Intimne obiteljske drame

Premda na 14. izdanju Međunarodnog festivala dokumentarnog filma Zagreb Dox nije prikazano nijedno u cjelini iznimno ostvarenje, i ovogodišnji je festival bogatstvom i raznovrsnošću programa, ujednačeno visokom prosječnom kakvoćom prikazanih filmova, odvažnošću da se bez kalkulacija usmjeri na intrigantne i provokativne teme te fokusiranošću na intimne, obiteljske i društvene drame potvrdio da je riječ o manifestaciji koja zasluženo uživa status najzanimljivijeg, a prema mnogima i najuspjelijega domaćeg filmskog festivala. Kojom god temom da se bave i na koji god način da je obrađuju, dokumentarci raspoređeni u četrnaest programa ovogodišnjeg Zagreb Doxa čine to mahom s izraženim autorskim pečatom, inteligentno, studiozno i s mnogo stila.

Zagreb Dox najuspjeliji je domaći filmski festival
Snimio Marko Prpić / PIXSELL

Veliki pečat u ovogodišnjoj međunarodnoj konkurenciji posve je zasluženo osvojio dokumentarac O očevima i sinovima podrijetlom sirijskog scenarista i redatelja Talala Derkija, čiji je uspjeli film Povratak u Homs u istoj kategoriji pobijedio na Zagreb Doxu 2010. Djelo prethodno ovjenčano velikom nagradom žirija na festivalu Sundance nastajalo je dulje od dvije godine, tijekom kojih su se Derki i snimatelj Kahtan Hassoun lažno predstavljali velikim pobornicima Islamske države i džihada. To su činili sa željom da upoznaju i što neposrednije kamerom predoče svakodnevicu u Islamskoj državi i u obitelji Abu Osame, borca i jednog od utemeljitelja Al-Nusre, sirijske inačice Al-Kaide. Pod izgovorom da žele snimiti dokumentarac koji će veličati i afirmirati njih i njihovu borbu, Derki i snimatelj Hassoun su u redateljevu rodnom kraju, mjestu Idlibu na sjeveru Sirije, dvije godine živjeli ponajviše s Abu Osamom i njegovom djecom, uz upadljivu i znakovitu izočnost žena. Dok upoznajemo očekivano radikalne stavove krajnje odlučna i nepokolebljiva Abua Osame, oni koji su autoru i gledateljima najvažniji njegova su djeca.

Posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji dodijeljeno je filmu Dani ludila autora D. Nenadića, te dokumentarcu Josipa, volim te J. Cicvarić Šiftar
i S. Zemunovića

Konkretno, dvojica sinova od osmero djece, trinaestogodišnji Osama, kako kaže ponosni otac rođen na datum obljetnice rušenja njujorških blizanaca 11. rujna te nazvan po Osami bin Ladenu, i dvanaestogodišnji Ayman, također nazvan po jednom za Abu Osamu velikom borcu. Dok je Osama razmjerno grub klinac koji se tuče i igra rata te želi slijediti očev put, na kojemu će ga na početku obuke za ratnike ostaviti završnica filma, Ayman je senzibilan dječak koji lako zaplače i kojemu je draža škola. Dječaci pred kamerama općenito su grubi i skloni nasilju, pa kamenjem gađaju djevojčice i od praznih plastičnih boca u igri rade lažna „minska polja“.

Velikim pečatom ovjenčan je film O očevima i sinovima redatelja Talala Derkija

Osobito je provokativna sekvenca u kojoj jedan od sinova pronađenu pticu ubije tako da joj prereže vrat te se pohvali da ju je ubio na način na koji njegov otac ubija ne prijatelje. U toj se sekvenci dječja zaigranost i naivnost na začudan i efektan način spajaju s nemilosrdnošću i brutalnošću. Dok se u liku oca oslikava i naglašeno patrijarhalna organizacija kalifata, u dijelu je autorskoga fokusa i vrlo zanimljiv odnos dvojice klinaca, dominantnijeg Osame sa submisivnijim Aymanom. Najemotivniji, a možda i najintrigantniji dijelovi filma su oni u kojima pratimo obiteljsku svakodnevicu Abua Osame, konkretno njegove igre s djecom, u kojima se čovjek koji sudjeluje u egzekuciji skupine mladih sirijskih boraca s neprijateljske strane te koji je predstavljen kao fanatik koji ima samo jedan sveti cilj i koji će u akciji razminiranja izgubiti stopalo, predstavlja i kao brižan, zaigran i nasmijan otac koji voli svoju djecu i planira njihovu budućnost. To je budućnost mučenika i šehida, iz perspektive zapadnjačkoga gledatelja nevesela i naposljetku tragična, no iz motrišta Abua Osame herojska i slavna. Film O očevima i sinovima skladno je dramaturški i narativno uobličen, djelo se vizualno i izvedbenim prosedeom u cjelini oslanja na iranski novi val, a imponira hrabrost redatelja i snimatelja da se odvaže na potencijalno kobno dvogodišnje druženje s čovjekom koji očito ne drži zarobljenike.

