Jedan dan

Jedan za drugim, dani kao pečati iz dječjeg seta za štambiljanje. Nebo plavo, a žega podnošljiva samo zahvaljujući povjetarcu koji uvijek u vrijeme sieste namreška more i uzbiba male barke u luci. Lijeni život sela u kojem se svi poznaju. Djeca zajedno love morske zvijezde i rakove, a zatim ih stavljaju u šarene kantice s motivima iz čeških crtića. Većina domaćih ljudi prije mraka odlazi u Kunu, pa i dalje. Ljetni gosti borave u njihovim kućama, navečer sjede na terasama i razgovaraju dugo u noć. Spoje stolove, iz kuhinje iznesu teške drvene stolce koje poredaju uz maslinastozelene plastične stolce i pijuckaju plavac. Na tanjurima pršut, kruh i sir. Iznad njihovih glava, u spletu izdanaka i žica, nečujno trčkaraju buljooki puhovi, gušteri vrebaju leptire ispod žarulje. Tu i tamo nečiju glavu okrzne noćni leptir.

Gore na stijenama mogu se čuti čagljevi, dok žene pretresaju dječje bolesti. Govore o problemima na poslu. U muškim debatama ima mnogo manje mjesta za čovjeka; daleko više raspravlja se o problemima i neuspjesima čovječanstva. Gdje počiva stvarna kolijevka kulture i po čemu je najprepoznatljivija? Izložena je teza da je stvarni pokazatelj zrelosti sposobnost da se pronađe optimalna mjera stvari. Veličaju se talijanski i španjolski narod. To izazva protivljenje potaknuto divljenjem prema Francuzima i njihovoj nadahnutoj, iako često pomalo destruktivnoj iznimnosti.

Kad kasnije u noći na tapetu dođe politika, preostale žene napuste zajednički stol i nestanu u svojim tihim kućama. Ali hrvatski poluotok na kojem se svake godine svi iznova sastanu za to je kratko vrijeme zemlja mira i spokoja. Muškarci stoga odlaze za njima prije no što plamenovi prepirke počnu šikljati previsoko. Narezani kruh i napuštena boca votke drže samotnu stražu pred postignutim konsenzusom sve do svitanja.

Ujutro članovi velike češke kolonije pristižu gotovo jedan po jedan, kao da ih smetenost sprečava da još jednom masovnom invazijom nahrupe na novi dan. Iz kuća prvo izlaze mala djeca. Ubrzo nakon njih malim trgom na putu do mora prođu i majke. Posljednji idu pubertetlije; u to vrijeme mala šljunčana plaža cvate šarenim prostirkama, a voda je nepomična kao mrlja od ulja.

Plivam daleko od bove i obuzima me osjećaj osvajača koji se u bestežinskom stanju kreće malim sigurnim svemirom. Tamna praznina ispod površine nije zastrašujuća; sada je plivač na trenutak gospodar prostora. Mišići se napinju i zatežu kao da su životinje koje su nakratko zaposjele ljudski kostur.

Snimio Marko Lukunić / PIXSELL

Kad se napokon vraćam prema obali, žena mi maše i nešto dovikuje. Vidim njezina duga bedra; voda ondje gdje stoji seže jedva do koljena. Morao sam još deset puta snažno zamahnuti da u skali mogućih intonacija pouzdano razaznam radost, nakon čega se začuju i riječi:

„Pliva! Ljubavi, ona pliva!“

Tko drugi nego moja sedmogodišnja kći, centar mog života!

„Ovo je najljepša stvar na svijetu!“ dovikuje mi Adélka, oduševljena zbog jednog preplivanog metra, a iako je voda topla gotovo kao u kadi, drhturi joj donja usna. Bez predaha opisuje ono što je evidentno. Mokra, slamnato žuta kosa prilijepljena za blijedo čelo, šareni kupaći kostim prianja uz suptilnu figuru.

Trenutak poslije, dok se mala roniteljica udaljava od obale, crveni šlauh ponovo para površinu. Za sada pliva samo pod vodom, s naočalama za ronjenje i dihalicom… Ali pliva! Sada će sve ići mnogo brže i lakše. Promatram kako naglo mijenja smjer, ovisno o tome što joj je novo zapelo za oko, i jasno mi je da bi tako najradije provela ostatak života.

Kad se za pola sata ona i žena vrate u plićak, doslovno to i potvrdi.

