Krtičnjaci i termitnjaci

Krtičnjaci i termitnjaci čovječanstva svjedoče ljudsku pobunu mraka koji traži legitimno imenovanje, primjereno svjetlu Kristovu. Mrak svjetlosni i svjetlost mračna – a tama Ga ne obuze. Obrat stvaranja u rastvaranje, diferencijacije u kaos i pomutnju, reda u nered, puta u pustoš, zore u sumrak, proplanka u gustiš šume u kojoj leluja postelja Djetićeva,  s raskomadanim udovima, pošpurena krvlju orlova i strvinara. Kljunova zamračenih smrtonosnim uvidima! Božanski je zaborav ogrnuo svijet; napušteno čovještvo, u hropcu, stenje po vrtačama. Tko će posnicom obmotati mrtve, zapalit im svijeću predaka i održat stare običaje kada je razrijeđeno potomstvo poživinčeno silaskom u Had. Samopokop, vlastito unošenje u zemaljski grob, jer neće biti nikoga da ih obiđe u dane sjećanja. Prijetvornost zaokupi dneve nasljednika i otkrije kraj  Božjem beskraju.

Uglavnom nagi oponašatelji odjevenih stvorova prolaze rubovima puteljaka, jedva dodirnutih tabananjem, neutabanim; tek s travom poleglom, strateški raspodijeljenom. Hodi! – kažu, neutabanim stazama, budi otkrivač i avangardni umjetnik, za drugo nisi stvoren, jer dušu nemaš leteću. Kročiti plesnim njihajima i okretima, ne razmišljajući o zgnječenim travkama i cvjetovima. Gnječ je prezime predsjedničkog kandidata koji Izbornoj komisiji donije praznu listu s potpisima. Ao hrvatska općenitosti, praznoprostorna i lelujava, pod lahornim tiskom i urlikom. Dječaštvo, s kakvim premisama bjesmo djeca muškoga spola, mi drugari obojenih glasova i bunarskih odjeka, ultrazvučnog eha. Pjevati u zdenac i tiskati glasom vodeno površje kano trudovima dok jegulja prastara sveudilj vijuga zmijske rišući krugove. Piti vodu iz ove nakapnice, s izvjesnošću skore strvine i dodatkom truljenja, otvara treće oko, crta krajnji kundalini.

Sretni medvjedić vabi djecu u svijetlu pećinu obrubljenu tamom. Vrtovi se steru padinama planine i stižu do najvišeg, nebu najbližeg, proplanka. Vatra gori, ognjište preslikava dom i sva njegova krilata stvorenja, rukama držećim u nabujalom kolu, sred otvorene šume. Kadšto krilcima mahnu i pokrenu lahorno nježne latice u vjenčićima vila i vilenjaka. Začarani rog u koji medvjedić puše uzdrhtava krošnje tise i hrasta, po koji list otpadne i prostre se po travkama. Miluju nas drevne riječi i zaboravljen pjev. S morske pučine, sinje i srebrnaste, dohodi zefir - vjetar bogova, i zaustavlja na sljepoočnicama, ponad ušaka. Obzorje koje se takmi s Biokovom i penje/spušta prama sv. Iliji, zamišlja gromovnikov ud, željeznu polugu kojom udara po kamenim vršinama i zaziva kišne oblake. Kada obruši se kiša na gorje i morje, Brač zastenje i izdahom se smiri, kano nakon snošaja.

Kraljeva kruna, odah drevnoga hrvatskog kraljevstva, skrivena u tami, duboko pod zemljom odašilje zrake nevidljive ljubavi za narod koji pati. U središtu je njegovu slavnu, u Rami, među bosanskim planinama; duboko je koliko su vršine visoko. U mramornom sarkofagu na strulom, svilom i zlatom izvezenom, jastuku – poput ugniježđene ptice čudilice,  – ptice pjeva božanskoga koja nosi zlatna jaja i izvaljuje smaragdne ptiće. Ramsko jezero, poput Titicace u Andama, skriva krvavu i tešku povijest mojeg naroda. Jer zavjetova se kralj u ime podanika da nikada neće osvajati tuđe, ter da branit samo će svoje ozemlje i dom; a prisegu oda za obećanje Boga Hrvata da priskakat će pri ugrozi zavijek upomoć mojemu narodu. Jer zavoli ga zbog vjernosti koju ne pogazi nikada. Bog Hrvata, Veliki Milosnik, darova u dubini vremena mu krunu što lazarskim spava snom, u bosanskom naručju, i koja izaći će na svjetlost dneva tek onda, kažu uskoro, kada kucne veliki čas obračuna Boga i čovjeka.

