Mi kao drugi

Petnaest godina Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika održava kulturnu manifestaciju Pulski dani eseja. U njezinu sklopu svakoga listopada organizira se kolokvij o nekoj temi i dodjeljuje Nagrada Zvane Črnja za najbolju esejističku knjigu. Tako je bilo i 2014, kad je tema tada 13. Pulskih dana eseja bila hrvatska književnost u susjedstvu.

Kao i uvijek na prigodnome je kolokviju sudjelovalo dvadesetak književnih i jezikoslovnih stručnjaka, mahom domaćih, a ovaj put bilo ih je nekoliko i iz inozemstva. Glavni rezultat toga druženja, dakako, samo je druženje i razmjena viđenja uvijek pomno biranih tema, a potom i objavljivanje tih izlaganja kao temata u časopisu Nova Istra.

Međutim, glavnome organizatoru, voditelju i uredniku Borisu Domagoju Biletiću, ovaj put to kao da nije bilo dovoljno, nego je odlučio taj temat objaviti i kao posebnu knjigu u nizu Zbornici – čak osamdesetu svoje knjižnice Nova Istra. Kao književni povjesničar koji nastoji posebno pratiti rubne fenomene nacionalne književnosti svesrdno sam podupro Biletićevu ideju, unaprijed duboko uvjeren da ćemo dobiti zanimljivo i poticajno čitanje recepcije i kontakata suvremene hrvatske književnosti u njezinu neposrednome i u svakome pogledu dinamičnom okruženju. Biletić me potom podsjetio na moju prijavljenu temu koju nisam mogao u Puli i izložiti te predložio da to bude predgovor ovoj njegovoj uredničkoj knjizi. Tako je i bilo!

Urednik zbornika Boris Domagoj Biletić

Prije nego što predgovor izložim, valja kazati kako je knjiška verzija od simpozijske bogatija za dva priloga, tj. da ih je ovdje sveukupno 18 od 17 autora – abecednim redom: Ljiljana Avirović, Milan Bošnjak, Val­ena Delbianco, Željko Ivanković, Zvonko Kovač, Željka Lovrenčić, Antun Lučić, Jelena Lužina, Zoltan Medve, Šimun Musa, Milorad Nikčević, Mile Pešorda, Đurđa Strsoglavec, Đuro Vidmarović, Sanja Vulić i Tomislav Žigmanov.

O rasponu tema najbolje svjedoči izbor ključnih riječi iz nekoliko naslova: talijansko-hrvatske književne veze, hrvatska književnost u Slovačkoj i Moravskoj, hrvatske i crnogorske književnokulturne veze, hrvatska književnost na makedonskoj ćirilici, pjesnici Hrvati u Boki kotorskoj, suvremena hrvatska književnost u Mađarskoj, hrvatska književnost u Vojvodini, nova međukulturna književnost.

Što je književno susjedstvo?

A sada da vidimo što je to uopće književno susjedstvo, posebice hrvatsko, i što u tome smislu donosi važno i novo Biletićev zbornik.

U Anićevu Rječniku hrvatskoga jezika (Zagreb, 1991) uz riječ susjed stoji tumačenje: „onaj koji stanuje ili živi u blizini drugoga“, a uz riječ susjedstvo „blizina s kim ili čim po mjestu stanovanja i sl.“, odnosno „ukupnost susjeda“.

Iz leksikografske natuknice može se razabrati da se pojam odnosi na najmanje dva entiteta koje povezuje blizina, tj. koji su u neposrednome odnosu. Priroda toga odnosa može se opisati ukupnošću onoga što život u susjedstvu može uključivati. To je u prvome redu prostor, i to u geografskom značenju, a onda i ono što taj prostor ispunjava, tj. njegov sadržaj. Taj sadržaj uključuje i kulturu toga prostora, pa kultura i s njome književnost ulaze u pojam susjedstva, a mogu činiti i zaseban pojam tzv. kulturnoga, odnosno književnog prostora.

Prostor, dakako, nije jednostavan, nego je izraz značajki onih koji tu kulturu stvaraju, oblikuju i doživljavaju svojom. Ne moraju to uvijek biti samo oni koji žive na nekome određenom prostoru, nego mogu biti i izvan njegovih geografskih, političkih, administrativnih i drugih granica, ali koriste npr. isti jezik ili pismo, pa tako pripadaju istome jezičnome prostoru. Drugim riječima, između dva prostora, geografskoga i kulturnoga, postoji visoki stupanj međuovisnosti. To ipak ne znači da se moraju preklapati; kulturni može uvelike nadilaziti geografski prostor na kojemu neka zajednica obitava, jednako tako jedan geografski, pa i politički ili administrativni prostor, može biti premrežen dvjema i s više kultura, i to se najčešće pokriva pojmom multikulturalnosti.

Da priroda susjedstva ne počiva samo na blizini koja podrazumijeva sličnost, već upravo obrnuto, da podrazumijeva u prvome redu razliku, jasno je po tome što upravo razlike omogućavaju da se entiteti prepoznaju kao identiteti i tako sebe i druge raspoznaju. Drugim riječima, susjedstvo je ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. Povijest pokazuje da je od samih početaka hrvatska kultura upućena na svoje europsko susjedstvo i priroda tih odnosa mijenjala se ne samo prema oblicima nego i prema intenzitetu. Što se hrvatske književnosti tiče, dovoljno je spomenuti samo tri njezine velike epohe – srednjovjekovnu, stariju i noviju – pa da se s te razine njezina uopćavanja uoče faktori koji idu u područje susjedstva, a koji su trajno odredili njezin karakter.