Poslijepodne radim na novoj knjizi gore u unajmljenoj kući.

Adélka za to vrijeme svojoj bilanci današnjeg utorka doda još i skok u vodu. Svega dvadeset četiri sata prije velikog nadmetanja, kada na blagdan Svetoga Roka djeca trebaju pokazati umješnost u skoku s mola. Mali preplanuli delfini iz ovdašnjih kuća imaju vodenu umjetnost u malom prstu od svoje treće godine. A naša princeza kontinentalka ove ih je godine napokon sustigla!

Navečer se – euforija drugih roditelja i njihove djece još uvijek se ne stišava – žena i ja zaputimo u veliku kupovinu u Trpanj.

Noćna vožnja tamnom zemljom. Tama ovdje na Pelješcu ničime ne nalikuje tami kod nas na kontinentu. Nasrtljiva je i opasna. Čak je i benzinska na kojoj točimo gorivo vrlo škrto osvijetljena, jedan auto već je ondje, toči benzin na prvoj crpki, drugi se brzo zaustavlja iza nas. Možda je to samo zbog umora od dugog dana i uobičajene frustracije zbog kupovine, no odjednom je ovdje tjeskoba, pomalo neočekivana, ali utoliko i teža.

Kada na malom trgu u Kuni skrenemo desno prema šumarku pinija, ondje je prilično živo, kao i inače oko deset sati. Tip kojeg smo tijekom ovih godina dobro upoznali na stepenicama ispred pošte pijucka Ožujsko u boci, netko se spušta niz rampu za invalide na lijevoj strani, desno stoji skupina djece, od koje ono najveće, otprilike dvanaestogodišnja djevojčica, drži mačića za šiju.

„Gle!“, usklikne moja žena koju obraduje svako živo stvorenje. Tjeskoba koja se vozila s nama ove kasne večeri – i za koju se činilo da ćemo je poput iznenadne bolesti dovesti sa sobom u kuću i postelje – u trenu je iščeznula, autom odjekne istinsko veselje, djevojčica podiže čupavu lopticu iznad glave kao da nas pozdravlja i – u trenutku kada prolazimo pokraj nje – baci je pod kotače našeg auta.

Iste sekunde stisnem kočnicu – nešto duboko u meni kao da je s nečim sličnim uvijek računalo – ali kasno je. Taj zvuk jedva da je čujan, čak bi se mogao vrlo lako prečuti kad ne bih bio sasvim siguran…

„Kravo jedna! Ti mala usrana kravo, što si to učinila!“

To je nešto o čemu moja žena nije u stanju tako brzo razmisliti. Izleti iz auta, jedno od manje djece se prestraši i počne plakati, na vratima susjedne kućice pojavi se polugoli stariji muškarac, izađem i ja – i prvo što vidim je mačić, doduše živ, ali s pregaženim stražnjim nogama, možda čak i sa slomljenom kralješnicom; užasno cvileći vuče se prema skupini mačaka koje se vrzmaju iza auta.

„Jeste li vidjeli?!“ viče moja žena izbezumljeno obama hrvatskim roditeljima. „Jeste li vidjeli što je ta krava napravila?!“

Krava se u međuvremenu za svaki slučaj sklonila iza kuće odakle proviruje, kao da ne shvaća o čemu se radi. Mačić se grči u travi uz prašnjavi put; i dalje glasno urliče i njuškicom pokušava otrgnuti od sebe taj strašni bol.

Ništa se ne da učiniti. Moramo napustiti ovu sliku; istoga trena. Serpentinama prema moru vozimo se šutke, žena guta suze koje joj cijelim putem teku niz obraze.

Kuća je prazna, do nas dopire vika djece s noćnog mola.

Spremamo stvari u hladnjak, kad dolje ispred stepenica zaškripe vrata ograde. Odem provjeriti; stepenicama se prikrada naš sin, bolna izraza lica.

„Da vidim! Što se dogodilo?“

Nasreću, u pitanju je samo otečeni palac; dečko tone u san tek nakon tablete, s ledom na nozi. Ujutro će biti dobro. Ali zato se žena – znam to sa sigurnošću stečenom dugogodišnjim suživotom – probudila jedva sat vremena nakon što je zaspala, opet u suzama, uznemirena zbog noćne more, opet vidi malu ubojicu kako podiže mačića; netom prije nego što će ga usmrtiti kotači našeg auta ta se djevojčica pakosno krevelji baš njoj, odabrala je upravo nju kako bi joj pokazala da na malo toga u životu može utjecati. Ta nije se čak u stanju oduprijeti tome da sama bezdušno ne pogubi nevino stvorenje. Grlim je, a i sâm sam na rubu suza.

