Metafora biblijskih priča

Mora li svako suvremeno glazbeno (scensko) djelo propitkivati granice vrste kojoj pripada? Ako je suditi po „baletnoj operi“ Atlantida: Legenda o Dan’zoru Mirka Krstičevića, čini se da ne treba. Iako to želi, po određenju pripadnosti koje je samo po sebi contradictio in adjecto – može li opera uopće biti baletna? Splitski skladatelj Mirko Krstičević u svojem djelu nastalu 2002. suvremenošću se ni tada nije odveć zamarao. Usredotočio se na prenošenje poruke o ljubavi i iskupljenju metaforizirajući biblijske priče kojima metafora ne nedostaje.

Vlastitu priču smjestio je u vrijeme pseudopovijesne civilizacije, na Atlantidu, smatrajući je itekako povijesnom („sam način na koji je Atlantida nestala, u nizu kataklizmičkih potresa u morskim dubinama, naveo me da priče smjestim u to razdoblje ljudske povijesti“). Kroz takav je filter provukao vrlo jasne biblijske priče i obavio ih glazbom upitnih kvaliteta, koja se ne ustručava parafraziranja drugih glazbi. Čuju se tako pokušaji imitacije skladateljskih postupaka iz Posvećenja proljeća Igora Stravinskog, scenske kantate Carmina burana Carla Orffa, ali i raznolikih filmskih partitura. S druge strane, ne izostaju ni utjecaji iz smjera popularne glazbe, ali i iz mjuzikla – svaki je pokušaj arije ili dueta nerijetko zvučao kao song. Doda li se tomu još dramatičnost glazbe koja iznimno rijetko ima uporište u zbivanjima na pozornici, rezultat je izazivanje napora kod publike u trajanju od gotovo dva sata.

Scene iz Atlantide

Opozicija svjetlo – tama u ovoj se operi banalizira kroz odnos dvaju pripovjedača, ali i naslovnog junaka Dan’zora (ime skovano od riječi dan i zora, tumačio ga je tenor Bože Jurić Pešić) i njegova suparnika, vrača Dadanikanea (od „Da dan nikad ne svane“; bariton Andrija Akrap). Dan’zor (čiji je lik stvoren od Mojsija i Isusa Krista u omjeru od otprilike 90:10) svoj narod Tolteka želi izbaviti iz mračne močvare. U prvome činu on u snu osvješćuje vlastitu izabranost da to i učini, dok u drugome činu one što su ga prihvatili kao mesijanskog vođu vodi kroz različita iskušenja i prepreke koje pred njega stavlja gospodar tame Andrak (bariton Božo Župić) uz pomoć Dadanikanea. Dan’zor je nepogrešiv, a na njegovu putu pomažu mu prijatelj i zapovjednik vojske Tarkul (tenor Vinko Maroević) i djevojka Venzila (sopranistica Antonija Teskera), jedini ženski lik u cijeloj predstavi, a uz to joj je svrha isključivo biti potpora Dan’zorovim namjerama.

Možda je najveći problem ovoga glazbenoscenskog uratka libreto, čiji je autor sam Mirko Krstičević, a suradnica mu je bila supruga Jadranka Štrbić Krstičević. Valjalo ga je prije uglazbljenja dati na lekturu, a potom podvrgnuti dramaturškom ispitivanju. Jer dramaturgije zapravo i nema. U takvim je uvjetima redatelj Goran Golovko trebao postaviti predstavu na scenu, što nije bila jednostavna zadaća. Statičnost libreta i glazbe realizirala se posredovanjem statičnih likova u nezgrapnim kostimima (koji su vizualno atraktivni, kreirao ih je Mladen Radovniković), a jedinu dinamičnost na sceni (osim uzaludnih pokušaja dramatičnosti u orkestralnoj jami) donio je balet u promišljenoj koreografiji Igora Kirova, koji je bio utjelovljenje naroda. „Glas“ naroda bio je iza pozornice, a predstavljao ga je ozvučeni zbor (zborovođa Ana Šabašov).

Ozvučeni su bili i pjevači na pozornici kako bi se mogli nadglasavati s orkestrom. Teško je to opravdati uporabom „suvremene“ tehnologije jer ipak je riječ o nemuštoj orkestraciji. Svi su se izvođači pod ravnanjem Alana Bjelinskog nastojali držati na okupu i u tome su naposljetku i uspjeli. Valja se na kraju zapitati vrijede li uopće pokušaji suvremenoga kazališta koji ne nastoje istražiti njegovo mjesto u suvremenosti.