenje informacije ne zadržava u potpunosti u pismu. Nadalje, isti znak ne funkcionira jednako u različitim kontekstima u kojima se nađe, a jednako tako kontekst u kojem će se informacija javiti ne može biti unaprijed određen. Sve nabrojeno pokazuje kako je protokom kroz komunikacijsku mrežu određena informacija, koja u biti ne mora biti promijenjena, ovisna o različitim kontekstima i šumovima te upravo oni određuju njezinu konačnu kvalitetu u trenutku kada dođe do primatelja. U tekstu Semiologija i gramatologija Derrida naglašava kako komunikacija „implicira transmisiju zaduženu da, od jednoga subjekta drugome, prenese identitet označenog predmeta, smisla ili pojma koji su formalno odvojivi od procesa prijenosa i označiteljskog postupka.“ Fotografije nam ne prenose stvarnost samu po sebi, nego tek jedan isječak stvarnosti koji je subjektivno odabran i zarobljen u kratkom vremenskom odsječku. Isječci stvarnosti koje fotografije Vesne Zednik podražuju u našem vidnom polju pomno su odabrani i inscenirani. Ti „eksperimenti s distorzijom viđenog“ rađeni su u nadasve kontroliranim uvjetima i promišljeno. Unatoč tomu, komunikacijski procjepi kroz koje je nestao dio poruke koju je autorica vidjela i nastojala podijeliti s posjetiteljima pojeli su dio informacija. Na tu koroziju informacije autorica nije mogla utjecati, ali je s njom računala. U izloženom ciklusu, dakle, postoji suživot između kontrole i inscenacije fotografirane stvarnosti te onog mehaničkog dijela fotografskog procesa u kojem gubitak jednog dijela informacija nije moguće ni na koji način kontrolirati.

„Pisati znači proizvesti oznaku koja će stvoriti neku vrstu stroja koji i sam proizvodi, a koji neće biti načelno spriječen u funkcioniranju mojim budućim nestankom, niti će se prestati pružati čitanju i ponovnom ispisivanju“, pisao je Derrida. Istražujući vizualne šumove u mediju fotografije, Vesna Zednik svjetlopisima je zabilježila upravo te spomenute oznake ispunjene raznim značenjima koja već jesu – a i dalje će nastaviti – tražiti pažnju recipijenta neovisno o autorici i prikazanim modelima.  

Završio bih tekst riječima same autorice u kojima sažima smisao teme i svih nastojanja koja su je zajedno s njezinim modelima gurala kroz ovaj ciklus: „Model na svakoj fotografiji odašiljač je poruke, emocije, a gledatelj tu poruku, baš kao i u životu, zbog smetnji koje onemogućuju potpunu transparentnost, prima djelomice, na drugi način, prikriveno, ili čak pogrešno.“