Realpolitik ili umijeće mogućeg

NJemačka je dosad slovila kao najstabilnija država Europske Unije, što je rezultat njezine gospodarske moći, uravnoteženosti stranačkog i državnog sustava i nastojanja političkih aktera da svi problemi budu rješavani s koliko je moguće većim slaganjem. Ta postojanost ima i svoju negativnu stranu, naime stanovitu nepokretnost i nedostatak stvaralačke fantazije u postizbornom određivanju da li u oporbu ili na vlast. Konkretno govoreći o sadašnjem političkom trenutku Njemačke, trebalo je proći oko pet mjeseci (24. rujna 2017–5. ožujka 2018) da rezultati izbora za savezni parlament, Bundestag, budu okrunjeni sporazumom o ponovnom uspostavljanju „velike koalicije“ između stranaka Kršćansko-demokratske unije (CDU) i Kršćansko-socijalne unije (CSU) s jedne te Socijaldemokratske stranke Njemačke (SPD) s druge strane, čemu su prethodili dugi pregovori dviju kombinacija, prve tzv. Jamajka- koalicije (konzervativci, zeleni i liberali) i nove velike koalicije (ponovno konzervativci i socijaldemokrati); prva je, da je završila uspješno, mogla biti osebujna novost, druga je „neželjeni brak“ bivših partnera. Unatoč donekle za njemačke prilike zbunjujućem političkom previranju zbog predugih pregovora i promjena koalicijskih partnera, unutarnje prilike u zemlji ostale su izvanjski stabilne premda je vlada vozila, kako se kaže jednom njemačkom frazom, „pod ručnom kočnicom“, jer zakon joj ne dopušta da donosi dugoročnije odluke i koristi državni proračun iznad određenih uskih granica. Prednost navedenoga je u tome što može ubrzati okončanje interregnuma, međuvladavine, ali i to ovoga puta nije pomoglo jer mogućnosti koaliranja svih parlamentarnih stranaka unaprijed su određene političkim, ideološkim ili jednostavno voljno postavljenim ograničenjima. Usto ljudski faktor igra stanovitu ulogu i u politici. Zanimljivo je ustvrditi, iako je vlada u Berlinu bila tehnička, što znači da je nije potvrdio Bundestag, da je njemačko gospodarstvo iznadprosječno napredovalo pa su se neki njegovi predstavnici šalili „kako mogu i bez vlade“.

Velike koalicije kao politički ultima ratio

Sve stranke u Bundestagu imaju međusobni koalicijski potencijal osim Ljevice i Alternative za Njemačku, jer kako tvrde konzervativci, socijaldemokrati, liberali i zeleni, „ljevičari“ su u vanjskoj i obrambenoj politici neprihvatljivi zbog ekstremnih zahtjeva, dok „alternativci“ ne dolaze u obzir jer zastupaju nacionalistička, ksenofobna i čak prikriveno nacistička stajališta. Za demokratsko koaliranje preostale su dosadašnje „stare“ stranke, koje su se i našle u pregovorima o Jamajka-koaliciji (nazvanoj po crno-žuto-zelenoj zastavi te države). Pregovori nisu bili temeljito ni diskretno organizirani, a prekinuo ih je predsjednik liberalne stranke, FDP-a, Christian Lindner jer je po vlastitim riječima bio stalno „zaobilažen“ u korist Zelenih od strane šefice CDU-a Angele Merkel. To obrazloženje nije uvjerilo ostale pregovarače, a još manje medije. Postoje glasine da se Lindner, koji je svoju stranku ponovno uspio uvesti u Bundestag nakon jednog mandata prisilne apstinencije (na pretposljednjim izborima nije preskočila prepreku od 5 posto) toliko „uzoholio“ pa vjeruje da bi mogao postati njemački Macron ili Kurz, no zasad ne samo što ne posjeduje njihov politički format nego ni dovoljan broj glasova za svoju malu stranku. Velike koalicije u Njemačkoj bile su i zasad ostaju ultima ratio, posljednji izlaz svake politike.

