Pivčevićeva filozofska biografija

„Da sam živio među onim narodima za koje kažu da još žive u slatkoj
slobodi prvih zakona prirode, uvjeravam te da bih se bio
oslikao od glave do pete i posvema nag.
Tako sam, čitatelju, ja sâm predmet svoje knjige...“

To je 1580. u uvodnome slovu svojega glasovitog djela Eseji (Essais) napisao Michel Eyquem de Montaigne, francuski filozof, književnik i političar, kojega intelektualna povijest drži utemeljiteljem eseja kao posebne vrste. Osvrnem li se na Montaigneove riječi da bi se „bio oslikao od glave do pete i posvema nag“ (kako je to na hrvatski jezik preveo Vojmir Vinja), neotklonjivo mi se nadaje pojam alétheia, koji se odnosi na istinu, poznat u filozofijskoj tradiciji starih Grka. A-létheia doslovno znači ‘ne-skrivenost’, ‘ne-zastrtost’. Toj se grčkoj riječi vratio, reafirmirajući njezino izvorno značenje, suvremeni egzistencijalistički filozof Martin Heidegger (umro 1976) prevodeći je na njemački upravo tako: Unverborgenheit.

Izd. Naklada Breza, Zagreb, 2016.

Zajedno s Montaigneom mogli bismo ustvrditi da dobar esej otkriva ono što je zastrto i skriveno te tako razgolićuje istinu predmeta o kojemu je riječ. U tome je smislu esej ne samo ogled nego i svojevrsni progled, gledanje kroz velove koji zastiru predmet. Tako dospijevamo do gole istine predmeta, do njegove naravi, nagosti, čiste bîti. Način je to da se istina pokaže u dubini i cjelini svoje razotkrivenosti.

Upravo su mi takve duboke, razotkrivene i na svjetlo uma dovedene istine lebdjele pred očima dok sam čitao knjigu Filozofski eseji Ede Pivčevića. Posrijedi je zbirka složena od petnaest eseja nastalih iz predavanja koja je autor tijekom mnogih godina održao na brojim sveučilištima diljem svijeta. Radovi su napisani na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku te objavljeni u raznim hrvatskim i inozemnim publikacijama. Najvećim se dijelom dohvaćaju spoznajne teorije i teorije racionalnog objašnjenja, nužnih i dostatnih uvjeta znanja, istine i neistine, kauzalnosti i determinizma... Tu su i eseji koji razmatraju probleme etike, individualne i socijalne, te političke filozofije.

Ova knjiga najbolje pokazuje da esej nije samo ogled nego i svojevrsni progled, gledanje kroz velove koji zastiru predmet, zahvaljujući čemu dospijevamo do gole istine predmeta, do njegove naravi, čiste bîti

Znanje, vjerovanje i spoznaja

Osobitost Pivčevićeva filozofskog sustava iskazuje se u višeaspektnim, s raznih polazišta poduzetim pokušajima sjedinjenja elemenata analitičke i fenomenološke metode u jednu strukturalističku teoriju zbilje. Govoreći o znanju Edo Pivčević najprije skreće pozornost na značenjsku višestrukost odnosno semantičku metaforičnost glagola znati. Ponajvećma ga zanima propozicijsko znanje i pita se što znači imati takvo znanje, pri čemu u objasnidbi razlikuje znanje od vjerovanja. Znanje vidi u povezanosti s istinom, što u eseju Znanje i spoznaja ovako objašnjava: „... čovjek ne može znati da je Zemlja okrugla a da Zemlja doista ne bude okrugla. S druge strane, svatko je slobodan ‘vjerovati’ što god želi. / Ukratko, znanje ide ruku pod ruku s istinom. To je [...] od ključne važnosti i igra središnju ulogu u definiciji znanja. Ako je rečenica ‘Jure Jurić zna da p’ istinita, onda iz toga neminovno proizlazi da je p istinito. Jure naime ne može znati nešto što je neistinito. Treba, međutim, uočiti da obratno ne slijedi; naime ako je p istinito, onda to nužno ne znači da je p dostupno znanju, još manje da netko stvarno zna da p.“

U eseju Znanje i spoznaja autor se osvrće na trodijelnu teoriju znanja izloženu u Platonovu dijalogu Teetet, gdje se kaže da je znanje ispravno vjerovanje potkrijepljeno logosom. Ta je definicija, smatra Pivčević, nedostatna, a ne zadovoljavaju u potpunosti ni njezine suvremene inačice nastale unutar anglosaksonske epistemologije.

