Organsko i linearno

Galerija Beck, nekada na posjećenoj gornjogradskoj adresi, već neko vrijeme djeluje u dvorištu Frankopanske 22, gdje su smještene Akademija dramskih umjetnosti, njezin plesni odsjek, Galerija Contra, kao i posjećeni lokali i restorani. Takvu frekventnu lokaciju vlasnik Radovan Beck odlučio je iskoristiti kao poticaj za izmicanje galerijskog sadržaja iz unutrašnjosti galerije u njezino dvorište. Prvi takav projekt bila je izložba Deana Jokanovića Toumina otvorena u prosincu 2017, kada se umjetnikov rad, linija koja karakterizira njegovu umjetnost gotovo od samih početaka, doslovno nastavila kretati iz prostora galerije izišavši u dvorišni prostor, tvoreći svojevrsnu site-specific intervenciju, mural koji će oplemeniti vanjski prostor.

Mural Deana Jokanovića Toumina
Snimio Mirko Cvjetko

Dva tjedna zaredom u Galeriji Beck odvijaju se dvije izložbe, koje doduše ne izlaze iz prostora galerije, ali odražavaju težnju za promišljanjem i uspostavljanjem odnosa unutar suvremenoga likovnog izraza i njegovim pozicioniranjem u širem kontekstu.

U galerijskom je prostoru 8. ožujka otvorena izložba Tanje Škrgatić. Autorica je izložila nekoliko slika manjih formata i jedan veći slikarski rad. Iako na prvi pogled u intenzivnim, jakim gestama, organskim formama i kompoziciji prepoznajemo utjecaje apstraktnog ekspresionizma, a u snažnim, slojevitima nanosima boje čitamo enformelističku afirmaciju materije i egzistencijalizma koji čini njegovu intelektualnu pozadinu, slike Tanje Škrgatić istovremeno čitamo i kao odraz suvremenosti i svjesnog, gotovo buntovna osobnog odmaka, svojevrsni artist statement, namjeran, istodobno promišljen i spontan, u kojemu se, baš kao i u vrijeme enformela,očituje pozicija umjetnika. Duh vremena danas je kudikamo drukčiji, tehnologija je unijela velike promjene u komunikaciji, informacija je postala najvažnija valuta, svijet nalikuje brzoj izmjeni slika i površnih mogućnosti, sustavi i svjetonazori rapidno se mijenjaju i umnožavaju, kao i umjetnički i društveni prioriteti.

Slika Gordane Bralić

Ulje na kartonu Tanje Škrgatić

U kontekstu današnjega vremena radove Tanje Škrgatić ne čitamo kao individualni iskaz unutar šireg umjetničkog konsenzusa, prihvaćena odgovora na izazove vremena, već prije tražimo njegovu esenciju, ono što je taj odgovor u biti predstavljao, a to je korak prema unutra, ka vlastitoj unutrašnjosti te traženju geste koja bi je odrazila. Danas, u polifoniji umjetničkih izraza, društvenih trendova i marketinških trikova koji rezultiraju preopterećenošću, pa čak i zagađenjem brzo generiranim i konzumiranim slikama što iskaču iz ekrana te preseljenjem života u virtualni, informacijski prostor, pravo na užitak izvan narativa, užitak geste, nanosa i kolorita čitamo kao otvaranje individualnoga prostora slobode – istodobno kao jasni materijalni iskaz i apstraktni psihološki otisak. Slike Tanje Škrgatić kao da znače stanku u protoku informacije, dolaze iz drugog izvora, osobnog i organskog, i time kao da se opiru sveprisutnom i samogenerirajućem dominantnom mehanizmu koji proizvodi atraktivne informacije. Istovremeni dojam spontane, brze geste, težine nanosa boje i promišljenosti kompozicije, zahtijevaju vrijeme gledanja i gledanje izvan same forme, promatranje neiskaziva pozadinskog titraja i kako takvi postaju izazov oku treniranu za brze promjene, kratkotrajnu pozornost, brzu konzumaciju slike, instant-narativ i brz odgovor na podražaj. Poprilično težak, mahom zagasit, tamni kolorit, slojeviti nanosi boje, kao i organske forme pridonose dojmu punine, čak i dubine. Izložene slike većinom su malih formata, nastale nanošenjem ulja na kartonsku podlogu. Te su slike novijega datuma, dok je slika većeg formata nastala prije, i to na platnu. Osim razlike u gestualnom građenju kompozicije koje nameće veličina formatu, razlika nastaje i ponašanjem same podloge u kontaktu s bojom – karton je pritom permisivniji, mekši. Istovremeno, prema riječima same autorice, manji format dopušta više slobode. Na jednom je kartonu vidljiva plava podloga, ostaci ambalaže, koju autorica uvodi u sliku, nemajući potrebe sakriti je i intervenirati bojom, što pridonosi dojmu zaigranosti, umjetničke fleksibilnosti i unosi svijest o zatečenom stanju, otvarajući tako dijalog unutarnjeg i vanjskog, stvaranjem liminalnog prostora.

