Iz HNK-a s vedrim uspomenama

Nevjerojatne transformacije može slušateljima priuštiti Tomislav Mužek. Nastupio je na sceni svoje matične kuće, zagrebačkoga HNK. Ali ne u nekoj od opernih uloga, već kao interpret takozvane lakše glazbe, glazbe koju voli. Dakako, to nikako ne znači da ne voli svoje operne uloge. Ali glazbe ima i krugovima koji se za Mužeka šire. Ljetos je tu formulu „laganice“ testirao u atriju Klovićevih dvora. Sa svojim bendom koji čine nagrađivani Miroslav Lesić (gitarist, skladatelj, producent, aranžer i tonski snimatelj), pijanist Tomislav Modrić, jednako tako višestrukih glazbeničkih djelovanja, glazbenik koji je zaslužio i producentsku nagradu Golden Rose još prije desetak godina u Luzernu, te harmonikaš i klarinetist Mladen Kosovec, među ostalim i član ansambla Tango Appassionato.

Tomislav Mužek još je jednom oduševio zagrebačku publiku Snimio Luka Dubroja

I ako se možda netko zapita kako klavir, klarinet, harmonika, gitara i u jednom dijelu priključeni Kiki sa zvečkama i tamburinom obitavaju zajedno, odgovor je jednoznačan – odlično kada su elementarni glazbenici na sceni, prilagodljivi, i pravi improvizatori. Tomislav Mužek debitirao je još 2001. na sceni zagrebačkoga HNK-a kao Alfredo u Verdijevoj Traviati. Prije toga je bio u Bečkoj državnoj operi, član opere u Bremenu, potom i prvak u Splitu. Svjetsko su mu priznanje donijeli nastupi u Bavarskoj državnoj operi u Münchenu, državnim operama u Hamburgu i Berlinu te ponajviše Wagnerovu svetištu u Bayreuthu.

Povremeno se Mužek vraća i Liedu, ali pravi i izlete u popularni repertoar, kao 11. ožujka na sceni zagrebačkoga HNK-a. Možda je ljetos na Griču učinio prve korake oblikujući novu vrstu repertoara neumornom glazbeničkom znatiželjom i potvrđujući da je sve moguće kada je pjevač opskrbljen vještinom, znanjem, osobnim stavom, glazbeničkom inteligencijom, šarmantnim scenskim nastupom u kojem se snalazi kao riba u vodi. Pohvalio se usput da se sada bolje snalazi u konferansi ispričavši i „krojački“ vic o nogavicama svečanih odijela.

Da, to je na nastupu u HNK-u bio onaj isti pjevač koji je nedavno sudjelovao na premijeri Wagnerova Ukletog Holandeza. Još svježi Mužekovi pothvati u interpretaciju talijanske kancone u prvom dijelu večeri, a potom interpretacije Dedićevih, Diklićevih, Balaševićevih, Stingovih... pjesama u drugom, priča su za sebe. Za vrijeme Balaševićeve Al’ se nekad dobro jelo moglo se naglo ogladnjeti.

Svakoj od njih Mužek s instrumentalnim triom dodaje novu vrijednost. Ni slučajno ne nastoji oponašati stare interprete na koje se svi zaklinju. Zapisane izvedbe ne moraju uvijek biti jednake, interpretacije ne moraju biti kanonske. Mužekove, u novom instrumentalnom aranžmanu, stižu s novim pogledom na tradiciju, naprosto drukčije i nikako manje zamamne ili „srcedrapajuće“ s finom dozom ukusa kakvu novi interpreti mogu priuštiti slušateljima. Ponegdje će u drugom dijelu večeri Mužek vješto oponašati Presleyja, ali tek za ilustraciju, a izvodeći Stingov Fragile, usudila bih se reći, nadmašiti original, čija se snimka emitira. Zna se to događati sa živim izvedbama i uvijek se za njih svesrdno valja založiti, navijati, ma što o tome mislili diskofili. No, valja priznati, bez snimki ne bismo imali pojma kako se nešto izvodilo već bismo bili oslonjeni na „usmenu“ predaju, a ta pak osobito nije pouzdana. S koncerta u HNK-u otišlo se s vedrim uspomenama, i neka tako i ostane.