O sinovima i očevima

U svom drugom igranom filmu, metafilmskoj psihološkoj egzistencijalnoj drami Vis-à-Vis iz 2013, tada 29-godišnji suscenarist i redatelj Nevio Marasović u scenarističkoj i glumačkoj suradnji s Rakanom Rushaidatom i Jankom Popovićem Volarićem kreirao je priču o ambicioznom mladom redatelju, koji unatoč brojnim objektivnim problemima i subjektivnim ograničenjima nakon uspjeha s diplomskim filmom pokušava organizirati snimanje svog prvog „pravog“ filma. Redatelja koji predstavlja sama Marasovića, prethodno afirmiranog svježim, inventivnim i društveno-satirički usmjerenim diplomskim ostvarenjem The Show Must Go On, tumači Rushaidat, a potencijalnoga glavnog glumca njegova projekta, opterećena neposrednim bračnim brodolomom te činjenicom da je popularnost stekao nastupima u sapunicama, Popović Volarić, koji je i sam tada bio percipiran isključivo kao zvijezda sapunica te koji je upravo prolazio kroz medijski eksponiran razvod. Redatelj film planira snimiti na Visu, pa da bi zajedno s glumcem razradio scenarij s njim poslije Nove godine i otputuje na Vis te se obojica smjeste u staroj kući redateljeva oca, koja je u stvarnosti kuća Marasovićeve obitelji. Planirani rad na filmu radnoga naslova Comic Sans ubrzo će se pretvoriti u obostrano i međusobno raščišćavanje osobnih emotivnih i profesionalnih dvojbi, kroz što će se začeti i njihovo prijateljstvo.

Janko Popović Volarić kao nesretni Alan

Film Comic Sans, od kojeg je Marasović poput svog lika tada privremeno odustao, sad je pred gledateljima, suscenaristi su posve očekivano Rushaidat (koji ovaj put ne sudjeluje kao glumac), Popović Volarić i sam Marasović, a uistinu jest riječ o filmu koji je redatelj, baš kao i njegov fikcionalizirani filmski alter ego, u ono vrijeme pripremao. Poput Vis-à-Visa, i Comic Sans se nakon zagrebačkog uvoda većim dijelom zbiva na Visu (s izletom čak do vulkanskog otočića Jabuke), protagonista koji je opet zbog propasti ljubavne veze potpuno izgubljen i izbačen iz životne kolotečine tumači Popović Volarić, no njegov lik ovaj put nije glumac nego grafički dizajner u marketinškoj agenciji. Protagonistu je ime Alan, htio bi pošto-poto ponovo krenuti u vezu s nepreboljenom djevojkom Marinom (Nataša Janjić), a kad mu ona nakon jednonoćnog obnavljanja nekadašnje strasti prizna da ima novog dečka, klizeći u očaj i autodestruktivnost intenzivnije će posegnuti za kokainom. Kad nakon dobro obavljena posla za slovensku tvrtku na korporacijskoj zabavi zavede kćer poslovnog partnera iz Srbije, Alan će od njezina oca dobiti ozbiljne batine te okrvavljen i s podljevima na nagovor majke (Alma Prica) s razvedenim i otuđenim ocem Brunom (izvrsni Zlatko Burić, koji Popoviću Volariću s lakoćom „krade“ svaku zajedničku scenu) krenuti na Vis, na sahranu i čitanje oporuke upravo preminule rođakinje. Bruno je vrlo lakomislen, nezreo i neodgovoran čovjek, koji je Alana i suprugu napustio još u sinovu djetinjstvu, zbog čega je protagonist, kako ćemo pred kraj doznati, već kao petnaestogodišnjak počeo posjećivati psihijatra. Dakako, putovanje na Vis i nekoliko dana boravka na otoku prilika su za obračun sina s ocem, slikarom od kojeg je mladić koji teško priznaje iskrene ljubavne osjećaje naslijedio sklonost površnim seksualnim avanturama, ali i za ritmično nizanje ponekad prilično duhovitih crnohumornih detalja i komičnih scena. Crni humor gdjekad se na prvi pogled doima populističkim i prvoloptaškim, primjerice u sceni u kojoj rođakinja svećeniku koji joj daje posljednju pomast u trenutku smrti pokaže srednji prst. No kad poslije doznamo da je pokojnica pola stoljeća od svih tajila snažnu ljubavnu vezu sa sumještankom (Edita Karađole), taj humorni detalj zadobiva novo značenje i poprima notu subverzije.

Komika Marasovićeva filma dominantno se oslanja na slapstick, od protagonistovih padova s bicikla do tučnjave, te po dolasku na Vis u određenoj mjeri na verbalni humor. I u Comic Sansu otok je razmjerno stereotipno mjesto katarze i osobnih mijena u odnosu oca i sina, no ovdje nije riječ o Visu nego o teško pristupačnu otočiću Jabuci, na kojem se odigrava ključna dijaloška sekvenca filma, ona u kojoj Alan ocu priznaje da je upravo u njegovu davnom odlasku izvorište svih sinovih budućih životnih problema. Ni ta sekvenca nije oslobođena humora, naprotiv, jednako kao što je humorno-(auto)ironijski odmak zamjetan tijekom čitava filma, i u soundtracku u kojem uz davni hit Drugi joj raspliće kosu Miše Kovača odjekuju stare pjesme Olivera Dragojevića i Grupe 220. To ponekad umanjuje intenzitet dramskih dionica, što ne bi bio osobiti problem da je film čiji se naslov, inače vrsta fonta slova čije se značenje i u riječima likova interpretira kao „bez humora“, čista komedija. On to ipak nije, već je riječ o (crno)humornoj egzistencijalnoj drami, a taj dramsko-humorni nesklad cjeline nekim bi gledateljima mogao i zasmetati.