Afirmacija ritma

U odnos s tim svjesno odabranim autorskim izrazom koji afirmira slobodu pojedinca, i to onu vrstu slobode za kojom je težnja istovremeno osobna, univerzalna, zazorna i gotovo nedostižna, a to je sloboda za bivanje izvan narativa, izvan značenja, doveden je rad slikarice Gordane Bralić, koji također pripada kategoriji apstraktnog slikarstva. Izložba je nazvana Kompozicija br. 53, prema kompoziciji jazz-trija Scofield, Mehldau i Giuliana, a otvaranje je 15. ožujka.

Slikarski vokabulari dviju autorica izrazito se razlikuju. Dok su radovi Tanje Škrgatić organski i uspostavljaju individualnu gestu kao osnovu izraza, Gordana Bralić, kako u tekstu predgovora izložbi navodi Vanja Babić, „u svojemu slikarstvu ustraje na geometrijskom i konstruktivnom pristupu apstrakciji, dosljednoj akromatici te radikalnoj odsutnosti bilo kakve gestualnosti“. Još kao studentica Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu, umjetnica je inzistirala na postupcima krajnje redukcije, koju su doveli do minimalizma, izraza svedena na osnovu umjetničkog iskaza, nepersonalnu i negestualnu, onu koja se istovremeno lišava svega i obuhvaća sve. Primarni interes slikarice je ritam, njegova afirmacija, uspostava ili prenošenje unutar vizualnoga koda dalje u prostor. U galeriji izlaže rad većeg formata nastao prije petnaestak godina, vizualni prikaz ritma pjesme poznate islandske pjevačice Björk. Kontrastiranjem dviju neboja: crne i bijele, linija intenziteta i prostora između, autorica uspostavlja ritam, gotovo opartističkim izrazom koji tek nešto dužim promatranjem stvara osjećaj pulsacije, vibrantnosti, kretanja.

Drugi izloženi rad sastoji se od četiri platna iste veličine na kojima su također raspoređene crne linije na bijeloj podlozi. Međusobno razmaknute linije grade ritam, ne samo unutar slike nego i u cijelom prostoru. Autorica, podrazumijeva se, razmišlja ne samo o međuodnosu radova nego i o uspostavi ritma unutar prostora, obraćajući pažnju na to kako izložene slike „zvuče“ u galeriji. Pravilan, no ne uvijek isti ritam, odražava strogost koju ipak potkopava navedeni dojam pulsacije, čime kao da rad biva izmaknut, izmješten iz forme, te postaje pokretan.

Reducirani vizualni kod

Henri Lefebvre u knjizi Rhythmanalysis: Space, Time and Everyday Life navodi da je ciklički ritam ritam kozmosa i prirode, a linearni društvene prakse nametnute strukturama, tvrdeći kako se „ciklička repeticija odvija unutar one linearne“. Pritom ciklički ritam uključuje vibracije, valove, rotacije od subatomske do astronomske razine, disanje, izmjenu dana i noći, dok linearni ritam označava seriju identičnih pojava u određenom razdoblju. Njihovu interakciju možemo definirati kao odnos antagonističkog jedinstva te, iako se ritam čini prirodnim, on uvijek implicira određenu mjeru, očekivanu, obveznu, onu koja je zakon, odnosno, u ovom slučaju, upravo onu koju vidljivom čini Gordana Bralić. Ritam, prema Lefebvreu objedinjuje kvantitativne i kvalitativne aspekte – one koji označavaju vrijeme (intenzitete, naglaske) i one koji ih povezuju (površine), a percipiramo ga „kao regulirano vrijeme kojima upravljaju racionalni zakoni, ali koje je istovremeno u kontaktu s onim živućim, karnalnim, tjelesnim“ (Gilles Deleuze i Felix Guattari, Tisuću platoa: kapitalizam i shizofrenija). Usklađivanje polifonije ritmova koji nas okružuju osnova je svega u organskom svijetu, komunikacije, percepcije, pa čak i emocije. Apstrahirajući tu istodobno široku i osnovnu temu do razine krajnjeg minimalizma, Gordana Bralić reducira vizualni kod do njegove esencije, uspostavljajući intenzivnu komunikaciju s gledateljem, pri čemu komunicira upravo samu bit interakcije, a to je njezina ritmička podloga, kako navode mnoge studije interpersonalne komunikacije i ritma. Slično slikarstvu Tanje Škrgatić, i Gordana Bralić odmiče se od komunikacije narativa istovremeno uspostavljajući same njegove temelje.

U knjizi Tisuću platoa Deleuze i Guattari tvrde kako se poveznica između istinski aktivnih momenata (ritma) nikada ne ostvaruje na istom platou na kojemu ritam nastaje – aktivnosti se odvijaju u platoima, a ritam nastaje između, stvarajući i organizirajući nove prostore između. Pritom u komunikaciji platoa postoji pretpostavaka da element jednog platoa postoji i u drugom.

Sukladno tomu, odnos dviju izložbi možemo promatrati i kao stvaranje prostora između organskog i linearnog te umjesto iščitavanja suprotnosti jezika unutar kategorije apstrakcije možemo pratiti Lefebvreovu klasifikaciju ritmova i njihov odnos čitati kao onaj antagonističkog jedinstva, možda grubo pripisujući slikarstvu Tanje Škrgatić cikličko i organsko, a Gordani Bralić metričko i linearno.