Korijeni odnosa

Prema danas dostupnoj dokumentaciji Službe državne sigurnosti koja se nalazi na pohrani u Hrvatskom državnom arhivu o djelovanju Vladimira Šeksa u razdoblju 1972–1990. govori barem tisuću dokumenata razne provenijencije, ali uglavnom izvještaja pojedinih regionalnih središta SDS-a. Kako je vidljivo i iz relativno nedavnih događanja, njegov odnos s tajnom policijom, premda su najvažnije pojedinosti o tome uglavnom ili već bile dijelom znanstvenog interesa ili su bez potrebne kritičke distance objavljene na stranicama gotovo svih hrvatskih medija, i dalje izazivaju snažno zanimanje javnosti. Navedeno zanimanje, ako izuzmemo zlonamjernu politizaciju ili jeftin senzacionalizam, treba smatrati opravdanim i utemeljenim jer je riječ o složenom odnosu i jedinstvenom slučaju (barem poznatu autoru ovih redaka). Dokumentacija koja je sada dostupna dopušta, stoga, donošenje relevantne ocjene.

Vladimir Šeks

Ipak, zainteresirani istraživač ključne dokumente za objašnjenje odnosa između Šeksa i SDS-a neće pronaći u državnom arhivu. Sve je, zapravo, počelo u ljeto 1971, kada je Šeks, tada ambiciozni zamjenik okružnog javnog tužitelja u Osijeku i pristaša proljećarskih reformatora, odlučio – zbog očitih kršenja zakonitosti i ustavnosti počinjenih u obliku nezakonita i neovlaštena nadzora nad poštanskim pošiljkama – na optuženičku klupu dovesti osječki centar SDS-a, čiji su službenici i stajali iza svega. Ta su se nadanja ubrzo u potpunosti iznevjerila pa je Šeks potkraj siječnja 1972, navodno iz „karijerističkih pobuda“, a zapravo jer je režim njegov čin ocijenio „neprijateljskim djelovanjem s maspokovskih pozicija“, bio prisiljen napustiti okružno tužiteljstvo. Ključno je ovdje uočiti da ga je SDS počeo držati za „neprijateljski element“, i to podjednako s pozicija „hrvatskog nacionalizma“, kao i pojedinca koji se usudio počiniti nezamislivo – diskreditirati tajnu policiju. Nakon što je potkraj 1972, sada kao privatni odvjetnik, preuzeo obranu Antuna Krnjka, optužena za terorističko djelovanje, SDS je Šeksa počeo karakterizirati kao još ozbiljnijeg neprijatelja poretka. Naime, dostupna dokumentacija nedvojbeno pokazuje da je cijeli slučaj naumio pretvoriti u još jedan pokušaj diskreditacije tajne policije. Prostorija u kojoj se sastajao s branjenikom bila je ozvučena pa su agenti osječkoga središta SDS-a mogli dobro uvidjeti kamo smjera Krnjkov branitelj. „Međutim“, obratio se u jednom trenutku Krnjku, „sudsko vijeće treba da vidi i da se upozna šta se tu radi (misli na službu DS [državne sigurnosti]), a mi možemo te podatke poslati gdje god mi želimo, tako da se sazna šta se radi kod njih tj. u policiji“. Zbog angažmana u slučaju Krnjak nad Šeksom je od lipnja 1973. pokrenut oblik nadzora, poznat kao prethodna operativna obrada.

Strah, taktika i iluzije: operativna veza „Kolega“

Naravno, želja da se osveti SDS-u bila je iskren izraz pojedinca kojemu je nanesena nepravda. Ali i neoprezan čin, jer je Šeksa izložio mogućnosti ucjene. Idući bitni trenutak za razumijevanje daljega tijeka odnosa zato treba tražiti u događanjima iz sredine 1974. Ovdje ih neću detaljnije navoditi jer su relativno nedavno uvelike tematizirana u dnevnom tisku, nego ću upozoriti na najvažnije trenutke. U dodir s obitelji Bagarić iz Valpova Šeks je došao obranom Pere Bagarića, optužena za pronevjeru društvenih sredstava i čovjeka koji je u međuvremenu emigrirao u Njemačku. Nalazeći se sredinom lipnja 1974. kod Bagarića, Perine supruge Smilje i sina Zlatka, Šeks je, slučajno boraveći u drugoj prostoriji i netom prije primivši od Smilje Bagarić pismo njezina supruga, svjedočio nenadanom posjetu dvojice službenika SDS-a. Uvjeren da posjet nije slučajan, odnosno kako je riječ o lukavoj klopci (jer bi ga veza s emigrantom osumnjičenim za „neprijateljsko djelovanje“ mogla dovesti u nevolje) Šeks se samoinicijativno, ali i u strahu (u naknadnom izvještaju SDS-a o razgovoru navedeno je da njegov „motiv dolaska na razgovor u ustanovu je najvjerovatnije strah“), uputio u prostorije osječkog središta SDS-a, gdje je opisao prethodni razgovor s Bagarićevima. Prema navodima iz izvještaja SDS-a Šeks je na kraju „izrazio svoju spremnost da nam [SDS-u] pomogne na rasvjetljavanju ovoga slučaja“. Prema svemu sudeći, i nakon još jednog razgovora održana u drugoj polovici lipnja 1974., SDS je ocijenio da informacije koje im Šeks iznosi imaju operativnu vrijednost pa ga je evidentirao kao operativnu vezu „Kolega“.

