U povodu zbirke Kanat & kesnokrič biblioteke Kaj & ča Ljerke Car Matutinović i Božice Jelušić
Kanat & kesnokrič – dvojezična i dvozbirčana kaj & ča knjiga dviju poetesa istovrijedne razine klasika hrvatskoga pjesništva i na hrvatskom standardnom kao i izvornom materinskom jeziku – objavljena kao 7. knjiga biblioteke Kaj & ča: susreti u nakladi Kajkavskoga spravišča, društva za širenje i unapređivanje znanosti i umjetnosti iz Zagreba – predstavljena je nedavno na zajedničkoj tribini Društva hrvatskih književnika. Riječ je o dvjema zbirkama dviju vodećih, kanonskih, suvremenih pjesnikinja, inače višejezičnoga književnog iskustva (štokavsko-standardnog, kajkavskog i čakavskog, engleskog i talijanskog): kajkavskoj Božice Jelušić (Turenj) i čakavskoj Ljerke Car Matutinović (kanat od žitka) u zajedničkoj knjizi. U njoj su sa po tridesetak pjesama dati najnoviji kaj & ča pjesnički izbori dviju antologijskih autorica koje desetljećima (Ljerka Car Matutinović 55, a Božica Jelušić 45 godina!) drže visok estetski kontinuitet svojih djela kao poetae bilingue – ravnopravnom uključenošću u središnji korpus hrvatske književnosti.
Knjiga je, uz simboličnu poveznicu više od četrdeset godina suradnje dvaju sabora kulture – Kajkavskoga spravišča i Čakavskoga sabora (kako to uobičavamo reći: na temeljima naših razlika, a slijedom slične sudbine materinskih jezika) – iskaz programske koncepcije Kajkavskoga spravišča u povezivanju hrvatskoga kulturnog prostora kreativnim dosezima kaj–ča–što jezične zbilje, kao nedovoljno isticanim bogatstvom hrvatske književnosti i kulture (tronarječnošću, dakle, unutarnjom joj književnom „višejezičnošću“). A ta se koncepcija proširenja – počevši od identitetske kajkavske i njezina ravnopravnog, integracijskog karaktera u temeljima hrvatske kulture i znanosti – logično i nameće. U sklopu desetak stalnih programa Kajkavskoga spravišča – uz afirmaciju kulturnih vrednota s cijeloga kajkavskoga govornog područja (od časopisa za književnost, umjetnost, kulturu Kaj, koji već 50. godište redovito izlazi u Zagrebu, zasebnih biblioteka, među kojima i afirmirane, jedanaestogodišnje Kaj & ča: susreti, tribine, Galerije Kaj; Jezičnice kajkaviane...) – taj je koncept sadržan u programima Hrvatski književni putopis te osobito u Kaj & ča: prožimanja i perspektive, unutar kojeg je knjiga Kanat & kesnokrič i objavljena. Autori su dosadašnjih pjesničkih „dvojaca“ i prepleta u bibliotečnom nizu Kaj & ča: susreti: Daniel Načinović – Božica Pažur, Ivo Kalinski – Vladimir Pernić, Zvonko Kovač – Joško Božanić, Stanislav Petrović – Miroslav Sinčić... te, samostalno, slikar-grafičar Frane Paro (Glagoljska početnica).
Izd. Kajkavsko spravišče, Zagreb, 2016.
Bitno je napomenuti za ovu prigodu: Frane Paro, najveći znalac glagoljske tipografije, tiskarskih znakova i knjigotiskarstva u nas, autor replike Gutenbergove preše (smještene u Glagoljskoj tiskari Juri žakan u Roču)..., umjetnik i pisac, ujedno je i autor, rekli bismo – parovski ljepotno oznakovljenih naslovnica bibliotečnog niza Kaj & ča: susreti (u kojem je i tiskana sedma osebujna dvozbirčana knjiga).
