Slatki naš kaj i ča

Kanat & kesnokrič – dvojezična i dvozbirčana kaj & ča knjiga dviju poetesa istovrijedne razine klasika hrvatskoga pjesništva i na hrvatskom standardnom kao i izvornom materinskom jeziku – objavljena kao 7. knjiga biblioteke Kaj & ča: susreti u nakladi Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba – predstavljena je nedavno na zajedničkoj tribini Društva hrvatskih književnika. Riječ je o dvjema zbirkama dviju vodećih, kanonskih, suvremenih pjesnikinja, inače višejezičnoga književnog iskustva (štokavsko-standardnog, kajkavskog i čakavskog, engleskog i talijanskog): kajkavskoj Božice Jelušić (Turenj) i čakavskoj Ljerke Car Matutinović (kanat od žitka) u zajedničkoj knjizi. U njoj su sa po tridesetak pjesama dati najnoviji kaj & ča pjesnički izbori dviju antologijskih autorica koje desetljećima (Ljerka Car Matutinović 55, a Božica Jelušić 45 godina!) drže visok estetski kontinuitet svojih djela kao poetae bilingue – ravnopravnom uključenošću u središnji korpus hrvatske književnosti.

Knjiga je, uz simboličnu poveznicu više od četrdeset godina suradnje dvaju sabora kulture – Kajkavskoga spravišča i Čakavskoga sabora (kako to uobičavamo reći: na temeljima naših razlika, a slijedom slične sudbine materinskih jezika) – iskaz programske koncepcije Kajkavskoga spravišča u povezivanju hrvatskoga kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj–ča–što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrvatske književnosti i kulture (tronarječnošću, dakle, unutarnjom joj književnom „višejezičnošću“). A ta se koncepcija proširenja – počevši od identitetske kajkavske i njezina ravnopravnog, integracijskog karaktera u temeljima hrvatske kulture i znanosti – logično i nameće. U sklopu desetak stalnih programa Kajkavskoga spravišča – uz afirmaciju kulturnih vrednota s cijeloga kajkavskoga govornog područja (od časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj, koji već 50. godište redovito izlazi u Zagrebu, zasebnih biblioteka, među kojima i afirmirane, jedanaestogodišnje Kaj & ča: susreti, tribine, Galerije Kaj; Jezičnice kajkaviane...) – taj je koncept sadržan u programima Hrvatski književni putopis te osobito u Kaj & ča: prožimanja i perspektive, unutar kojeg je knjiga Kanat & kesnokrič i objavljena. Autori su dosadašnjih pjesničkih „dvojaca“ i prepleta u bibliotečnom nizu Kaj & ča: susreti: Daniel Načinović – Božica Pažur, Ivo Kalinski – Vladimir Pernić, Zvonko Kovač – Joško Božanić, Stanislav Petrović – Miroslav Sinčić... te, samostalno, slikar-grafičar Frane Paro (Glagoljska početnica).

Izd. Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016.

Bitno je napomenuti za ovu prigodu: Frane Paro, najveći znalac glagoljske tipografije, tiskarskih znakova i knjigotiskarstva u nas, autor replike Gutenbergove preše (smještene u Glagoljskoj tiskari Juri žakan u Roču)..., umjetnik i pisac, ujedno je i autor, rekli bismo – parovski ljepotno oznakovljenih naslovnica bibliotečnog niza Kaj & ča: susreti (u kojem je i tiskana sedma osebujna dvozbirčana knjiga).

Povezivanje dviju autorica, zbirkom poezije Kanat & kesnokrič, trajni je zalog i konkretan oblik povezivanja hrvatskoga kulturnoga prostora na jezičnoj podlozi osuvremenjena kajkavskoga i čakavskoga umjetničkog znaka kao temelja hrvatske kulture.

(Dopustimo si kratku prirubnu bilješku: upravo je hrvatski književni pleter, jezični troplet, onaj povijesni i suvremeni trajni adut i tvrd orah naspram nejasnim recentnim deklaracijama iz regije /regije u nadregionalnom značenju/, koje to zapravo i nisu – jer ništa ne deklariraju!)

Sukreativni dijalog

I u najnovijoj knjizi obje pjesnikinje iskazuju dodatnu skrb za materinski stvaralački jezik. U Ljerke Car Matutinović to je crikvenički govor, dok su joj (kako to lucidno napominje akademik Milan Moguš) nečakavski tekstovi „nečakavskim samo idiomatskom površinom“; time je samo djelomično (prema Milanji) autorica sukladna Nazorovoj tezi o „čakavskom sadržaju“ – jer, valja dodati, jezična poetska umjetnina nikad nije puki preslik idiomskoga, govornoga stanja, već svakom svojom novom pojavom (čakavskom /kajkavskom) uobličuje vlastiti jezičnoumjetnički standard. U tom smislu ne može se govoriti o dijalektnoj, ili tek dijalektalnoj književnosti.

