Ljepota življenja

U Dubrovniku je 9. veljače umrla profesorica, knjižničarka i spisateljica Eta Rehak. Rođena je 18. veljače 1930. u Dubrovniku. Nakon gimnazije završene u rodnom gradu, diplomirala je hrvatski jezik i književnost i talijanski jezik na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Koncem 50-ih službovala je kao profesorica hrvatskog jezika na otoku Mljetu. Po povratku u Dubrovnik 60-ih godina dobila je stalan posao u srednjoj pomorskoj školi. Početkom sedamdesetih postala je članica Matice hrvatske u Dubrovniku.

Eta Rehak bila je plodna suradnica dubrovačkog OMH
Snimio Dean Tošović

Godine 1971. zaposlila se kao profesorica hrvatskog jezika u dubrovačkoj gimnaziji, ali već sljedeće 1972, kad započinje progon članova Matice hrvatske, mora napustiti mjesto na gimnaziji i vraća se u srednju pomorsku školu u Dubrovniku, u kojoj je posao profesorice hrvatskog jezika i književnosti obavljala sve do 1975. poučavajući s velikim uspjehom i s mnogo ljubavi buduće pomorce. Od 1976. do umirovljenja radila je kao knjižničarka Interuniverzitetskog centra u Dubrovniku, na kojem je i sama magistrirala iz područja književnosti. Nakon umirovljenja posvetila se spisateljskom radu i ostavila iza sebe tri knjige pripovijetki: to su Darovi Mnemozine iz 1996, Preobrazbe potonule uljanice iz 2000. i Potrošeni životi iz 2000, knjige pune lijepih tekstova, ispunjenih emocijama i poviješću, a sve tri objavio je Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku.

Darovi Mnemozine zbirka je pripovijesti osebujna autobiografskog karaktera u kojemu je polazište djetinje čuđenje. Autorica govori o sebi, roditeljima, susjedima i životu u Gradu između dvaju ratova i neposredno nakon Drugoga svjetskog rata. Pripovijesti na vrlo sugestivan i prisan način govore o odrastanju u samoći, okrutnostima odgoja u roditeljskoj kući, strahu i poniženjima, ali i stalnoj čežnji za lijepim i sretnim životom.

Druga zbirka pripovijesti s naslovom Preobrazbe potonule uljanice sudbinska je priča o ljubavi u pozadini koje se događa rat u Dubrovniku, Domovinski rat. Radnje nema gotovo nikakve, sve se samo naslućuje i sve to što se zbilo ili se moglo zbiti događa se između dvoje ravnopravnih protagonista neobičnoga ljubavnog odnosa duboko emocionalna i veoma zamršena. On je nestalan, njihova veza ne poznaje sigurnost, ona ga prati iz udaljene perspektive jer ga ne može izbrisati iz života. Ono što se među njima pojavljuje kao jedini dojmljivi realitet jesu povremena tutnjava granata i mala glinena antička uljanica koju je On izronio s nekog arheološkog podmorskog nalazišta i darovao Njoj neposredno prije svoje misteriozne smrti.

U knjizi Potrošeni životi ispričano je devet ženskih pripovijesti koje govore o udaljenosti, razdvojenosti i putovanjima koja istovremeno znače i bjegove iz realnosti, bjegove od očaja. Ta teška i dramatična proza koja se oslanja na Šegedinovu novelističku tradiciju (autorica je o tome pisala u svom magistarskom radu) zaključni je dio autoričina pripovjednog triptiha, u kojem se odmjeravaju vrijednosti života i ljubavi s mnogo lirskog senzibiliteta i refleksivnosti.

Pripovijesti Ete Rehak zreo su plod, stvoren na pragu jeseni njezina života i utoliko dragocjeniji i slađi (Ivo Frangeš). One nam govore o tome da je ljepota življenja u snazi s kojom pobjeđujemo zlo i s kojom smo sposobni uživati dobro.

Smrću Ete Rehak Ogranak Matice hrvatske u Dubrovniku ostao je bez jednog od svojih revnih i odanih članova koji su svoje domoljublje dostojanstveno dokazivali i u nesklonim političkim vremenima, kad to nije bilo ni jednostavno ni lako.