Švema i šankeri

Što manje zalazim u lokale, to o njima valjda više razmišljam. Ne nostalgično (kao, nekad sam u restoranima bila kuhana i pečena, a sada u mirovini to si više ne mogu priuštiti, jer ni prije nigdje nisam bila stalan gost), nego više kao o nekoć raznovrsnijem izboru takvih mjesta. Nedavno sam čitala knjigu Pont Neuf isto tako nedavno preminuloga scenografa, slikara (i što li sve ne) Željka Senečića. Zanimljivo mi je bilo čitati o tome kako su se pripremala snimanja nekih filmova, serija i sl., no uz te sam tekstove još ornije prionula zato što autor na mnogim mjestima opisuje svoj dječački kvart koji je donekle i moj – Derenčinova, Zvonimirova, Ivkančeva, Krešimirov trg. Dobro sam ga poznavala jer sam kao mala stanovala najprije u Ivkančevoj 46 (ta trošna prizemnica još stoji, kako izgleda voćnjak oko nje što ga je patuljastim voćem posadio moj dida ne znam, u dvorište nisam kročila otkako smo iz uljarine kuće brzo nakon rata iseljeni), onda je ista ulica dobila drugo ime, Anke Butorac, a sada se zove Ljudevita Posavskog. Potom smo stanovali u nedalekoj Ulici Crvene armije 53 (na nekim kućnim brojevima, znam i kojima, još se vidi i taj naziv kao palimpsest), koja je ubrzo prozvana Socijalističke revolucije, pa danas opet vraćena na Zvonimirovu, dok sam u školi Anke Butorac (danas Suvag) završila prvi razred. Dakle, bilo je podosta zajedničkih elemenata koji su me privlačili ovoj Senečićevoj knjizi.

U tim tekstovima susretala sam i mnoge znance, pa mi je knjiga Pont Neuf i kao panorama raznih likova bila bliska. U jednom tekstu Senečić piše da se s nekim kolegama susretao u švemi Gradskoga podruma. Za to mjesto nisam znala. Znala sam, samo po imenu, za jednu drugu švemu, onu u današnjoj Hebrangovoj ulici. Ni u njoj nisam nikada bila, no kako je ta dotad meni jedina poznata švema bila uz Klub sveučilišnih nastavnika (gdje sam često bila na predavanjima Zagrebačkog lingvističkog kruga i nekih projekata) i u podzemlju, dugo sam mislila, pogrešno i bez provjere dakako, jer nisam bila vična ni boljim lokalima ni običnim pajzlima, da švema znači podrum. Čitajući Senečićevu knjigu, ipak sam shvatila da podrum Gradskoga podruma ne odiše baš nekim smislom, pa sam – kao i sve što mi je nejasno ili me zbunjuje – odlučila saznati kako sa švemom stvari stoje. Samo usput, pajzl, njem. Beisel, omanja je neugledna gostionica, iz mnogih razloga i na zlu glasu, no znala je imati vrlo dobru domaću kuhinju.

Švema, dakle, dolazi od njem. Schwemme i znači točionicu, krčmu, ali i šank. I sam šank, njem. Schank, ima više značenja. Osim cijele krčme i točionice pića, može značiti i dio gostionice ili kavane gdje se toče pića i dijele jela, obično je to blizu kuhinje, blagajne i mjesta gdje se zadržavaju konobari kad nemaju posla. Očito je na takvo mjesto mislio Senečić kad je spominjao švemu Gradskoga podruma, jer su ondje, kako kaže, opojno mirisali gulaši, koje je svakako valjalo na primjeren način i zaliti (danas to kažu sljubiti). Nije trebalo dugo da se šank prometne u središnji punkt gostionice. U starijih pisaca (ali, revitalizirano, i danas) službeno se zove točionik. O jednom takvom, u Pauriji, pisala sam u Vijencu br. 458 još u rujnu 2011. Za šankom rade šankeri i šankerice, no možemo ih zvati i hrvatski, pipničari i pipničarke. Ipak, ime šanker nose i neki koji ne poslužuju druge, nego uživaju u tome da sami u sebe obilno ulijevaju piće, i to baš tako da se ne miču od šanka. To su oni pravi pijanci, alkoholičari, šankeri, koji truse pića na šanku do fajrunta, dok ih ne izbace ili dok se ne sruše. Sretni su ako tkogod cijelom lokalu plati rundu, jer tada dolaze na svoje. Usprkos želji za punom ravnopravnosti među spolovima, šankerica je kao mocijska imenica moguća, no bila bi veća šteta za narodno zdravlje da se i kao pojava i kao riječ ustali nego da izostane.

Uz šank i konobare idu i štamgasti. Njemački Stammgast znači stalan gost (Stamm je deblo, trupac, osnova, pa npr. Stammbaum znači rodoslovno stablo), koji uvijek ide samo u svoju štamknajpu (Stamm­kneipe, gostionica u koju stalno zalazi), gdje ima svoj štamtiš (Stamm­tisch, stol za stalne goste), a onima već okorjelima svakodnevnim posjetiteljima takve gostionice nerijetko se priprema i posebno jelo (Essen für Stammgäste). Jer, i kuhari im već poznaju svako crijevce. Naravno da takve redovite mušterije polažu pravo na to da ih „njihov“ stol uvijek spremno čeka, pa će se silno narogušiti ako tko nepoznat slučajno sjedne za „njihov“ stol, a konobari će vrlo inventivnim migovima nastojati što brže odagnati novopridošlicu s „rezerviranoga“ stola, jer bio bi neoprostiv grijeh izgubiti stalnoga gosta zbog nekoga prolaznika (uglavnom bezveznjaka). Naime, sa stalnim gostom uvijek se može lijepo prakticirati šankpatriotizam (ne tražite ga u pravopisu, premda bi se zbog pisanja ili nepisanja crtice ondje mogao i naći), a ti nepoznati prolaznici – tko će ga znati – možda su neki provokatori koji samo prisluškuju i zapisuju ono što ljudi govore. Zar su malo nevolje mirnim građanima nanijeli kojekakvi podlaci, hulje i špiclovi, kojima već i samo ime govori o tome kakvi su ljudi: policijski konfidenti, doušnici, koji poput isto­imenih pasa njuškaju i prijavljuju – neću reći uvijek nevine, no ipak uvijek neoprezne ljude. No uz gostionice i šankove često su išli i takvi. Razmetanje šankpatriotizmom i jeftinim politikantstvom očiju suznih od pića mnogima će razvezati jezik i smanjiti oprez, pa će pijan govoriti ono što trijezan misli.

A švema, premda može značiti i šank, ipak će nam značiti ugostiteljski objekt veći od šanka, dok će šank ostati samo dio gostionice, krčme ili kavane, a ne cijeli takav lokal.