Božica Jelušić književnica je višestruke (štokavske–kajkavske–engleske) jezične kompetencije, i to naglašeno iskazane u svojevrsnoj kajkavskoj teoriji književnosti i jezika – knjizi eseja Od cintora do cybera: kajogledi (Kajkavsko spravišče, 2004). Izvan uvjetovanja metropolom i jezikom ta autorica izrazite kajkavske i panonske osjećajnosti, ne poznaje problem neizrecivosti na bilo kojoj od spomenutih jezičnih realizacija.

Njezin jezični izbor – od prve kajkavske zbirke Meštri, meštrije (1985), zatim stihozbirke Jezuši (1993), Nočna steza (1997) do zbirke Štorga (u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2007. – s popratnjakom /opet autoričin termin, kao i kajogledi!/, pogovorom Zvonka Kovača), sve do slavljeničke, prve u petoknjižju 2016. Ftič kesnokrič – prema autoričinoj odrednici, kajkavska je naddijalektalna varijanta, (sve)kajkavska jezična sinteza, koja poštuje višestoljetnu dijakroniju starih kajkavskih pisaca, ali i kanone suvremene kajkavske belletrije (od Meštra Krleže nadalje). Jelušićeva je u javnosti poznata ironijski duhovito skovanom kraticom UKE („Ujedinjeni Kajkavski Emirati“). Kajkavski – nadmoćno posvjedočuje autoričino djelo – iako u statusu izvanslužbenosti, nije jezik duhovne inferiornosti, već jezik dostatan za sukreativne dijaloge s kanonskim meštrima domaće i svjetske literature.

Bez obzira na slijed uvrštenja unutar knjige Kanat & kesnokrič (prednost je dana kajkavskom ciklusu s obzirom na koncepciju i naziv biblioteke: Kaj & ča: susreti) – knjigu natkriljuje jedna „ključna riječ“ (riječ „kao lijepo stablo“, prisjetimo se naslova prve Jelušićkine zbirke): Žitek / žitak (u antologijskoj uvodnoj pjesmi Božice Jelušić Žitek je privitek te Kanat od žitka kao naslovna odrednica cjeline čakavske zbirke Ljerke Car Matutinović). Zato u osvrtnom tekstu na zbirku, priređenu za predstavljanje u DHK-u, Cvjetko Milanja ističe kako zbirku Kanat & kesnokrič „karakterizira zajednička mudrosnost“ (naslov njegova eseja: Zbirka zrelosti i mudrosti). A dodati nam je – u stilu ironijskih prpošnosti obiju autorica – knjiga računa i s varijantama semantičkih zabuna, poput one u vezi s kesnokričem (a koju u jednom intervjuu Jelušićeva sama razjašnjava: „ne aludira se na nemoć i rezignaciju kasnoga pjeva, već na neutišanost jednoga ftiča-kajkaviča, koji će pjevati do zadnjega daha! Buditi pospane duše i razvijati svoje noćne ‘viže’ na stotinu načina!“).

Fenomenološka interpretacija

Mjerodavnom književnokritičkom analizom (npr. Milanja u spomenutom eseju Zbirka zrelosti i mudrosti) uočena je idejnopogledna, motivsko-tematska sukladnost dviju pjesnikinja u zajedničkoj zbirci (uz razumljivu različitost postupaka), u rasponu od „gesta prisjećanja“, „domaćosti“, temeljnih antropoloških, zavičajnih, prirodnih radnji i svakodnevlja do jedino mogućih „memorabilnih radnji“ u njihovu očuvanju. S druge strane, Kanat & kesnokrič pronosi i sažima poetološke konstante dosadašnjih im pjesničkih djela, na koje valja ukratko i podsjetiti.

Žanrovski vrlo raznolik i bogat književni opus Božice Jelušić – fenomenološki usložnjen (s pedeset raznorodnih knjiga u navršenih 45 godina književnog djelovanja) – vrlo je teško sažeti u određenim književnim karakteristikama – tim više što se on svojom naravi (a i prema autoričinim riječima) opire „školničkom redočiniteljstvu“. Djelujući više od tri desetljeća na inovativnoj kajkavskoj književnoj sceni, osuvremenjenim i nepredrasudnim pristupom – prije svega, fenomenološkom interpretacijom – Jelušićeva afirmira status kajkavštine, jezično i supstancijalno prostrane za univerzalne motive i korelacije. Analizira i dokazuje estetsku komplementarnost kajkavske književne kreativnosti s onom štokavsko-standardizacijske jezične podloge.

Do prve kajkavske pjesničke zbirke Meštri, meštrije (1985) – tipološkoga modela „semantičkog sintetizma“ kao koncepta pisanja (odrednica Ernesta Fišera u kultnoj knjizi Dekantacija kajkaviana, 1981) – Jelušićeva je objavila pet važnih djela, pretežito poezije: Riječ kao lijepo stablo (1973), Golubica i pepeo (1974), Čekaonica drugog razreda (1979), Kopernikovo poglavlje (1983) i Herz desetka (eseji, 1985) – potvrdivši i zadobivši svoju književnu afirmaciju (kao većina „bilingvalnih“ stvaralaca) najprije „standardnojezičnim“ opusom.