Došavši na obale Jadranskoga mora, srednjovjekovni su se Hrvati iz duboko kopnenoga dijela europskoga kontinenta našli u krugu mediteranskih naroda, dakle, u novome, bitno drukčijem geografskom prostoru, i u posve novome kulturnom svijetu. Na taj svijet oni će se postupno ne samo navikavati nego ga i posvajati i napokon doživljavati kao dio vlastitoga identiteta. Dva tada moćna kulturna kruga – rimski i bizantski – upisivali su se u život srednjovjekovnih Hrvata te ostavili dubok trag u onome što danas nazivamo hrvatskim srednjovjekovljem.

Od Tomislavove i Krešimirove Hrvatske, preko osmanske reliquiae reliquiarum do Vitezovićeve Croatia rediviva sve hrvatske granice mijenjale su se doslovno preko noći, a s njima i susjedstvo. Osvijestivši te mijene kao vlastitu prošlost, preporod je s drugim modernim europskim nacijama u 19. stoljeću oblikovao priču kojoj je strategija bila integrativnim politikama oblikovati kulturni kao politički identitet, a cilj upisati se u mapu modernih europskih naroda. Dotadašnja žarišta književnoga života postupno su se selila s primorja u zaleđe, iz sfere romanske kulturne dominacije u sferu dominacije slavenske i germanske kulture; to je ostavilo duboki trag ne samo na njezine autore i teme, jezik i pravopis nego i na žanrove i postupke, napokon i na samu društvenu funkciju književnosti.

Podjednako izložena lokalnim i regionalnim kao i europskim i općim, odnosno civilizacijskim previranjima (antemurale christianitatis), hrvatska kultura i s njome njezina književnost nastajale su i razvijale se manje u dokoličarskom njegovanju vlastite posebnosti, a više u otporu prema tuđim presezanjima, danas bi se reklo, prema Drugome. Držeći se one narodne što te ne ubije, to te ojača, Hrvati su nacionalni identitet gradili u trajnom, najčešće konfliktnom, nerijetko i zaraćenom kontaktu s Drugima, ali kadšto također u sukobu i sa samima sobom i vlastitom slikom o sebi i svome identitetu.

Jaki regionalni identiteti miješali su se s traumatičnim promjenama administrativnih granica iz kojih su čas ulazile, čas izlazile pojedine etničke enklave (Gradišće i Srijem) ili jednostavno kidali se njezini matični dijelovi (BiH, Istra, Boka kotorska). S više ili manje sreće proživljavali su to i drugi, obično tzv. mali narodi, pogotovu oni s europskoga juga, iz hrvatskoga susjedstva. Isti razlozi tjerali su ih da se uzajamno, od vremena do vremena, različito doživljavaju i snalaze, pomažu i surađuju te međusobno povezuju ne samo gospodarski i kulturno nego i politički i tako prežive nevolje najčešće generirane politikama moćnih europskih centara; u njima je mjesto za male narode redovito bilo i ostalo u njihovu predvorju.

Novi izazovi

Prilozi u Biletićevu zborniku Hrvatska književnost u susjedstvu izravno ili neizravno uključuju i prate te procese unutar hrvatskoga književnog susjedstva, otkrivaju i opisuju veze i prožimanja hrvatske i njoj objektivno najbližih literatura. Fokus je uglavnom na snimci recepcije hrvatske književnosti u susjednim kulturama, i to u trenutku kad je Zoranićeva vila Hrvatica nakon stoljeća čežnje napokon stekla vlastitu i formalnu europsku legitimaciju, tj. kada je Republika Hrvatska postala 27. članicom Europske Unije.

Nova je to situacija i nov izazov u prvome redu za hrvatsku književnost, a onda i za književnosti njezinih susjeda, s kojima i dalje ostaje u interakciji, ali nedvojbeno ušavši u posve novu fazu. Izazov je time veći i kompleksniji s obzirom na iskustva ne samo rata, raspada bivše zajedničke države i Europske Unije, u kojoj je Hrvatska druga od novonastalih država, nego i najnovijih migracijskih kretanja s još jedva predvidivim posljedicama.

Ili, kako to u svome prilogu ističe Zvonko Kovač:

„Zajedničko književno nasljeđe i s tim povezano postjugoslavensko prekogranično djelovanje pisaca s osloncem na srodno jezično i književno iskustvo, kao i nov razmah europske migracijske književnosti više nego do sada otvaraju prostore doseljenicima i pripadnicima nacionalnih manjina jer ih, tipološki gledano, omogućuje isto ili slično književno, međuknjiževno polje, prostor između naslijeđene i usvojene kulture.“

Sve to u konačnici kao da hoće istaknuti i potvrditi ključno obilježje svakoga identiteta i kulture kao eminentno dinamičnih i nestabilnih društvenih struktura, koje nastaju u procesu razmjene s drugim i drukčijim.

U procesu koji počinje s našim susjedstvom, koje je i samo dinamično i nestabilno. Jer, ma kakvo bilo, valja ponoviti: susjedstvo je uvijek ono što nas omogućuje i što nas ovjerava. I zato ga moramo ne samo osluškivati i s njime komunicirati nego ga i pratiti i upoznavati, s njime živjeti da bismo i sami živjeli.