Vječna žudnja za novim

„Vijest o dodjeli počasnog doktorata izazvala je nezaustavljivi vrtlog slika, glasova, krajolika, osoba i emocija raznih boja s energijama osebujnih profila. Da bi svladao silinu kojom je pokrenuta ta rijeka sjećanja provjeravam tragove svojih – sada mi se čini frenetičnih – putovanja u svim smjerovima duhovnog i fizičkog prostora, što su bilježeni i objavljeni u knjigama zapisa i teoretskih razmatranja i razgovora. Pokušavao sam pratiti i osvijestiti svoje dugo prolaženje kroz labirinte u kojima sam doživljavao sve (i htio tako prepoznati) kao impuls u nekoj ogromnoj jedinstvenoj mreži strujanja. U tom spletu sila s jasnoćom vibriraju rezonance mog djetinjstva i rane mladosti, prepoznaju se tragovi inicijalnog romantičnog elana i vjere u preobražavajuću moć umjetnosti, vrline usađene u mome obiteljskom glazbenom krugu koji je pravo ishodište moga stvaralaštva.“

Milko Kelemen 2014.
Snimio Žarko Bašić / PIXSELL

Milko Kelemen, Zahvala u povodu dobivanja počasnoga doktorata Zagrebačkog sveučilišta u rujnu 2014.

Riječi su to iz posljednjega teksta Milka Kelemena, umjetnika čije je stvaralaštvo – sukladno elanu i nemiru novoga doba – trajna kreacija bez zastajanja i ponavljanja iskustava u osvojenom prostoru. Njegov opus usmjerava i nosi oslobađajuće i obvezujuće nadilaženje granica jezičnih i duhovnih domena te je poput rijeke koja gradi i razgrađuje svoje dno i obale, slaže i razlaže nanose i naplavine iz nepoznatih krajeva i prenosi ih kao trajno transformirajuće oblike u daleka mora. Znakovito je Kelemenovo gotovo animističko obožavanje Dunava, koje se potvrđuje poštovanjem svih velikih rijeka i zaziva antičku predodžbu o velikoj rijeci Okeanu koja zaokružuje svijet i ponorno ga natapa te ga nevidljivo i dubinski povezuje. Za Kelemena je to ujedno slika dubokih arhaičko-kozmičkih istina čije djelovanje naslućuje u sferi podsvjesnoga u pozadini (i) svoje glazbe i vjeruje da ono određuje kreativnost.

Životni put Milka Kelemena kao da je izravni odgovor na žal za daljinama i znanjima ne samo u glazbenoj sferi te ga vodi jednakomjerno u udaljene kulturne sfere i intelektualne visine, kao i u stvarne putničke avanture u sve krajeve svijeta iskušavajući tako Whitmanove vizije kontinenata i zemalja. Izrazit će ih na kraju svog opusa u svojevrsnoj himni demokraciji, zborskoj simfoniji Salut au monde.

Taj snažni naravni nagon sustavno poništava okvire uskih određenosti i predvidljivosti te nužno potiče dramatične promjene i utječe na cjelokupni život koji oscilira između želje za sigurnošću i rizičnih iskoraka. Intrigantna osobina Kelemenova muzičkog karaktera može se pratiti od prve faze zrelih i uspješnih ostvarenja, djela praizvedenih i nagrađivanih u raznim istaknutim europskim glazbenim središtima u ranim šezdesetim godinama: od Transfiguracija za glasovir i orkestar, Ekvilibra za dva orkestra, Radianta i Skoliona za orkestar, do Composea za dva glasovira i orkestar, koji znači kristalizaciju dotadanjeg razvoja (1967). S nesmanjenim tempom to se kaskadno napredovanje nastavlja do kraja života. Važni su u tom smislu Passionato za jednog flautista i tri zborske skupine (1972), Mirabilia za klavir, ringmodulator i dvije orkestralne skupine (1975), Splintery za gudački kvartet (1977), Mageia za orkestrar (1978), Grand jeu classique za violinu i orkestar (1982), Love song za gudače (1984), Archetypon II. „Für Anton“ (1999), Concerto 2000. za orkestar (2000).

