Stresno debitantsko iskustvo

Splićanin Vedran Buble, kolumnist na portalu Index.hr (diplomirao novinarstvo na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti), nije nepoznat ni ljubiteljima književnosti. Na portalima Lupiga.hr i Indeks.hr objavio je niz zapaženih putopisa po zemljama Južne Amerike i jugoistočne Azije, a javljao se i kratkim pričama. Debitantski roman Kaverna objavio je kao 34-godišnjak, a započeo ga je pisati prije više od devet godina. Pisati jednu knjigu tako dugo – premda je intenzivan rad na njoj trajao možda godinu dana – mora biti stresno iskustvo; sam pisac kaže da mu je „pisanje bila jedna golgota kroz koju su se provlačili i trenuci želje za odustajanjem“.

Izd. Durieux, Zagreb, 2017.

Najvećom teškoćom u stvaralačkom postupku, kako je rekao na jednom predstavljanju svog romana, Buble smatra to da se „morao staviti u glavu djevojčice, i to još djevojčice koja je to proživljavala prije 80 godina“: „Za svaku stvar sam morao provjeriti kod pet ljudi da budem siguran je li ta djevojčica mogla tako rezonirati, je li to nešto bilo tada moguće učiniti, jesu li bile moguće takve okolnosti i slično.“ Iz autorovih se riječi dade naslutiti nesigurnost i strah neiskusna romanopisca pred zagonetnim naslagama sirove građe koju treba preoblikovati u umjetničku prozu. Bublinim stvaralačkim mukama možda je pridonijela i činjenica da je poticaj za pisanje našao u osobnoj ispovijedi svoje bake o proživljenom „jako teškom djetinjstvu“, obilježenu sjećanjima na život u sirotištu blizu Omiša i strašni ratni zločin u selu Gata u omiškom zaleđu, u vrijeme kad ona nije imala ni sedam godina.

Jer, osjetljiv je i zahtjevan postupak stvaranja svijeta romaneskne fikcije integriranjem u tekst elemenata zbiljskih, povijesnih ljudi i događaja i njihova prepletanja s izmaštanim likovima i zbivanjima, uvažavajući i neke neknjiževne obzire prema izvornom pripovjedaču kao u Kaverni. Buble je svoj roman formalno podijelio na dvadeset pet poglavlja, a u Uvodu kratko rekapitulira život svoje bake Tereze te naglašava kako su fragmenti iz ranih godina bakina djetinjstva ostali „duboko urezani u njezinu podsvijest i na ovaj ili onaj način oblikovali je kao osobu“. No postojao je dobar razlog da pisac roman podijeli i na dva veća dijela od kojih bi prvi obuhvaćao tekst od I. do VII. poglavlja, a drugi od VIII. do XXV, završnog poglavlja. To su dijelovi koji se jasno razlikuju po mjestu i vremenu zbivanja, po temi i po likovima; jedino je protagonistica romana Elza lik koji se aktivno javlja u obama dijelovima.

Taj uvjetni prvi dio utemeljen je na stvarnom, povijesnom događaju, četničkom zločinu u poljičkome selu Gata. Radnja se zbiva od 27. rujna do 1. listopada 1942. Opisuju se odnosi u obitelji seoskoga kovača Mate: čas pritajena čas javna netrpeljivost između žene i njegove bolesne majke, dječja druženja, igre i prve simpatije njegove kćeri Elze te Matino organiziranje seljaka da, po partizanskom nalogu, onesposobe obližnju cestu. Pokolj u Gatima, koji su pod vodstvom Mane Rokvića 1. listopada 1942. izveli kninski četnici popa Đujića, počinjen je po naredbi i uz logističku potporu talijanskog okupatora u znak odmazde i zastrašivanja lokalnog stanovništva koje je pružalo potporu partizanima. Riječ je o jednom od najvećih zločina što su ih počinili četnici u Hrvatskoj za vrijeme Drugoga svjetskog rata: zaklali su ili strijeljali 79 stanovnika Gata i 16 stanovnika obližnjih zaselaka, a selo opljačkali i spalili do temelja. Isto su to učinili u susjednim selima, a u sljedeća tri dana spalili su brojne kuće i pobili na desetine stanovnika Dugopolja i Gornjih Poljica.

U drugom, većem dijelu romana, radnja se zbiva u sirotištu nedaleko od Omiša, od listopada 1942. do kapitulacije Italije, u rujnu 1943. U taj dom za nezbrinutu djecu dospijeva i djevojčica Elza iz Gata, jedna od rijetkih koja je preživjela pokolj i koju je iz jame u koju je pala skupa s ubijenom majkom spasio dječak Josip, pitomac doma. On pak, zanijemio od šoka vidjevši kako se u svađi međusobno ubijaju majka i otac, samo želi da ga upraviteljica sirotišta Kristina zaštiti od zadirkivanja ostale djece, a osobito od dvojice domskih terorista – lukavca i prepredenjaka Dragana i njegova kompanjona, krupnoga nasilnika Salomana. Frustrirana upraviteljica, čiji je muž pobjegao u Buenos Aires prije dosta godina, sada se tješi fašističkim časnikom i nema ni vremena ni razumijevanja za svoje pitomce. Ali spirala zla koja se neprestano pojačava u neobičnom i krajnjom mržnjom ispunjenom sukobu između Elze i Josipa s jedne strane i Dragana i Salomana s druge stiže u dramatičnu fazu kad se ni ubojstva više ne mogu zaustaviti. Kraj romana može se smatrati otvorenim, kao što je autor i sebi ostavio mogućnost da prekinutu priču nastavi.

Roman Kaverna ima dosta početničkih slabosti, od tematske neuravnoteženosti i žanrovske razdvojenosti umjesto prepletanja njihovih elemenata (ratni roman – triler – horor), preko stilskih propadanja na razinu površna feljtonizma pa do shematizma starijih likova i starmalosti dječjih. No s obzirom na to da je ovo Bubli prvi roman i na činjenicu da u njemu ima dijelova u kojima se može naslutiti autorov potencijal, valjalo bi pričekati novu knjigu da se vidi koliko će ga debitantsko iskustvo ojačati i osloboditi nesigurnosti i straha pred nedefiniranom masom građe koja čeka konačni oblik.