Maštoviti zavičajni impulsi

Tiho nasmijana tuga ili smiješak pritajen na rubu usana poetske su odrednice pravoga lirskog nadahnuća. Drago Gervais (1904–1957), neponovljivi bard primorskoga zavičaja (Opatija) i autentičnih sličica bliskoga istarskog krajolika. I šezdeset godina nakon što je otišao „kud za vazda gre se“, njegove minijaturne poetske skladbe odzvanjaju lakoćom duhovitih i istinski nadahnutih pjesmotvora: „Kaneta, / jaketa, / garoful / šćapić / i koračić kot vrapčić… / Gotov je stari mladić.“ (Stari mladić).

            Već prva zbirka Čakavski stihovi (Crikvenica, 1929) nosi sva obilježja Gervaisove lirike: istančana jednostavnost, senzibilnost sjećanja i neposredna percepcija međusobno izvrsno funkcioniraju. Osebujne lirske minijature i duhovito poentirani detalji esencija su Gervaisova čakavskog idioma (Moja zemja, Sunce, Na kafe, Stari mladić, Nonić, Briškula, Trešete, Tri nonice, Morčić, Tanac…).

            Druga zbirka (Zagreb, 1935) donosi intrigantan, ali i nazorovskom emocijom obložen predgovor Leut i armunika. Nazor se znao zanositi pa je tako „mladoga čakavca iz Liburnije ispod Učke“ spontano suprotstavio Šišku Menčetiću i njegovim 790 trubadurskih pjesama. Iako je taj kontrapunkt poetski nemjerljiv, bio je osmišljen u korist mladoga Gervaisa. Što se tiče pjesme Tanac, koja je Nazora nadahnula na divergentne kritičke opservacije („koliko je ta plebejska harmonika punija iskonskih glasova od elegantnog leuta fabriciranog i uzajmljenog na drugoj strani Jadrana!“), tu bih se priklonila Nazoru.

            Naime, pjesma Tanac u svojoj je neposrednoj, prirodnoj emociji, zanosna, ljupka ljubavna pjesma, dinamična ritma i muzikalna čakavskog sroka. To doista nije u stilu „Leute moj mili, hoću te moliti mojojzi gospoji malo pozvoniti“, jer je u nju, uz ritam „tanca“, utisnuta ljubav kao jednostavna, gotovo nestvarna sreća: „V naručaj moj se j' stisnula mala, / tiho njoj šapćen, / pa se smeje srdačno i srećno. / Nanke ne znamo, / da zaprteh oči tancamo. (…) umret bin tancajuć s malun tel, / mala tancajuć s manun“ (Tanac).

            Taj Gervaisov neponovljiv ritam anapesta i amfibraha, svjež i gibljiv i pun dobrodošlih vibracija, vraća nam pravi okus poezije. Doista, Gervaisova poetska fraza u njegovim ponajboljim antologijskim pjesmama puna je autentične stvaralačke fantazije: „A cesta je / lepa danas, / na mesečine / bela vlas.“ (Pijanac). „Još galebi jato nad valićeh kruži, / padaju na more kako bele ruži“ (Burin). „Za mići judi i radost mića“, napisao je Gervais prateći život svojih težaka i fakina, svojih nonića i nonica, onako kako dolazi, bez velikih bučnih radosti; više sjetno i svakidašnji, više pritajeno nego gnjevno i buntovno. Takve su mu pjesme Barke faren, Marija lavanderka, Batuda, Stari zakon. Pokazao je, dakle, osjetljivost za teške socijalne prilike malih ljudi. I zato, kako se usprkos svemu treba ili mora živjeti, njegova Marija lavanderka, pralja, koja je „vavek tekla od kući do kući / kot već čovek ki za druge se muči, vavek je kantala“, jer „kako bi brižna drugačije živela?“

            Drago Gervais napustio je svoju Opatiju 1919, a bilo mu je tada petnaest godina. Jednom je napisao: „Sumnjam da bih ikada napisao koji čakavski stih, da nije bilo emigracije.“ Daleko od svoga rodnog podneblja i on je okusio prognanički kruh. Za zbirku čakavskih stihova Lepe besedi Draga Gervaisa, uz 60. obljetnicu smrti, pjesme je odabrao i pogovor napisao Boris Domagoj Biletić.