Sa stilskim meandriranjem i poništavanjem tek osvojenih mjesta Kelemen se ne iscrpljuje nego obnavlja, stoga za njega vrijedi Horacijeva primjedba da oni koji odlaze preko mora mijenjaju podneblje, ali ne i dušu. Njegova je žudnja za novim i nepoznatim na granici mogućega frenetični bijeg od ustajalosti i doslovno je životvorna pa rezonira s Camusovom rečenicom napisanom prijatelju pjesniku Renéu Charu: „Govori se o boli življenja. No to nije istina, treba reći o boli da se ne živi.“

„Jedan od najistinitijih i najsilovitijih doživljaja bio je za mene uvijek proboj iz jednog kruga glazbene svijesti u drugi, novi, još nedoživljen“, piše Kelemen u istom tekstu. „U tome je kazalište imalo katalizatorsku funkciju. Nakon suradnje i prijateljstva s Ionescom i otkrića apsurdnog teatra s Novim stanarom, pa i nakon velikog uspjeha opere Opsadno stanje u Hamburgu, koja je bila svojevrsni duhovni dijalog s mojom prošlošću i ima elemente totalnog teatra (kružeću glazbu prostora, elektroničku glazbu, uključivanje publike u zbivanje), nisam više u koncepciji opere u budućnosti vidio glazbu kao glavni fenomen. Trebalo se usmjeriti prema ravnopravnosti svih parametara djelujućih umjetnosti, dakle i autora, koji zajedno kreiraju cjelinu iz međuovisnih interaktivnih elemenata. Uostalom, lucidnoj rečenici Pierrea Schaeffera ‘u muzici je sve muzika’ zahvaljujem prosvjetljenje bez kojeg možda ne bih došao na ideju komponirati Operu bestial, na kojoj sam započeo raditi 1972.

Smatrao sam se na početku autorom zvukovnog događanja s Arrabalovim vizijama Knjige nad knjigama, Kieselbachovim idejama objekata i medijskih zbivanja, dok je Otto Piene trebao kreirati kinetiku svjetla. Ideal je bio zajednički stvoriti multimedijalnu akciju, nisam zamišljao operu nego dovođenje u svijest novih oblika komunikacije. Opera Bestial-Apokalyptika je u izvjesnom smislu na sceni nerealizirana sinteza svih mojih iskustava i ambicija, hrabrosti imaginacije, velikoga rada, ozbiljnog i iskrenog angažmana. Na neki način ona ostaje opera budućnosti.“

Visoki uzlet i smjelu krivulju stvaralačkog leta pokrenuta velikom i energičnom gestom čuvala je prema osjećanju Milka Kelemena magična ruka pjesnika Walta Withmana. Njegove su ga poetične i nepojmljivo naivne misli, ali i sugestivnost utopijske dimenzije pratile od 1953, kada je pročitao Vlati trave u prijevodu Tina Ujevića. U času strašnoga rata želio je napisati intimni rekvijem, a ne veličanstvenu predstavu, pa se ponovno oslonio na Whitmanove stihove. Requiem za recitatora, 6 violončela i veliki bubanj iz 1994. zaista je ono što je Kelemen želio da bude: tiha molitva i sućut.

 * * *

Muzički Biennale Zagreb

Kelemen je bio sretan i ponosan što je pokrenuo prvi svjetski festival u Zagrebu 1961. i doveo važne skladatelje, interprete i teoretičare suvremene glazbe. Smatrao je to duhovnom obnovom. Skladatelj Ruben Radica, njegov student, rekao je da mu „dugujemo duboku zahvalnost zbog hrabrosti pronalaženja novog puta, nove mogućnosti, novog prostora. Našli smo (u njemu) također osobu koja je imala energije da grad Zagreb unese u svjetski glazbeni atlas i da učini pomak u polustoljetnim zakašnjenjima u kojima smo se dugo nalazili i zadržali.“