Activa kajkaviana

Filozofijski raspon koji proizlazi iz njezina najnovijega pjesništva, njezina projekta Activa kajkaviana (kako glasi podnaslov pjesničke joj zbirke Štorga) – jest onaj u relacijama „zagovora“ i „osporavanja“ (Emilija Kovač) – stavivši umijeće svojega „dovrhunjenoga“ teksta (autoričin izraz) u „funkciju afirmacije jezika“, sviješću o „slojevitosti kajkavštine, osobito ekspresivnosti njene fonostrukture“, među ostalim, umijećem visoko kultiviranog „palindromiranja“ i rimarija (E. Kovač u vezi s ciklusom Ftič kesnokrič: Tanahne rimolovke Božice Jelušić).

Izrazito „oporbeni pjesnički diskurs“ njezina kajkavskog opusa, protkan ironijom, prvi je mjerodavno artikulirao Joža Skok (u povodu zbirke Jezuši, časopis Kaj, XXVII, br. 1, 1994) i sažeo u tri očigledne konstante: „oponiranje poetici imitacije klasičnih kajkavskih uzora; kritičko propitivanje pjesničke tradicije metaforičkom razigranošću i leksičko-asocijativnim bogatstvom; osebujan kajkavski jezični kod“. Raznolikim postupcima uporabe kajkavštine – bilo kajkavskim slobodnim stihom, sonetom, esejom u cijelosti pisanim kajkavštinom, bilo kajkavskim interpolacijama, bilo postupcima kajkavskoga „slobodnog neupravnog govora“ – Jelušićeva proširuje i potvrđuje mogućnosti suvremene realizacije kajkavskoga poetskoga i književno-znanstvenoga diskursa – nudeći vlastiti sustav njegove (jezične) standardizacije (spomenute naddijalektalne kajkavske sinteze).

Osim ideje o slobodi jezika kao raznolikoga cvetja kajkavskoga – nasuprot mogućem njegovu standardnom tipu, kao i onomu književnomu (kojemu, prema Czesławu Miłoszu, „odgovara određeni prag izvještačenosti“) – dominira autoričina preokupacija problemima vrijednosti. I to u svijetu ispražnjenu od duhovne biti.

Hrvatska pjesnička postmoderna

Semantičke i označiteljske kôte odvijanja čakavskoga pjesništva Ljerke Car Matutinović i u zbirci Kanat od žitka (u zajedničkoj knjizi Kanat & kesnokrič) ponovno su prepoznate u relacijama zavičajnosti, (jezične) neposrednosti i igrivosti, do refleksijske bîti i ironijske nadmoći (prema aktualizacijskom presjeku njezine lirike kakav je dao Dragutin Rosandić prilikom predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika); ukratko, od „nostalgično melankolične geste“ (ali ne i sentimentalnosti) do teme „samosti“ i „Ljerkine opsesivne personalne teme ljubavi“, koja se „ne iscrpljuje u erotskom, nego je mnogo šireg značenja“, sve do „pavlovljevske sveopćosti ljubavi“ (Cvjetko Milanja).

Čakavski pjesnički opus Ljerke Car Matutinović – unutar dvadeset objavljenih zbirki te bogata i raznorodna proznoga, kritičko-esejističkoga, prijevodnoga korpusa (s talijanskoga jezika) te pripovjednog opusa za djecu, čine četiri zbirke: Kanat slaji od meda (1987), Čakavske versade (1993), Meštrija (2007) i narečena najnovija Kanat od žitka (nadnaslov: Kanat & kesnokrič). S posebnim odnosom prema vlastitoj pjesničkoj meštriji, kao i u Jelušićeve, naslovno, taj je opus zamalo autoreferentan, a time i programatske vrijednosti.   

Slično slijedu pjesničke afirmacije Božice Jelušić, objavljen je nakon poetičke „ovjere“ u standardnojezičnoj književnoj realizaciji. Mjerodavna je književna kritika višeput naglašavala kako se poetesa Car Matutinović ne da zavesti ni jezično-označiteljskim, ni semantičko-tipološkim „modama“.

Stoga „u njezinim pjesmama nema leksičkoga razmetanja“, ni „morfološkoga ekshibicionizma“, „nego brižljivog, rafiniranog odabira“ (ističe Milan Moguš u predgovoru Čakavskim versadama, naglašavajući slojevitost njezina ča kao osobnoga jezičnoumjetničkoga znaka koji „nije trenutak, hir, sladunjavi pogled u djetinjstvo, nego nabujali i prebujali duhovni sadržaj“). Pritom joj je mjesto semantičkog pribiranja, ključna riječ pobune i dijagnostike „za različite mogućnosti onečovječenja čovjeka“, osobni „specifičan pojam – oninečit“ (Milanja, Vijenac, 360–361, u povodu zbirke Meštrija, 2007).

Ukratko, obje pjesnikinje, u zajedničkoj knjizi, različitim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima, generacijski vrlo različite, iskazuju duhovni, filozofijski i jezični znak zemlje (inače, u Ljerke Car Matutinović – zemje, koja ima svoj križić); zatim (prema Milanji) „kulturno-civilizacijskih ishodišta“ materinskog jezika, a usto – njegovom tematizacijom – propitujući univerzalne vrednote kao polazište i bît vlastita stvaranja.