Angela Merkel ima još dosta političke energije
Snimio Bernd von Jutrczenka/dpa /DPA/PIXSELL

Prije nešto više od godine dana njemački socijaldemokrati izabrali su na svome stranačkom konventu bivšega predsjednika Europskoga parlamenta Martina Schulza za šefa svoje stranke sa sto posto glasova. U ispitivanju javnoga mnijenja neposredno nakon toga gotovo je prestigao popularnost kancelarke Angele Merkel, da bi potom samo u roku od nekoliko mjeseci nakon što je SPD neslavno izgubio izbore u tri pokrajine bio srezan na „odgovarajuću veličinu“ od oko dvadeset posto simpatizera na federalnoj razini. Kao i njegova stranka napravio je Schulz niz početničkih pogrešaka u vođenju predizborne kampanje, a još više nakon izbora. Najprije je htio SPD odvesti u oporbu, nakon sloma pregovora o Jamajka-koaliciji rekao je da neće ući u vladu pod vodstvom gospođe Merkel, da bi se uskoro „prijavio“ za resor ministra vanjskih poslova. Čisti kaos, dosad nepoznat u Njemačkoj. Na kraju je dao ostavku na sve dužnosti u svojoj ponosnoj i najstarijoj njemačkoj stranci. Njegovo mjesto kao šefica parlamentarnog kluba i buduća predsjednica stranke preuzela je Andrea Nahles, katolkinja i samohrana majka. Socijaldemokraciji u Njemačkoj dogodilo se gotovo isto kao i ostalim „crvenim drugovima“ u EU: većim su dijelom izgubili bazu u sve tanjem radničkom staležu, nemaju odgovore na izazove globalizacije i nisu se znali postaviti spram sve stvarnijih strahova tzv. prekarijata (siromašnih slojeva društva koji nemaju stalno zaposlenje) od gubitka radnih mjesta, pa su njihove pozicije u biračkom tijelu zauzele populističke stranke od Amerike, preko Francuske i Skandinavije sve do Srednje Europe. Ako bi u Njemačkoj uskoro morali biti održani izbori, SPD bi se mogao srozati iza populističkoga AfD-a. Imajući to pred očima, vodstvo njemačke socijaldemokracije zagovaralo je i protiv emocionalnog uvjerenja „veliku koaliciju“, za koju se na stranačkom referendumu izjasnilo oko dvije trećine članova stranke, kojih je oko 430.000. Samo je njihova omladinska organizacija Mladi socijalisti (Jusosi) bila listom protiv GroKo-a (kratica za „veliku koaliciju“) zalažući se za manjinsku konzervativnu vladu i socijaldemokratski bijeg u oporbu. Njihov predsjednik Kevin Kühnert vodio je antikoalicijsku kampanju kao da je šef neke protivničke stranke i već najavljuje da će „itekako paziti što radi vlada“, dakle da će Jusosi biti oporba vlastitoj vladi. Sve u svemu, njemački „crveni“ duboko su podijeljeni glede gotovo svih egzistencijalnih pitanja svoje stranke i njemačke države. S druge pak strane, u koalicijskim pregovorima s konzervativnim strankama SPD je prošao mnogo bolje nego što je zaslužio sa svojih dvadesetak posto glasova na izborima u rujnu prošle godine (CDU i CSU 32 posto), prigrabivši ključna ministarstva financija, vanjskih poslova, rada, socijalne skrbi, pravosuđa i zaštite okoliša. Bavarski kršćanski socijali zauzeli su tri ministarstva, od kojih je najutjecajniji resor unutarnjih poslova koji će voditi bivši premijer te pokrajine Horst Seehofer, inače veliki protivnik „izbjegličke politike“ Angele Merkel. On je u koalicijski dokument ugradio „gornju granicu“ prihvata izbjeglica s njih najviše oko 220.000 godišnje, ali se takvom ne naziva, već je lukavo opisana kao „brojka koju valja uzimati u obzir“.

Glavne „bauštele“ koalicijskoga programa Angele Merkel

Prije potpisa koalicijskoga sporazuma Merkelica je na iznenađenje mnogih odredila tko bi je mogao naslijediti i koga će uključiti u vladu kako joj ne bi smetao u unutarstranačkoj oporbi. Riječ je o novoj glavnoj tajnici stranke, bivšoj premijerki Saarlanda Annegret Kramp-Karrenbauer (kratica AKK), koja je najavila da će stranku skrenuti udesno, tamo gdje se nalaze nezadovoljnici Merkeličinim skretanjem ulijevo. Brojni promatrači pretpostavljaju da je time Angela Merkel preporučila AKK kao svoju nasljednicu, što bi moglo biti najranije za dvije, a najkasnije za četiri godine. Najveći kritičar politike savezne kancelarke unutar CDU-a, izraziti konzervativac i odnedavno sretni partner u istospolnom braku, mlad i dinamičan političar Jens Spahn, predviđen je za ministra zdravstva.