Šeks je u tom trenutku vjerojatno zaključio da se prilično „jeftino“ iz svega izvukao – jer ne treba smetnuti s uma da se već najmanje godinu nalazio pod nadzorom (tj. kao neprijatelj poretka izložen prethodnoj operativnoj obradi) – ali SDS očito nije bio takva mišljenja, tj. tajna policija je, držeći i njega i krug ljudi u kojem se kretao neprijateljima poretka uglavnom s pozicija „hrvatskog nacionalizma“, očekivala još. Prekid dodira sa SDS-om bi ga, pak, ponovno mogao dovesti u nevolje pa je Šeks odlučio s tajnom policijom održavati odnos neiskrene suradnje (tako sam ga definirao u nedavno objavljenoj političkoj biografiji Šeksa i kod te ocjene ostajem i nakon što su se u medijima pojavili novi podaci), odnosno u dodirima sa SDS-om iznositi podatke koji su tajnoj policiji bili ili poznati ili bez posebne operativne vrijednosti. Zbog nedostatka prostora navest ću samo jedan primjer. Primjerice, operativna veza „Kolega“ potkraj ožujka 1976. izvijestila je osječki SDS da „pozna veći broj lica koja su eskalirala za vrijeme masovnog pokreta i sa njima povremeno kontaktira“. „Kolega“ ih je svrstao u dvije grupe: u prvu su ulazila „ona lica koja su nacionalistički orijentirana, a spremna su na teror, vršenje raznih diverzija, pa čak i povezivanje sa vanjskim faktorom“, primjerice „vinkovačka grupa“ na čelu s „Marković Vinkom koja je lišena slobode i nalazi se pod istragom“ te drugu grupu – čije članove nije poimence imenovao, a koju su sačinjavali „oni nacionalisti koji su protiv bilo kakove organizirane neprijateljske djelatnosti u ovom momentu. (…) Ova grupa također nije formalno organizirana, ali je karakteristično da se lica iz te kategorije veoma često posjećuju, sastaju se po kafanama, odlaze na vikende i sl.“. Navedene riječi na izvrstan način pokazuju srž Šeksove taktike: i spomenuti Marković i njegova grupa bili su uhićeni te optuženi za terorizam pa informacija koju je iznio nije bila nova niti je mogla poslužiti kao dodatni dokaz optužnici, dok je u potonjem slučaju samo konstatirao SDS-u ionako poznatu činjenicu. Sam službenik SDS-a je naime posljednju Šeksovu rečenicu komentirao riječima: „Činjenica je, da smo [SDS] njihovo sastajanje i mi registrirali operativno-tehničkim putem“. Te kasnije i u posebnoj napomeni: „Njihova česta sastajanja o kojima nas je ‘Kolega’ obavijestio registrirali smo i sami“. Da situacija bude još teže objašnjiva, treba navesti da se u nekoliko dokumenata iz 1970-ih donose i rečenice doušnika „Dejana“ (uz to što svaki istraživač treba biti iznimno oprezan jer je iz nekih izvještaja evidentno da „Dejan“ nedvojbeno nije Šeks, jer se u istom dokumentu sam Šeks spominje kao predmet izvještaja „Dejana“!!!), što je bio još jedan pseudonim pod kojim je SDS zaveo Šeksa. U jednom kasnijem izvještaju, sam voditelj osječkog SDS-a zorno je objasnio svoja iskustva sa Šeksom. „U stvari Šeksa smo“, navedeno je, „još ranije pokušali angažirati i s njim smo u tom pravcu išli na razgovore, pa smo mu dali pseudonim ‘Dejan’. Obzirom da se pokazao neiskren i po našoj ocjeni zna mnogo više od onog što nam kaže, zadržali smo ga i dalje u obradi, a s njim i dalje povremeno kontaktiramo.“