Povezivanje dviju autorica, zbirkom poezije Kanat & kesnokrič, trajni je zalog i konkretan oblik povezivanja hrvatskoga kulturnoga prostora na jezičnoj podlozi osuvremenjena kajkavskoga i čakavskoga umjetničkog znaka kao temelja hrvatske kulture.
(Dopustimo si kratku prirubnu bilješku: upravo je hrvatski književni pleter, jezični troplet, onaj povijesni i suvremeni trajni adut i tvrd orah naspram nejasnim recentnim deklaracijama iz regije /regije u nadregionalnom značenju/, koje to zapravo i nisu – jer ništa ne deklariraju!)
I u najnovijoj knjizi obje pjesnikinje iskazuju dodatnu skrb za materinski stvaralački jezik. U Ljerke Car Matutinović to je crikvenički govor, dok su joj (kako to lucidno napominje akademik Milan Moguš) nečakavski tekstovi „nečakavskim samo idiomatskom površinom“; time je samo djelomično (prema Milanji) autorica sukladna Nazorovoj tezi o „čakavskom sadržaju“ – jer, valja dodati, jezična poetska umjetnina nikad nije puki preslik idiomskoga, govornoga stanja, već svakom svojom novom pojavom (čakavskom /kajkavskom) uobličuje vlastiti jezičnoumjetnički standard. U tom smislu ne može se govoriti o dijalektnoj, ili tek dijalektalnoj književnosti.
Božica Jelušić književnica je višestruke (štokavske–kajkavske–engleske) jezične kompetencije, i to naglašeno iskazane u svojevrsnoj kajkavskoj teoriji književnosti i jezika – knjizi eseja Od cintora do cybera: kajogledi (Kajkavsko spravišče, 2004). Izvan uvjetovanja metropolom i jezikom ta autorica izrazite kajkavske i panonske osjećajnosti, ne poznaje problem neizrecivosti na bilo kojoj od spomenutih jezičnih realizacija.
Njezin jezični izbor – od prve kajkavske zbirke Meštri, meštrije (1985), zatim stihozbirke Jezuši (1993), Nočna steza (1997) do zbirke Štorga (u izdanju Kajkavskoga spravišča, 2007. – s popratnjakom /opet autoričin termin, kao i kajogledi!/, pogovorom Zvonka Kovača), sve do slavljeničke, prve u petoknjižju 2016. Ftič kesnokrič – prema autoričinoj odrednici, kajkavska je naddijalektalna varijanta, (sve)kajkavska jezična sinteza, koja poštuje višestoljetnu dijakroniju starih kajkavskih pisaca, ali i kanone suvremene kajkavske belletrije (od Meštra Krleže nadalje). Jelušićeva je u javnosti poznata ironijski duhovito skovanom kraticom UKE („Ujedinjeni Kajkavski Emirati“). Kajkavski – nadmoćno posvjedočuje autoričino djelo – iako u statusu izvanslužbenosti, nije jezik duhovne inferiornosti, već jezik dostatan za sukreativne dijaloge s kanonskim meštrima domaće i svjetske literature.
Bez obzira na slijed uvrštenja unutar knjige Kanat & kesnokrič (prednost je dana kajkavskom ciklusu s obzirom na koncepciju i naziv biblioteke: Kaj & ča: susreti) – knjigu natkriljuje jedna „ključna riječ“ (riječ „kao lijepo stablo“, prisjetimo se naslova prve Jelušićkine zbirke): Žitek / žitak (u antologijskoj uvodnoj pjesmi Božice Jelušić Žitek je privitek te Kanat od žitka kao naslovna odrednica cjeline čakavske zbirke Ljerke Car Matutinović). Zato u osvrtnom tekstu na zbirku, priređenu za predstavljanje u DHK-u, Cvjetko Milanja ističe kako zbirku Kanat & kesnokrič „karakterizira zajednička mudrosnost“ (naslov njegova eseja: Zbirka zrelosti i mudrosti). A dodati nam je – u stilu ironijskih prpošnosti obiju autorica – knjiga računa i s varijantama semantičkih zabuna, poput one u vezi s kesnokričem (a koju u jednom intervjuu Jelušićeva sama razjašnjava: „ne aludira se na nemoć i rezignaciju kasnoga pjeva, već na neutišanost jednoga ftiča-kajkaviča, koji će pjevati do zadnjega daha! Buditi pospane duše i razvijati svoje noćne ‘viže’ na stotinu načina!“).