U koalicijskom programu nalaze se opisi ovih deset najvažnijih „bauštela“ na kojima će „delati“ buduća vlada: smanjuju se uplate u Fond solidarnosti za istočnu Njemačku, posloprimci će biti rasterećeni u financiranju zdravstvenoga osiguranja, u novom radnom pravu predviđaju se dugoročniji radni ugovori, osigurat će se više novca za obrazovanje, smanjuje se priljev izbjeglica na određeni broj godišnje, osiguravaju se veća sredstva za zbrinjavanje starih i nemoćnih, majke dobivaju veće mirovine, povećava se dječji doplatak, odvajaju se milijarde eura za socijalnu stanogradnju i unapređuje internet i digitalizacija. Socijaldemokrati tvrde da koalicijski sporazum nosi snažan pečat njihova rukopisa i da će im biti glavna zadaća prenijeti to glasačkom tijelu. Dosad bi ih u tome uvijek pretekla spretna komunikatorica Angela Merkel, poznata po preuzimanju tuđih ideja i prijedloga i njihovu predstavljanju kao vlastitih, primjerice: ukidanje vojne obveze, izlazak iz atomske privrede, guranje CDU-a u „socijaldemokratske vode“, izglasavanje prava na istospolne bračne zajednice. Stara i nova kancelarka poznata je po svojim umirujućim nastupima, racionalnom i neuzbudljivom načinu vladanja, velikoj energiji u pregovorima, ugledu u svijetu i još po mnogo čemu, ali promatrači su u novije vrijeme zamijetili stanovit umor na licu i u govoru tijela Angele Merkel. No ona posjeduje još dosta skrivene političke energije, koju bi na svojoj koži mogli bolno doživjeti oni najbliži njoj koji bi je pokušali prije vremena skinuti s prijestolja. Njezin nadimak Mutti, u prijevodu majčica, kako piše Spiegel, čudnovata je mješavina poruge i podčinjavanja. Svoje je protivnike vrlo spretno izgurala iz vrhova stranke ili su se iživcirani sami povukli, a izvanstranački suparnici nisu znali kako da je „zahvate“. Američki obavještajci koji su je prisluškivali (!) dali su joj kodno ime Teflon, a to je materija koja je glatka i od koje se gotovo sve odbija.

Vučić u Angelinu zagrljaju

U vanjskoj politici nova vlada Angele Merkel nastavit će dosadašnjim smjerom i intenzitetom, pogotovo u europskoj politici, gdje Nijemce čeka na zajedničke akcije francuski predsjednik Emmanuel Macron, čije ideje ipak nailaze na stanovitu skepsu u Berlinu jer predviđaju novitete u eurozoni i pri biranju Europskog parlamenta na koje oprezna gospođa Merkel zasad ne može pristati. Ali što nije moguće sad moglo bi biti u budućnosti. Frankfurter Allgemeine Zeitung kritizira popustljiv stav Angele Merkel prema srbijanskom predsjedniku Aleksandru Vučiću (kojega njemački izvjestitelj obilježava kao autoritativnog vođu) samo da bi ga izvukla iz ruskoga zagrljaja. No to je tipično za njemačku kancelarku, ona je popuštala Putinu i Erdoğanu, i još nekim drugim ne baš demokratski nastrojenim političarima samo ako je time htjela postići neki svoj cilj. To se onda naziva Realpolitik ili umijeće mogućega, što je u posljednje vrijeme osjetila i Hrvatska, kad se Berlin brzo okrenuo na slovensku stranu u pitanju odluke arbitraže o granici u Savudrijskoj vali. Za Nijemce je rijeka Kopar važnija od njemačko-hrvatskog sentimenta iz doba osamostaljenja naše države, (Danke, Deutschland) jer preko nje prebacuju na stotine tisuća svojih automobila u veliki svijet. I na kraju pitanje: vide li se nakon zavrzlama oko sklapanja nove „velike koalicije“ u Berlinu pukotine na inače čvrstu brodu njemačke demokracije, koji će uskoro nastaviti svoje dosadašnje putovanje po nemirnom oceanu svjetske politike? Svakako, ali one nam ne izgledaju tako duboke da ne bi mogle biti popravljene ili, ocijenjene bezopasnima, ignorirane – s Angelom Merkel ili bez nje. Nijemci ipak više nisu tako dobri majstori kao što su bili prije nekoliko godina, ali baš ta „talijanizacija“ njihove politike (ovo je kompliment!) čini ih simpatičnijima nego u vremenima kad je kod njih sve išlo glatko i brzo.