Naravno, neovisno o motivima, a meni se čine najvažnijim motiv pragmatične taktike (jer je održavanje dodira sa SDS-om, pa i iznošenje planirano selekcioniranih podataka u razgovorima s operativcima službe, trebalo uvjeriti tajnu policiju da nije neprijatelj poretka, a time i Šeksa i njegovu obitelj osloboditi stalna nadzora i drugih uznemiravanja) i, primjetniji kasnije, nerealnih nadanja (jer je, ma kako se na prvi pogled činilo bizarno, držao da može uvjeriti SDS kako je progon „hrvatskih nacionalista“ neopravdan), Šeksov način nošenja s pritiskom režima – možda ga je najbolje definirati kao višestruku igru međusobnog nadmudrivanja – može se gledati kao oblik suradnje ili, još preciznije, „suradnje“, sa SDS-om. Naime, pojedinci koje je u tim razgovorima spomenuo, od kojih neki nisu pristali na bilo kakve ponude tajne policije, premda nisu temeljem tih iskaza pretrpjeli dodatnu štetu, zasigurno ne bi najbolje primili njegova objašnjenja. Šeksu nije u svakom trenutku bilo jednostavno taktizirati, posebno kad je bila riječ o njemu bliskim osobama. Očito je procijenio da će ga nakon epizode s Bagarićevima SDS ostaviti na miru, ali radilo se o pogrešnoj procjeni, odnosno podcijenio je tajnu policiju. Ta pogreška odvela ga je u drugu, odnosno u procjenu da se može upustiti u nadmudrivanje s SDS-om. Ali treba još navesti i to da se njegov odnos sa SDS-om ne može – kako to redovito čine neki mediji, a i neki novopečeni moralizatori – definirati kao suradnički (u smislu doušnika koji dulje vrijeme i dragovoljno tajnoj policiji iznosi operativno zanimljive podatke).

Državni neprijatelj br. 1

Interes javnosti, za što u prvom redu odgovornim držim medije i Šeksove političke protivnike, i u posljednje je vrijeme privukao njegov odnos sa SDS-om. Ni na koji način ne nastojeći umanjiti pravo da se govori i o tom aspektu njegova djelovanja, mora se istaknuti da se pravo bogatstvo podataka o Šeksu, kad je riječ o gradivu SDS-a, nalazi u dokumentaciji koja tematizira posljednje desetljeće komunističke Jugoslavije. A ono je u potpunosti zanemareno. Početkom tog razdoblja sve su maske pale. Preciznije, barem što se tiče SDS-a: tajna je policija zaključila da ih Šeks „povlači za nos“, odnosno da, premda zasigurno „zna daleko više“, kaže samo ono što on ocijeni oportunim. Tijekom ožujka i travnja 1981. neoprezni Šeks pružio je priliku SDS-u da konačno kazni čovjeka koji je odbio ponuđenu ulogu suradnika. Uslijedio je po svemu montirani kazneni proces, koji će ga početkom 1985. odvesti u Kazneno-popravni dom Stara Gradiška. Ali odmazda neće pokolebati Šeksa. Naprotiv, uzrokovat će njegovu pretvorbu u agilna borca za demokraciju.

SDS-ovi dokumenti iz druge polovice 1980-ih naime nedvojbeno svjedoče o upravo golemu naporu koji je uložio u rušenje komunizma u Hrvatskoj i Jugoslaviji. Primjerice, u dokumentu iz svibnja 1989. SDS-ov suradnik „Petrov“ izvijestio je o Šeksovu boravku u Budvi, gdje je govorio na savjetovanju o djelovanju humanitarnih organizacija na području zaštite ljudskih prava. Istovremeno, slovenski Odbor za varstvo človekovih pravic „u potpunosti je prihvatio“ njegove prijedloge da se uvođenje izvanrednoga stanja na Kosovu proglasi „neustavnim“, a mjera izolacije grupe albanskih intelektualaca „barbarskim“. Šeks je za temu političke represije u Jugoslaviji animirao i dulje vrijeme pritajena Dražena Budišu. Prema komentaru SDS-a: „Očito je Šeksova ideja sračunata na popularizaciju slučaja Budiša, [i] njegovu reafirmaciju sa krajnjim ciljem vraćanja putne isprave.“ Najveći dio angažmana ipak je bio posvećen nastajućem HDZ-u. Svaku krizu u društvu iskorištavao je kako bi kompromitirao režim. „Nek se kuva, što gore to bolje“ bio mu je potkraj 1989, kako je izvijestio SDS-ov doušnik „Emin“, temeljni moto.