Revolucionarni predsjednik

Činjenica da je na našem repertoaru trenutno dostupan film Lyndon B. Johnson iskusnoga američkog filmskog redatelja Roba Reinera nastao još prije dvije godine, a u Sjedinjenim Državama distribuiran je tek potkraj prošle, nije pokazatelj nedostatka kvalitete, već više Reinerova trenutnoga statusa u okrilju nacionalne kinematografije. Reiner je bio u žarištu američkoga filma od sredine 1980-ih do početka 1990-ih, dok se o američkome predsjedniku L. B. Johnsonu u nas ni danas ne zna mnogo – zacijelo i zbog činjenice da je naslijedio popularnoga Johna F. Kennedyja, a prethodio kontroverznome Richardu Nixonu – pa tako ovaj film barem djelomice revalorizira i Reinerovu karijeru i Johnsonovu ulogu u povijesti druge polovice dvadesetoga stoljeća.

Izvedbi Woodyja Harrelsona naštetila je tek nedovoljno dobra maska kojom ga se pokušalo učiniti što sličnijim L. B. Johnsonu

Teksašanin Lyndon Baines Johnson (1908–1973) politički se profilirao 1950-ih kao vođa većine u američkome senatu, ali je u utrci za demokratskoga kandidata na predsjedničkim izborima godine 1960-ih izgubio od Johna F. Kennedyja, koji mu je pak nakon pobjede ponudio mjesto potpredsjednika, što je Johnson na iznenađenje mnogih prihvatio. Nakon atentata na Kennedyja u Dallasu 22. studenoga 1963. iznenada je postao predsjednik te je uspješno nastavio prethodnikovu borbu za ravnopravnost svih rasa u SAD-u, a potvrda Zakona o građanskim pravima pomogla je i premoćnoj pobjedi na izborima 1964. No unatoč raznim reformama njegovo je predsjednikovanje zasjenjeno ulaskom američke vojske u Vijetnamski rat, što je izazvalo proteste i osude američke i svjetske javnosti pa se Johnson, sasvim svjestan uzdrmana političkog statusa, na sljedećim izborima i nije kandidirao.

Johnson na ekranima

Društveni i politički kontekst burnoga razdoblja uvjetovao je i činjenicu da se osoba Lyndona B. Johnsona pojavljuje u nizu filmskih ostvarenja. No ne treba zaboraviti da se u većini njih Johnson pojavljuje kao sporedan lik. Uz to ne treba zaboraviti ni da mu se barem u nekolicini djela ne pridaju i afirmativne karakteristike, kao što je to primjerice u izvanrednome filmu Put u svemir (1983) Philipa Kaufmana, gdje je Johnson sveden na karikaturu. Nakon 2000. Lyndon B. Johnson počinje se promatrati obuhvatnije, odnosno kroz žarište filmske interpretacije ustanovljava se ispravnija povijesna slika važnoga političara. Primjerice, u Selmi (2014) redateljice Ave DuVernay Johnsonove su političke odluke naposljetku bitne za poboljšanje stanja afroameričkoga stanovništva, a u Jackie (2016) Pabla Larraina, i Johnson i njegova supruga Lady Bird vrijedna su pomoć supruzi ubijenoga Johna F. Kennedyja. Kada govorimo o naslovima u kojima je Lyndon B. Johnson središnji lik, većinom su to televizijski filmovi. Tako je LBJ: rane godine (1987) Petera Wernera obradio razdoblje Johnsonova života prije nego što je postao predsjednik, razdoblje od 1934. do 1963. Iako je riječ o preglednome ostvarenju, nije postiglo i znatniji uspjeh. Znatno su kvalitetniji Na putu rata (2002) Johna Frankenheimera s Johnsonom kao fokalizatorom Vijetnamskoga rata te pogotovo Do kraja (2016) Jaya Roacha, koji se većim dijelom kronološki preklapa s Reinerovim ostvarenjem, a zanimljivo je da je nastao i iste godine.

Redatelj Rob Reiner na setu

Lyndon B. Johnson, dakle, politička je drama povijesnih odrednica, a Reiner se pritom poslužio scenarističkim predloškom Joeya Hartstonea. Nije posrijedi ostvarenje izravno pravocrtne dramaturgije, već se tijekom prve dvije trećine filma zbivanja u Dallasu 22. studenoga 1963. presijecaju s razdobljem od četiri godine unatrag pa sve do tragičnoga dana i atentata koji je izmijenio američku pa i svjetsku povijest. Nakon Johnsonova preuzimanja predsjedničkog mandata, narativnost je pravocrtna, kronološki se preskoci ne pojavljuju, a percepcija se usredotočuje na prijelomno važne predsjednikove postupke. Razmatrajući političke intrige, lobiranje i društveni milje Sjedinjenih Država, autori su se usredotočili na odnos Johnsona (Woody Harrelson) i braće Kennedy, Johna (Jeffrey Donovan) i Roberta (Michael Stahl-David), kao i komunikaciju s dvama važnim senatorima: Richardom Russellom (Richard Jenkins), koji je od Johnsonova zagovornika postao i protivnikom, te Ralphom Yarboroughom (Bill Pullman), čija je važnost porasla s vremenom.