Brat sretnog medvjedića vabi djecu u svijetlu pećinu obrubljenu fosforescentnom tamom. Vrtovi se steru obroncima planine i sižu do najvišeg, nebu najbližeg, proplanka. Na šumskoj čistini vatra gori; ognjište imitira dom i sva njegova krilata stvora, s rukama u kolu držećim. Kadikad krilcima mahnu i pomaknu lahorno cvjetne latice u vjenčićima. Željezna oluja iz prikrajka prijeti, kuha i vrije. Amazona - tvornica čudesa, žesti se na polarne medvjede u tužnim tropima i na sve one koji se bave nečasnim naumima. Fundaçao Gulbenkian i Muséu de Oriente propuhuju mirise dalmatinskih slastica voljenoga starog pjesnika što proviruje iz trulog duba. Zub vremena ne rimuje se s hrastovom truleži, već s propadanjem zglobnih hrskavica i sveopćom degeneracijom vezivnog tkiva. Medvjed stariji spašava utapajuću vranu dok prekorava zaigrano mladunče.

Bračani se ne rađaju, oni dođu; odrade svoju kozju stazu i zatim nestanu. Blagoslovljeni kamen pretvoren u kruh, na drvenom i drevnom stolu – razrezan u četiri pravilna komada. Jedan ocu Sjeveru, drugi majci Jugu, treći sestri Istoku, četvrti meni Zapadu. Ne izabrah svoju stranu svijeta, dopade me kao posljednjega i najmlađega. Na Zapadu je kasan sat, uminuće, noćno vrijeme koje krijepi izmorene otočane – veslače, težake, kamenare. Uvala gdjeno leži usnula djevojka kojoj na dojke liježu kravosasi, zaljev je mojeg djetinjstva kad bijah od Bogova mlađi i bezrazložno radostan. I Brač ima strane; moja je jugoistočna, ženska – iako mi, već kazah, pripada zapad. Otac sjedi na ratničkom rimskom sjeveru – ja sam između senzualnog, grčkog juga i svijetlog istoka. Bože svih četiriju strana udijeli mojoj maloj obitelji mir i počinak na klancima i gudurama; da otac konačno bude smiren, s rukama na stolu, da majka više ne plače, sestra da otpočine, a ja – uzdignut u trajanju, dok mišlju mi prosinu koplja,  desnicom sv. Ilije hitnuta, s biokovske planine.

Sestrica Istok i bratac Sunce jezde. Putuje muško po plavome svodu i zlaćanu kosu rasiplje sporo – po rijeci i gorju, po šumi i po svodu. Uzde mu srebrne počivaju na grudima, dok sestrica drži rukama mu krunu. I dok gvozden vlak preko čovjeka mlađahna prijeđe, iscijedi se limun i uzavre voda. Topljenje leda otvara nove putove plovne, a rusku zastavu spustiše mornari na dno Arktičkog oceana. Ja tražim kamen boje tvojega oka, između plavog i zelenoga. Po mrtvom tijelu vrapčići skakuću, gavran-kralj među njima stoji na bradi mrtvaca i kljuje mu oči poput bobica grožđa. Crvena zemlja na nutarnjoj strani nogavica od duga puta kroz travke vlažne. Popadali plodovi manga. Budimo poput Boga i postanimo čovjekom koji nastava sjenu smrti i čeka svoj red na ulazak, dok Svjetlost neznana izranja plaho iz morske dublje. Na Božić štakor mješte mačke pretrči cestu, uđe u kloaku – kakvu poruku mi šalje?

Srpolik, oštar mjesec visi nada mnom s brodske strane noćnoga neba. Rijeka vijuga među gromadama dinosaura noseći tijela naših protivnika. U kurbe rilo i dilo, znala je reći moja majka dok je opisivala nečasnu osobu s nečasnim djelom, a prkosnog i bestidnog ponašanja, čak ponosnu na svoja zlodjela. Kako biti ohol na zlo, zločinjenje i crtanje mlijekom po crnom kartonu. Tragove smutice upijala je djevojka nečasnog ponašanja, brišući brkove od bijele pjene, laktom i pregačom. Gradivo za drugi svijet, s onu stranu groba, od plemenitoga neimenovanog materijala trajne ljepote i izdržljivosti, kojemu hrđa je nepoznata; bje materija od kojega neozbiljni bozi gradijahu rilo kurbino. Što se sve s rilom od takva materijala može učiniti s druge strane groba, nije mi znano i vjerojatno nikada o tome ništa doznat neću, jer lahor sam  koji dodiruje lišce umivene, mrtve djevojke.

Ogrozd nije grozd niti traži priznanje i status starijeg brata. Djetešce pokriva lišćem svoju usnulu majku. Ničija svijeća do zore gorjela nije, pa neće ni vaša, vojsko zlurada! U svijetu dalekom ne nađoh srcu svojemu lijek. Samo gorčine skupih u talogu klijetki i lepet šišmiša pećinskih upamtih, zarezah u brazde posne. Popasli mi miši po’je, nema ploda nit u tragu, angjeli od šume crne! Nesretna zemljo, oduvijek dijeljena i podijeljena! Osvajači i zavidnici, gospodari i gospodstva raubahu te poviješću. Teškog li susjedstva, tmurnog poput magle nad gorama! Rijekama isprati tvoje rane i ugrize, ubijelit krvavi šal, popravit pramenove guljene zlokobnim rukama. Poput krumpira proklijalog u vlažnom podrumu, spolnice tvojega seksa uzdižu se k svjetskoj ključanici, erektilnim mostićima preskaču bujice i vodopade. Zbor mladića, na Silvestrovo podno Ure, sreda Spljeta krvavoga, pušta dušama na volju.