Mjerodavnom književnokritičkom analizom (npr. Milanja u spomenutom eseju Zbirka zrelosti i mudrosti) uočena je idejnopogledna, motivsko-tematska sukladnost dviju pjesnikinja u zajedničkoj zbirci (uz razumljivu različitost postupaka), u rasponu od „gesta prisjećanja“, „domaćosti“, temeljnih antropoloških, zavičajnih, prirodnih radnji i svakodnevlja do jedino mogućih „memorabilnih radnji“ u njihovu očuvanju. S druge strane, Kanat & kesnokrič pronosi i sažima poetološke konstante dosadašnjih im pjesničkih djela, na koje valja ukratko i podsjetiti.
Žanrovski vrlo raznolik i bogat književni opus Božice Jelušić – fenomenološki usložnjen (s pedeset raznorodnih knjiga u navršenih 45 godina književnog djelovanja) – vrlo je teško sažeti u određenim književnim karakteristikama – tim više što se on svojom naravi (a i prema autoričinim riječima) opire „školničkom redočiniteljstvu“. Djelujući više od tri desetljeća na inovativnoj kajkavskoj književnoj sceni, osuvremenjenim i nepredrasudnim pristupom – prije svega, fenomenološkom interpretacijom – Jelušićeva afirmira status kajkavštine, jezično i supstancijalno prostrane za univerzalne motive i korelacije. Analizira i dokazuje estetsku komplementarnost kajkavske književne kreativnosti s onom štokavsko-standardizacijske jezične podloge.
Do prve kajkavske pjesničke zbirke Meštri, meštrije (1985) – tipološkoga modela „semantičkog sintetizma“ kao koncepta pisanja (odrednica Ernesta Fišera u kultnoj knjizi Dekantacija kajkaviana, 1981) – Jelušićeva je objavila pet važnih djela, pretežito poezije: Riječ kao lijepo stablo (1973), Golubica i pepeo (1974), Čekaonica drugog razreda (1979), Kopernikovo poglavlje (1983) i Herz desetka (eseji, 1985) – potvrdivši i zadobivši svoju književnu afirmaciju (kao većina „bilingvalnih“ stvaralaca) najprije „standardnojezičnim“ opusom.
Filozofijski raspon koji proizlazi iz njezina najnovijega pjesništva, njezina projekta Activa kajkaviana (kako glasi podnaslov pjesničke joj zbirke Štorga) – jest onaj u relacijama „zagovora“ i „osporavanja“ (Emilija Kovač) – stavivši umijeće svojega „dovrhunjenoga“ teksta (autoričin izraz) u „funkciju afirmacije jezika“, sviješću o „slojevitosti kajkavštine, osobito ekspresivnosti njene fonostrukture“, među ostalim, umijećem visoko kultiviranog „palindromiranja“ i rimarija (E. Kovač u vezi s ciklusom Ftič kesnokrič: Tanahne rimolovke Božice Jelušić).
Izrazito „oporbeni pjesnički diskurs“ njezina kajkavskog opusa, protkan ironijom, prvi je mjerodavno artikulirao Joža Skok (u povodu zbirke Jezuši, časopis Kaj, XXVII, br. 1, 1994) i sažeo u tri očigledne konstante: „oponiranje poetici imitacije klasičnih kajkavskih uzora; kritičko propitivanje pjesničke tradicije metaforičkom razigranošću i leksičko-asocijativnim bogatstvom; osebujan kajkavski jezični kod“. Raznolikim postupcima uporabe kajkavštine – bilo kajkavskim slobodnim stihom, sonetom, esejom u cijelosti pisanim kajkavštinom, bilo kajkavskim interpolacijama, bilo postupcima kajkavskoga „slobodnog neupravnog govora“ – Jelušićeva proširuje i potvrđuje mogućnosti suvremene realizacije kajkavskoga poetskoga i književno-znanstvenoga diskursa – nudeći vlastiti sustav njegove (jezične) standardizacije (spomenute naddijalektalne kajkavske sinteze).