Uloga supruge Lady Bird (Jennifer Jason Leigh) bitna je, a prijelomna je okosnica borba za prihvaćanje Zakona o građanskim pravima, koju je započeo umoreni predsjednik, a dovršio upravo Johnson, čija su politička mudrost, poznavanje prilika, ali i eksplozivni temperament naposljetku iznjedrili željeni uspjeh. Preko nekih važnih trenutaka onodobne američke povijesti – primjerice Kubanske krize 1961. – jednostavno se moralo prijeći bez spomena jer bi oni proširili filmsku građu i možda čak otupili oštricu središnjega tematskog sklopa.

Radnja filma poglavito se zbiva u interijeru, dok se eksterijer pojavljuje kao važan za zbivanja na dan atentata za vožnje predsjedničke povorke Dallasom. Određen unutarnjim prostorima film pokazuje raskoš njihova variranja, od dnevnoga svjetla osnažena raskošnijim koloritom do noćnih chiaroscura. Pritom svaki od segmenata oslikava radnju i karaktere, njihovo djelovanje i težnje. Reinerova nadogradnja scenarističkoga predloška na prvi pogled može nam se učiniti staromodnom, barem ako se prisjetimo kakvih suvremenih političkih trilera. No ipak je posrijedi samosvojan autorski postupak u kojem Reiner nenametljivim postupcima izaziva gledatelja da dublje uroni u zbivanja, njihove mijene, kontekst društva i razdoblja te samu građu filma. Spretan u radu s glumcima, Reiner im je i u ovome filmu omogućio zavidne dosege, a Harrelsonovoj izvedbi naštetila je tek nedovoljno dobra maska kojom ga se pokušalo učiniti što sličnijim L. B. Johnsonu.

Povratak Roba Reinera?

Valja se prisjetiti da je i Rob Reiner karijeru započeo kao glumac u popularnome televizijskom serijalu Sve u obitelji 1970-ih, a s glumom nije prestao ni poslije, pojavljujući se u ostvarenjima svojih kolega kao sporedan lik. Njegov prelazak na film i režiju obilježio je i izvanredni komični pseudo­dokumentarac o fiktivnom teškometalnom bendu Ovo je Spinal Tap (1984), toliko uvjerljivo ostvarenje da je poneki gledatelj čak povjerovao da je posrijedi stvarno dokumentarno djelo. Reinerov je pristup samosvojan u preciznoj razradi egzistencije i djelovanja toga sastava, kao i njegova društvenoga miljea te je komentirao i nedodirljiv status glazbenih zvijezda. Ipak, stvarni je iskorak u okviru tadašnjega filma ostvario fascinantni Ostani uz mene (1986), po mnogima i ponajbolji film o odrastanju uopće.

Lakoća pripovijedanja, nostalgični okus, vrsni redateljski postupci i sjajna izvedba mladih glumaca tek su neki od čimbenika zbog kojih taj film ni danas nije ništa izgubio na kvaliteti. Dok je Kraljevna nevjesta (1987), spoj romantičnoga i fantastičnoga, ipak više usmjerena mlađim naraštajima, briljantna romantična komedija Kad je Harry sreo Sally (1989) podigla je razinu toga često među kritičarima marginalizirana žanra i utrla put kvalitetnim dosezima 1990-ih. Komorni triler-horor Misery (1990) adaptirao je predložak Stephena Kinga i pokazao Reinerovo redateljsko umijeće, a sudska je drama Malo dobrih ljudi (1992) nastala prema hvaljenom kazališnom djelu Aarona Sorkina i uz izvrstan glumački postav priskrbila Reineru i jedinu nominaciju za Oscar u kategoriji najboljega filma.

Nakon uspona uslijedio je nenadani sunovrat filmom Sjever (1994), stvaralačkim i tržišnim promašajem. I unatoč razmjernim uspjesima poput romantične komedije Američki predsjednik (1995), dokudrame Duhovi Mississippija (1996) ili romantične komedije Naša priča (1999), bilo je jasno da je Reinerov status znatno umanjen, a od autora svježih ideja i iskričava redateljskog rukopisa postao je gotovo rutiner, što se nastavilo i nakon 2000, zanimljivim, ali ne i izvrsnim djelima, poput romantične komedije Šuška se, šuška (2006) ili komedija Imaš petlju? (2008) i Tako to ide (2014). Iako nema sumnje da Lyndon B. Johnson nema kvalitetu Reinerovih radova 1980-ih i s početka 1990-ih, ipak ga iznova uzdiže u rang relevantnih filmskih autora. Nadamo se da nije posrijedi tek kratki bljesak, nego dugotrajnija obnova karijere filmaša koji je barem u prvome redateljskom razdoblju ostavio trag koji se ne briše ni nakon nekoliko desetljeća.