Kad drugi put zaspi, tiho ustanem iz kreveta, prekontroliram djecu u sobici, a zatim izađem na terasu s kutijom cigareta i upaljačem u ruci.

Nekoliko koraka od vrata nađem se licem u lice s crnom mačkom; prođe nekoliko sekundi prije nego što se okrene s namjerom da ode. Kada shvati da je ova noć potrebna i nekom drugom, većem stvorenju, tiho se pokupi i nestane u grmlju na rubu terase.

Bio sam siguran da je njezin posjeta povezan sa svime što se dogodilo prije nekoliko sati. Posebice nakon što je mačje tijelo prilikom okretnog skoka na zidić podsjetilo na nemarno nacrtani upitnik.

Upitnik za ljude koji pri ruci nemaju nikakvo objašnjenje.

S češkoga preveo Matija Ivačić

 * * * * * *

Postmoderni snivatelj realnoga: život i djelo Martina Reinera

Martin Reiner (Brno, 1964) suvremeni je češki pjesnik, prozaik i izdavač. Nakon mature na vojnoj gimnaziji upisuje vojno visoko učilište, iz kojega je 1983. izbačen. Sljedeće godine zapošljava se kao profesionalni vojnik, no nakon što odbija sudjelovati u pripremi vojne akcije uhapšen je i u kolovozu sljedeće godine osuđen na izdržavanje jednogodišnje zatvorske kazne.

Po izlasku iz zatvora Reiner izmjenjuje niz zaposlenja u rodnome Brnu: bio je referent u plesnoj školi, prodavač u antikvarijatu, dostavljač novina, inspicijent u kazalištu.

Nakon Baršunaste revolucije 1989. radi kao urednik revije Proglas, a od veljače do rujna 1991. bio je glasnogovornik Ministarstva kulture. Zatim se zapošljava kao urednik u izdavačkoj kući Lidová demokracie – Petrov, njezin vlasnik postaje 1993. i pod imenom Petrov vodi je do 2005. Sljedeće godine osniva manju nakladničku kuću Druhé město, koja i danas uspješno posluje.

Nakon 1989. Reiner je vrlo aktivan kao organizator kulturnih i književnih događanja (ciklus predavanja Škola poezije, pjesnički susreti, međunarodni festival Poezija bez granica, recitacijski festival Slam poetry ...), a surađivao je i s čehoslovačkom/češkom televizijom i radijem.

U književnost ulazi početkom devedesetih zbirkom stihova Relata refero (1991). Godine 1995. objavljuje lirski putopis Posljednja godina (Poslední rok), a sljedeće godine hvaljenu postmodernističku zbirku pisanu deseterostisima Decime (Decimy; prošireno izdanje 1998).

Nakon toga Reiner je objavio još sedam pjesničkih zbirki, no istovremeno se okreće i prozi: potkraj devedesetih objavljuje kraći roman Toplice (Lázně, 1998), a do novoga proznog naslova, kraćeg romana Lucka, Maceška i ja (Lucka, Maceška a já), proći će punih jedanaest godina (2009).

U posljednjem djelu do izražaja dolazi tema koja je Reinera zaokupljala čitav stvaralački vijek: tragični život i djelo velikoga češkog pjesnika i političkog emigranta Ivana Blatnog (1919–1990). Ona će u punoj mjeri eksplodirati u opsežnom i vrlo hvaljenu romanu Pjesnik. Roman o Ivanu Blatnom (Básnik. Román o Ivanu Blatném) iz 2014, za koju je Reiner primio tri ugledne književne nagrade (Magnesia Litera, Nagrada Josefa Škvoreckog, Knjiga godine dnevnog lista Lidové noviny).

Pripovijetka Jedan dan uvrštena je u posljednje Reinerovo djelo, proznu zbirku Jedan od milijun (Jeden z milionu) iz 2016. Radnjom smještena na hrvatski poluotok Pelješac, obuhvaća jedan ljetni dan u životu pripovjedača, u kojem je idila ljetnog odmora iznenada pomućena okrutnim ubojstvom mačića.

 Matija Ivačić