Dianne Reeves u Zagrebu

U popriličnoj suši stranih jazz-gostovanja sa zanimanjem se očekivao dobro reklamiran nastup jedne od trenutno najvećih zvijezda vokalnoga jazza, američke pjevačice Dianne Reeves i dočekao 20. ožujka u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.  

Dianne Reeves (Detroit, 1956) vokalistica je snažna i velika raspona glasa sa znatnim smislom za improvizaciju, harmonijski vrlo potkovana, pa u pojedinim trenucima improvizacija podsjeća na pokojnu Betty Carter. Posjeduje vrlo širok repertoar u kojem ćemo naići na obrade skladbi rock-sastava ili pjesama Marvina Gayea te nastupe s Berlinskom i filharmonijom iz Los Angelesa, ili simfonijskim orkestrom Chicaga i. na kraju, jasno, do jazza. Pet nagrada Grammy na koje je Dianne Reeves poput brojnih američkih tamnoputih interpreta osobito ponosna, samo su dio priznanja koje uspješno koristi njezin PR, a tu su i pohvale nekih edukativnih institucija poput poznatih američkih glazbenih škola Julliard i Berklee. U toj stilskoj širini njezin se jazz nalazi u inače bogatu repertoaru danas već uobičajene zavrzlame, široj publici ne baš uvijek determiniranih pojmova poput popa, rocka, soula, funka, i RB-a, kako Diannu Reeves kao interpretkinju nerijetko medijski najavljuju. No neki njezini ranije objavljeni albumi nisu baš osobito uspjeli, poput Welcome To My Love iz 1982. da bi se stvari znatnije popravile pojavom CD-a Beautiful Life iz 2015. No možda su joj dosad najuspjelije nažalost rjeđe snimke ostvarene s pjevačem Kevinom Mahoganyjem.

Dianne Reeves
Snimio Tugomir Hrabrić

Zagrebački je koncert, po već ustaljenoj praksi, započeo nastupom instrumentalnoga pratećeg kvarteta pjevačice u sastavu Peter Martin, glasovir, Romero Lubambo, gitara, Reginald Veal, bas-gitara i kontrabas, i Terreon Gully, bubnjevi. Takve sastave, kakvih po kvaliteti u SAD-u ima napretek, brojni poznati napose američki vokalni solisti nerijetko, ponajprije iz financijskih razloga, angažiraju za svoje europske turneje. Potom se na pozornici u zelenom kompletu pojavila Dianne Reeves, pjevačica dokazano široka stilskog raspona s vrlo korektno izvedenim skladbama različita podrijetla, među kojima je bilo argentinskog tanga, afričkih melodijskih motiva i manje poznatih autorskih pjesama, sve to garnirano džezističkim stilom interpretacije, ali nažalost uvijek bez u jazzu nužna swinga. Od izrazito rijetkih jazz-izvedbi vrijedilo bi u tom programu, koji je zadovoljavao sve elemente danas popularna termina world music, zabilježiti možda jedino The Man I Love Georgea Gershwina, izvedenu na vrlo neuobičajen način, ovaj put samo uz pratnju kontrabasa Reginalda Veala iz New Orleansa i fuzijskoga gitarista Romera Lumamba. Izvodeći superiorno ostale pjesme Reeves ponovno dokazuje svoja stajališta o zanimanju za otkrivanje i potom izvođenje glazbe s raznih krajeva svijeta, stavljajući ih u svoje poimanje jazza, što u njezinu slučaju izvedbeno nerijetko izlazi iz okvira tradicije toga glazbenog pojma.

Na kraju zagrebačkoga koncertnog nastupa, koji ide među najkraće koje u Lisinskom pamtimo s tek jednim dodatkom, Dianne Reeves, koja je kontakt tijekom koncerta s publikom povremeno tražila s već poslovičnom namjerom zajedničkog pjevanja, pozornicu za kraj nastupa prepušta ponovno svom instrumentalnom kvartetu, bubnjar kojeg Terreon Gully uporabom svjetla svog mobitela potiče brojnu publiku da slijedi njegov primjer. Stvorivši tako neočekivano u punoj dvorani, koja je jamačno očekivala profiliraniji koncert jazza, neku vrst potpore izvođačima, postigao je namjerno naboj i atmosferu pop- i rock-koncerata s ustajanjem sa stolaca, a time je i koncert bez Dianne Reeves i bio priveden kraju. Premda se poznatoj pjevačici ne može osporiti visoka razina interpretacije, njezino zanimanje za širinu repertoara pa i dosta specifičan džezistički pristup izboru programa, prosječni je ljubitelj klasičnog jazz-izričaja nakon koncerta dvoranu Lisinski napustio s osjećajem neke praznine, ne bez razloga.