Osim ideje o slobodi jezika kao raznolikoga cvetja kajkavskoga – nasuprot mogućem njegovu standardnom tipu, kao i onomu književnomu (kojemu, prema Czesławu Miłoszu, „odgovara određeni prag izvještačenosti“) – dominira autoričina preokupacija problemima vrijednosti. I to u svijetu ispražnjenu od duhovne biti.
Semantičke i označiteljske kôte odvijanja čakavskoga pjesništva Ljerke Car Matutinović i u zbirci Kanat od žitka (u zajedničkoj knjizi Kanat & kesnokrič) ponovno su prepoznate u relacijama zavičajnosti, (jezične) neposrednosti i igrivosti, do refleksijske bîti i ironijske nadmoći (prema aktualizacijskom presjeku njezine lirike kakav je dao Dragutin Rosandić prilikom predstavljanja knjige u Društvu hrvatskih književnika); ukratko, od „nostalgično melankolične geste“ (ali ne i sentimentalnosti) do teme „samosti“ i „Ljerkine opsesivne personalne teme ljubavi“, koja se „ne iscrpljuje u erotskom, nego je mnogo šireg značenja“, sve do „pavlovljevske sveopćosti ljubavi“ (Cvjetko Milanja).
Čakavski pjesnički opus Ljerke Car Matutinović – unutar dvadeset objavljenih zbirki te bogata i raznorodna proznoga, kritičko-esejističkoga, prijevodnoga korpusa (s talijanskoga jezika) te pripovjednog opusa za djecu, čine četiri zbirke: Kanat slaji od meda (1987), Čakavske versade (1993), Meštrija (2007) i narečena najnovija Kanat od žitka (nadnaslov: Kanat & kesnokrič). S posebnim odnosom prema vlastitoj pjesničkoj meštriji, kao i u Jelušićeve, naslovno, taj je opus zamalo autoreferentan, a time i programatske vrijednosti.
Slično slijedu pjesničke afirmacije Božice Jelušić, objavljen je nakon poetičke „ovjere“ u standardnojezičnoj književnoj realizaciji. Mjerodavna je književna kritika višeput naglašavala kako se poetesa Car Matutinović ne da zavesti ni jezično-označiteljskim, ni semantičko-tipološkim „modama“.
Stoga „u njezinim pjesmama nema leksičkoga razmetanja“, ni „morfološkoga ekshibicionizma“, „nego brižljivog, rafiniranog odabira“ (ističe Milan Moguš u predgovoru Čakavskim versadama, naglašavajući slojevitost njezina ča kao osobnoga jezičnoumjetničkoga znaka koji „nije trenutak, hir, sladunjavi pogled u djetinjstvo, nego nabujali i prebujali duhovni sadržaj“). Pritom joj je mjesto semantičkog pribiranja, ključna riječ pobune i dijagnostike „za različite mogućnosti onečovječenja čovjeka“, osobni „specifičan pojam – oninečit“ (Milanja, Vijenac, 360–361, u povodu zbirke Meštrija, 2007).
Ukratko, obje pjesnikinje, u zajedničkoj knjizi, različitim postupcima hrvatske pjesničke postmoderne, dvama književnim jezicima, generacijski vrlo različite, iskazuju duhovni, filozofijski i jezični znak zemlje (inače, u Ljerke Car Matutinović – zemje, koja ima svoj križić); zatim (prema Milanji) „kulturno-civilizacijskih ishodišta“ materinskog jezika, a usto – njegovom tematizacijom – propitujući univerzalne vrednote kao polazište i bît vlastita stvaranja.
Klikni za povratak