Razmatrajući u eseju Rational Falsehood uvjete mogućnosti „racionalne neistine“, Edo Pivčević traži odgovor na pitanje može li se racionalno vjerovati u neistinu. Zadovoljavajući je odgovor moguće ponuditi, smatra autor, samo ako bezuvjetna istina bude zamijenjena uvjetnom. Ako je neka ne-analitička tvrdnja, tj. ònā koja podastire informacije o kontigentnim (nenužnim) stvarima u svijetu, istinita, tada je istinita u uvjetnome smislu – što znači da bi mogla biti i neistinita pod nekim drugim okolnostima. Pivčević ističe da to ne znači relativizaciju istine jer ovisnost istine o nekim pretpostavkama još ne znači posvemašnju slobodu u izboru tih pretpostavki.

Etički aspekti samoubojstva 

U eseju Smrt kao moralni problem autor razmatra pitanje ima li čovjek pravo sebi okončati život i, ako je odgovor potvrdan, kada i pod kojim uvjetima. Pivčević se pritom ne poziva na teološke i religijske razloge, nego se usredotočuje na filozofske argumente koji smjeraju racionalno dokazati da je samoubojstvo nemoralan čin; u tome smislu polemizira s Kantom i njegovom argumentacijom.

Govoreći o odnosima između globalističkoga kapitalizma i nacionalizma ustrajava Edo Pivčević na razlikovanju nacionalizma od šovinizma i rasizma. Poistovjećivanje i brkanje tih pojavnosti često je u interesu velikih komercijanih korporacija i nekih političkih grupacija i stranaka. Budućnost će pokazati hoće li se nacionalna država održati, smatra Pivčević, ali tzv. mali narodi „mogu se i moraju odupirati globalnom proizvodno-potrošačkom niveliranju vrjednota i štititi svoju raznolikost, svoju kulturnu posebitost, jezik i predaju, jer su ta obilježja među onima koja čine čovjeka čovjekom, a ne samo građaninom.“

Vrijedi spomenuti još barem neke u knjizi sadržane eseje: A Paradox of Explanation, Leibniz und die Frage „Warum“?, Fenomenologija izvjesnosti, Causality and Determinism make Unhappy Bedfellows, Trasimahova pravda i liberalna demokracija, Equality and Morality...

Rođen u Omišu 1931, završio je Edo Pivčević studij filozofije u Zagrebu te je postigao dva doktorata: u Münsteru (Njemačka) i Londonu. Bio je do umirovljenja profesor filozofije na sveučilištu u Bristolu (Engleska), a kao gostujući profesor predavao je u Hrvatskoj, Njemačkoj i Kini.

Usuđujem se ustanoviti da su Filozofski eseji najpotpunije i ponajbolje djelo profesora Pivčevića: širokim spektrom tema kojima se autor bavio tijekom više desetljeća, dubinom zahvata u probleme i dalekoseznošću metodički postavljenih te pomno vođenih filozofskih razmatranja, iskazuje se dotično djelo autorovom intelektualnom fizionomijom i filozofskom biografijom. Odmaknuti od svake interpretativne jednostranosti te ideološke motiviranosti, Pivčevićevi se radovi odlikuju lucidnim uvidima, logički koherentnim argumentacijama i minucioznim raščlambama. Posrijedi su eseji koji, kako je već spomenuto, nisu samo ogledi i pogledi nego ponajviše progledi što kroz prividnosti i varljivosti pojavnoga svijeta prodiru do istine, do bîti, do strukture višestruko uzrokovane stvarnosti. Zbog svega zavređuju svesrdnu pohvalu i preporuku.