Peixe na Rede: slatkovodna tilapia, izvučena iz susjednih rijeka, sada poredana u filetima, cvrči na gradelama u Brasíliji. Staviti sol na otvorenu ranu, dodat ulje na vatru, dok snijeg u domovini otkriva tragove zvjeradi. Nije Zé samo marljivi dječak koji skuplja pokošene biljke s gradskih travnjaka, on se zna i smiješiti – smiješkom onoga koji ne treba osvajati svijet jer je udobno smješten u njemu. Njegova metalna kolica nose uz trave i pokoju trnovu grančicu da se bol ne pozabi, da s njome budemo ponavljano tonizirani – zlu ne trebalo. Teslina hrvatsko-brazilska poštanska marka koju nakon tri godine upornog rada složim iznosi 2,95 reala; vrijednost koju je prilijepit na omotnicu za otpošiljanje u domaju, zaželjeti čestit Božić i sretno mlado ljeto. Prođe mjesec dana a nitko da primi Teslinu markicu s mojim dobrim željama; ali zato ljudi raspredaju o njegovu geniju, još više o seksualnosti koja im je nejasna. Meni je jasna, jedinstvena i sveznana.

* * *

Duhovnost i nomadizam: pjesništvo Drage Štambuka

Drago Štambuk, hrvatski pjesnik, esejist, kritičar, prevoditelj, liječnik i diplomat, rođen je 1950. u Selcima na Braču. Gimnaziju je završio u Splitu, a medicinu diplomirao u Zagrebu. Specijalizirao je internu medicinu, gastroenterologiju i hepatologiju. Od 1983. do 1994. živio je i radio u Londonu baveći se znanstvenim i kliničkim istraživanjem bolesti jetre, eksperimentalnom terapijom kopnice (AIDS-a), kako ju je nazvao, i brigom za oboljele.

Od 1991. opunomoćeni je predstavnik RH u Velikoj Britaniji, od 1995. veleposlanik je u Indiji i Šri Lanki, od 1998. do 2000. u Egiptu, Sudanu, Jordanu, Kuvajtu, Libanonu, Kataru, Jemenu. Na Harvardu se od 2001. do 2002. bavio etikom u međunarodnim odnosima. Veleposlanik je RH u Japanu i u Republici Koreji od 2005. do kraja 2010, a od 2011. sve donedavna veleposlanik RH u Brazilu.

Prve pjesme tiskao je 1973. u splitskom časopisu Vidik. Objavio je više od 60 knjiga poezije, antologija, prijevoda, jezikoslovnih rječnika i ogleda. Nazivaju ga pjesnikom svijeta i domovine. U rodnim Selcima utemeljio je 1991. „svehrvatsku jezično-pjesničku smotru“ Croatia rediviva ča-kaj-što.

U prvim knjigama sedamdestih godina 20. stoljeća, meu namin i ANTINOY & mangal, animira jezične moći čakavskoga narječja u kontekstu pjesničkoga iskustva jezika i isticanja materijalnosti jezika. Uvrštavaju ga i u grupaciju pjesnika koja je obnovila tzv. spiritualno pjesništvo kao protutežu poetskoj proizvodnji naglašenijega semiotičkoga modela (Branko Maleš). Cvjetko Milanja taj smjer naziva neoplatonistički revival, s povijesnim i nacionalnim, apostolskim i vjerskim motivskim slojevima, a Zvonimir Mrkonjić naglašava „jezične valere svojevrsne neosecesije“. Godine 1981. uz zbirku Snijeg za Ehnatona Štambuk objavljuje i antologiju novoga hrvatskoga pjesništva Insulae, zalažući se za jezik kao nositelj „iskustva svijeta, supstrat duhovnosti i kontrole“. U zbirci Croatiam aeternam 1991. uočava se Štambukov izrazitiji zaokret prema temi Hrvatske i njezine povijesne sudbine. Teme domovine i Boga prevladavaju i u pjesničkom govoru u kontekstima drugih kultura koje upoznaje kao diplomat, npr. u zbirci nadahnutoj Indijom Uklesano u planinama, 1999. Štambukova poezija kreće se od haikua do lamentacijskih oblika bugarštice i pjesme u prozi do poetske proze. Godine 2017. objavljena Theurgia, cijela nastala u inozemstvu, tumači se (Tonko Maroević) kao rezultat autorove nomadske sudbine i nomadske estetsko-ekspresivne orijentacije pjesnika, Štambukova summa brasiliana.

Objavljujemo deset novih poetskih proza Drage Štambuka koje već naslovom Krtičnjaci i termitnjaci upućuju na sintezu (ne)smisla svijeta i postojanja i jezičnoga stvaranja iz zemlje, kamena i tla civilizacije, u bajkovitu, božansku i stvarnosnu ruhu od Brača do Brazilije.

Mira Muhoberac