Svašta, kaosa najviše

„Čuj, o čemu se ovdje radi, možeš li mi ispričati sadržaj komada?“ Tako je pitala gledateljica svojeg muža ili prijatelja u varaždinskom HNK-u nakon premijere Zmijskog klupka češkoga dramatičara Michala Langa, izvedene 9. ožujka u režiji Ksenije Krčar, na sceni Zvonimir Rogoz. Takva pitanja i nisu neobična kada se vidi što sve naša kazališta nude kao sadržaje svojih predstava, koje se sve rjeđe rade za publiku, bez koje kazalište, ma kakvo bilo, nema smisla. Pa tko je autor komada Zmijsko klupko koji je prevela redateljica Krčar?

U afiši predstave piše da je Michal Lang, kazališni redatelj, dramatičar i glazbenik, rođen u Pragu 1964, završio je studij režije, dobio nagradu Hlávkove fondacije, koja se dodjeljuje posebno nadarenim studentima. S kolegama studentima režije 1993. počeo je raditi u Dramskom studiju (Činoherní studio, Ústí nad Labem), a onda je režirao komediju Lažljivac Carla Goldonija, dramu Majka S. I. Witkiewicza, Shakespeareovu Oluju, Molièreove Tartuffea i Školu za žene, Čehovljeva Ujaka Vanju.

Predstava se bavi problemima zbilje i nezbilje, libida i sna
Snimio Darko Gorenak

Također piše da su izvedene dvije njegove autorske predstave: Dávníkové (2008) i kazališna adaptacija knjige Radke Denemarkové Hitlerov novac (2010), da je bio ravnatelj kazališta, član nekoliko rock-bendova i autor scenske glazbe za mnoge svoje predstave... A što je sadržaj Zmijskog klupka?

Riječ je, kako u afiši piše Vesna Kosec-Torjanac, „o žanrovski neodredivom komadu s podnaslovom ‘Komorno ludilo za četiri osobe i gmaza’“, praizvedenu 1999. u Kazalištu Celetna s CD-om 94, a 2002. preseljena u komorni prostor Švandova kazališta. „U drami nabijene dramske strukture“, pojašnjava gospođa Kosec-Torjanac, „mogu se nazrijeti freudovski i jungovski utjecaji, koji nenametljivo izviruju iz vješto skrojene kriminalističke priče s pucanjem na kraju“, unutar koje se rekonstruiraju događaji „koji bi trebali objasniti nestanak Vlaste i sobe u kojoj je navodno bila“. Zatim pokušava odgovoriti „Tko je uopće Vlasta? Je li ona računovotkinja ili opasna tajna agentica Greta Bombata? Tko su dvojica prijatelja koji se nalaze u njezinu stanu? Je li Zeba bivši policajac, agent ili skladištar? Tko je Mali? Tko je pozvao policajca imenom Veseli? Je li on uopće policajac?“ Itd., itd.

U drami je „teško prepoznati što je stvarnost, a što fikcija, jer ono što prihvatimo kao zbilju, uskoro će se rasprsnuti, tim više što i sami likovi nisu sigurni u svoje “istine”. Iako je vidio zmije, jedna ga je možda i ugrizla, Zeba se pita: ‘Zmija – bila je stvarna ili fiktivna’?“ U toj „zakučastoj drami razmišljanja, odgonetavanja i odbacivanja zaključaka, Veseli misli kako je mišljenje ‘jedino što ...može spasiti. Ili ubiti’... jer ‘Hodaš po ledu i pod njim vidiš kako prolaze sjene’, od kojih ‘jedna od njih probije led i povuče te k dnu’.“

Pokušavajući sadržaj približiti gledatelju, Vesna Kosec-Torjanac sugerira da bi se drama mogla „prihvatiti i kao pokušaj ostvarenja libidne investicije, sa zmijom, bačenom iz međunožja, faličkim simbolom i Vlastom, objektom žudnje dvojice prijatelja“ i kao san u kojem bi „Mali bio Zebina projekcija“ djevca, odnosno njegova razdjevičenja koje je „okidač shizofrenije“, ali i kao „oličenje njegove frustracije iz prošlosti”.

Višestruke su „mogućnosti otpetljavanja klupka ovog dramskog pisma“ kojima će ipak „tajanstvenost neobjašnjivih fenomena ostati nedokučiva“, zaključuje autorica teksta u afiši. Zato bismo, piše ona, „možda trebali povjerovati Zebi, koji kaže da je normalno ‘to na što pristanemo da je normalno’, pa jednostavno reći da je ovo zapravo priča o ljubavi, o žudnji i zaustaviti se na Vlastinoj izjavi kao mogućoj istini“. A Vlasta kaže: „U posljednje vrijeme, ima već nekoliko mjeseci, stalno sam sama i moram priznati da me pustolovan život koji vodim stisne, pogotovo kad nemam nikoga s kim bih se mogla povremeno pomaziti.“

Zbroje li se i oduzmu sve peripetije i raspleti, drama, a onda i predstava, nudi probleme koje je i esejistički teško raspetljati, a kamoli kazališno prispodobiti. Unatoč svim shizofrenim zapletima i racionalnim raspletanjima teško je, gotovo nemoguće, prihvatiti da u predstavi ima više smisla nego kaosa. Problem zbilje i nezbilje, libida i sna, umišljaja i straha od umišljaja, sve su to piščevi, dramaturški, a ponajviše redateljski problemi, koje predstava ne uspijeva uliti u razumljivu priču, u kolotečinu iz koje bi se iščitali razlozi kako za predstavu tako za njezino razumijevanje i poruku. Odveć je u njoj konfuzije. Prolaznu ocjenu zaslužuju glumci Marinko Prga (Zeba), Karlo Mrkša (Mali), Ivica Pucar (Veseli) i Ivana Zanjko (Vlasta).