Muholovka

Sjećate li se kako započinje genijalni Hašekov roman o dobrom vojniku Švejku? Započinje tako što vlasnik krčme u koju Švejk zalazi bude uhićen zato što je javno rekao da su cara – odnosno njegovu sliku – zasrale muhe. Pisac je tu htio naglasiti razliku između uzvišenoga i običnoga, raskorak između državne patetike i svakodnevnoga života, ali ja tu epizodu spominjem zbog muha. Lokal u koji je Švejk zalazio bio je sasvim pristojna praška krčma u kojoj su se okupljali decentni pivopije, a ne makar kakav ološ. Ipak, u tome je lokalu bilo mnogo muha i očito je da se od njih nije moglo obraniti ništa, pa čak ni sama careva slika.

Prije je muha bilo više i ljudi su bili naviknuti na suživot s njima. Nije ih bilo samo po kavanama, nego i po privatnim kućama, po tramvajima, po parkovima i, uopće, svuda gdje bi čovjek mogao zaći. Tada su po gradovima još postojale konjske zaprege, po predgrađima ljudi su držali kokoši, čak i svinje, bilo je gnojnica i zahoda u dvorištu, a sve je to onda privlačilo muhe. I s muhama se trebalo nekako boriti. A nije tada još bilo sprejeva, ni onih čudesa što se utaknu u struju pa pomalo isparavaju sredstvo protiv insekata. Borba protiv muha (a i protiv druge gamadi) bila je fizička, prsa o prsa. I tu se onda postojala različita sredstva, a među njima je najpopularnije – a u nekom smislu i najučinkovitije – bila muholovka

U dućanu biste kupili valjčić dug otprilike deset centimetara i promjera otprilike tri centimetra, načinjen od kartona i s nekakvim natpisima svuda naokolo. Kad biste došli kući, stavili biste tu primitivnu napravu u uporabu: na osobit način zarezali biste onaj valjčić, i tu bi se pojavila traka širine osam ili devet centimetara i duljine otprilike pola metra ili malo više. Onaj kraj koji biste izvukli iz tuljca imao je na sebi i nekakvu kuku ili nešto slično, i uz njezinu pomoć mogao se objesiti na strop sobe, obično na luster ili tik uz njega. Valjčić u kojem je traka prije bila služio bi tada kao uteg, pa bi zbog njega traka visjela ravno i ne bi se uvijala. I sad dolazi ono najvažnije: traka je bila ljepljiva, a možda je taj namaz sadržavao i nešto što privlači muhe. Vrlo brzo traka bi se napunila muhama koje su pohrlile za hranom i ostale ondje zalijepljene. Neko bi vrijeme očajno zujale, a onda bi se posve umirile. I to njihovo umiranje i traka prepuna njihovih crnih lešina bili su odvratni, ali mi smo sve to mirno podnosili, jer smo znali da smo na taj način – barem na neko vrijeme – doskočili muhama i riješili se napasti.

Nisu muholovke bile sve što smo imali. Imali smo specijalne mrežice za prozore i za vrata, koje su omogućavale da se prostorije zrače, a da muhe ipak ne uđu u njih. Imali smo, osim toga, i nekakve pumpice koje su istiskivale oblačiće bijeloga praha, premda bi se ubrzo pokazalo da taj prah više truje nas nego što bi ikako štetio muhama. Imali smo, napokon, i razna priručna sredstva: muhe je bilo moguće ubijati presavijenim novinama, a mogle su se na tržnici kupiti i osobite mlatilice koje su se sastojale od kratka štapa na koji je bila jednim krajem pričvršćena savitljiva pločica, a time su se muhe mogle prilično lijepo tamaniti. Ali suživot s muhama ostavio je i na nama traga: koliko god da smo znali da one prenose različite bolesti, koliko god da su bile i gadljive – osobito one zelenkaste i plavkaste – mi ipak od njih nismo zazirali onoliko koliko zaziru današnji ljudi. Lovili smo ih, na primjer, rukama, i postojali su zahvati koji su u tome bili posebno efikasni. Osobito su djeca bila vješta i znala su prirediti natjecanja u lovu na muhe. Našli smo tada i načina da muhe nekako iskoristimo: iskustvo je pokazalo da njih rado jede sitna bijela riba, pa smo zato skupljali muhe u kutiju od žigica, a onda ih naticali na udice i nudili kao mamac kesegama i sabljarima.

I nekako se držalo da je čovjek prestao biti dijete tek onda kad mu se muhe počnu gaditi i kad ih prestane hvatati rukama. U slučaju moje generacije to se pokazalo i sasvim dramatično: kako smo mi odrastali, tako su i muhe počele nestajati. Je li u pitanju to što se hrana sad drži gotovo isključivo u hladnjacima, ili je posrijedi to što više nema domaćih životinja u našoj blizini, ili je porasla opća razina higijene, tek muhe su pomalo stale iščezavati. Danas su one prije iznimka nego normalna pojava, a tko u lokalu ugleda muhu, taj iz lokala bježi glavom bez obzira.

A meni se nekako čini da taj nestanak muha ima i neko dalekosežno značenje. Upravo u ono vrijeme kad su muhe počele nestajati – a s njima i muholovke i ostala sredstva za borbu protiv njih – počelo je rasti jedno drugo zlo našega doba: alergije. Koji je pravi uzrok toj pojavi (a kažu da od alergija danas pati više od trećine stanovništva), mišljenja se razlikuju, ali postoje sasvim ozbiljni znanstvenici koji tvrde da je uzrok alergijama prevelika higijena. Naš organizam jednostavno više nije naviknut na izazove, pa diže paniku na najmanju sitnicu, a ta se panika onda očituje kao alergija. Pa se čovjek pita: zar nije bilo bolje podnositi muhe? Od njih se barem ne kašlje, ne kiše i ne pada u anafilaktički šok.

Ili je možda posrijedi nešto posve drugo, veće i opasnije? Možda je to s muhama i sasvim sudbonosan znak? Treba se, naime, sjetiti da Nečastivoga ponekad zovu Gospodarem muha. A što ako je taj gospodar u jednom času zaključio kako mu se to s muhama zapravo ne isplati jer je dugotrajno i mukotrpno, a ljudi izmišljaju kojekakve muholovke. Što ako je Nečastivi sad postao Gospodar virusa, i ako su sve ove side i ebole njegovo djelo? Ispada da ćemo mi za muhama još i žaliti!