Duhovi prošlosti i očeva

Posebna priznanja u međunarodnoj konkurenciji dodijeljena su dokumentarcima Grad sunca gruzijskog autora Ratija Onelija te Džungla te poznaje bolje Kolumbijke Juanite Rodríguez Onzaga. Među ostalim nagradama već ovjenčan i Srcem Sarajeva za najbolji dokumentarac, Grad sunca nudi vizualno dojmljiv i povremeno gotovo hipnotički snažan prikaz svakodnevice malobrojnih stanovnika mjesta Čiatura u zapadnoj Gruziji, naselja izgrađena oko rudnika iz kojeg se nekad crpila polovina svjetskih potreba za manganom. Rudnik danas životari, no stanovnici i dalje održavaju čak i razmjerno bogat život koji uključuje i vjenčanja, kazališne predstave, koncerte, a tu su i dvije mlade atletičarke koje se pripremaju za Olimpijske igre. Među stanovnicima su nastavnik glazbe Zurab, koji dodatno zarađuje prodajom armature iz betonskih blokova koje razbija, rudar Arčil, koji nastupa u amaterskoj kazališnoj skupini, te nekoliko sredovječnih žena koje se okupljaju na „babinjacima“. Svakodnevica je vrlo učinkovito dočarana cikličkim ponavljanjima nekih radnji koje likovi rade, poput razbijanja betonskih blokova, silazaka u rudnik i trčanja atletičarki, a neke se manifestacije i razvijaju, poput kazališne predstave i vjenčanja, te one služe kao provodna narativna nit. U filmu spora ritma, dugih kadrova i polagana kretanja kamere, što rezultira poetičnim ugođajem i djelomičnom filozofičnošću, dan je prilično efektan kontrast sumorne socijalne sredine i neuništive ljudske egzistencije, s dotrajalim rudarskim i industrijskim kabelima i žicama koje izgledaju poput krvožilnoga sustava mjesta koje je trošno i raspada se.

Na prošlogodišnjem berlinskom festivalu ovjenčan posebnom nagradom međunarodnog žirija u programu Generacija 14plus, dokumentarac Džungla te poznaje bolje Juanite Rodríguez Onzaga kratko je autobiografsko ostvarenje u kojem autorica s bratom Pablom tijekom putovanja krajolicima Bogote i Kolumbije pokušava okončati traumu davnog očeva ubojstva te pronaći njegov duh i pomiriti se s njim. Već iz navedenoga jasno je da je riječ o mističnom i metafizičkom putovanju tijekom kojega se stvarno isprepleće s oniričnim, svjetlo s tamom i život sa smrću. Cjelina je poetična i obilježena magičnim realizmom, sve do završnice u kojoj autorica, koja gledatelje kroz film vodi glasom u offu, u džungli ne ugleda teško razaznatljiva bika te zaključi da se tako otac, odnosno njegov duh, oprašta s njima. Iz svega navedenog jasno je da se tijekom gledanja neizbježno nameću asocijacije na Márqueza te u filmskom kontekstu na Apichatponga Weerasethakula.

Društvene i duševne mijene

U regionalnoj konkurenciji Veliki je pečat osvojio film Druga strana svega autorice Mile Turajlić, biografski i aktivistički portret autoričine majke, ugledne beogradske aktivistice i predstavnice građanskoga pokreta otpora iza koje je tri desetljeća djelovanja. Polazeći od toga da je beogradski stan njezine obitelji nekad bio znatno veći, ali su u nacionalizaciji nakon Drugoga svjetskog rata jedna vrata zatvorena te se u tako izdvojen dio stana uselila druga obitelj, a nekad su u nekim prostorijama živjeli još neki ljudi, autorica stvara i sliku društva u kojem samo mijena stalna jest, dok protagonistica zaključuje da današnje generacije pa i sama autorica moraju voditi nove borbe za demokraciju i boljitak, ako su na to spremne i za to sposobne.

Posebno priznanje u regionalnoj konkurenciji dodijeljeno je u hrvatsko-slovenskoj suprodukciji realiziranom opservacijskom filmu Dani ludila autora Damiana Nenadića, a u istoj se konkurenciji izdvojio i hrvatski dokumentarac Josipa, volim te Jadranke Cicvarić Šiftar i Senada Zemunovića. Dani ludila govore o dvoje mentalno nestabilnih i od obitelji i društva odbačenih ljudi, mladoj Maji i sredovječnom Mladenu, osobama obilježenima lošim odnosima s roditeljima i obiteljima te ovisnošću o tabletama, koji se k tome smatraju žrtvama psihijatara i njihovih tretmana. Dok je Maja prema vlastitim riječima već u dobi od sedam godina shvatila da je zarobljena u pogrešnom spolu, što je granična crta njezina poremećaja, Mladenu su se problemi javili nakon povratka s odsluženja vojnog roka, a oboje su članovi udruge Ludruga, u kojoj s članovima kao terapeut radi i Leon Lučev. Dani ludila vrlo je dobar dokumentarac koji postavlja intrigantna pitanja o nedostatku iskrene zainteresiranosti društva i zdravstva za probleme mentalno nestabilnih i „drukčijih“ osoba. Duševnom nestabilnošću obilježena je i Josipa iz filma Josipa, volim te, vrlo senzibilna, inteligentna, osjećajna i duhovita djevojka koju je od četvrte do dvanaeste godine seksualno zlostavljao tetak, nakon čega je pokušala suicid, dok se danas reže i bode te pije antidepresive i antipsihotike. Dokumentarac o njoj najprije je počeo snimati Senad Zemunović, koji se u nju zaljubio, pa film koji je završila Jadranka Cicvarić Šiftar supotpisuje kao redatelj i snimatelj. Riječ je o emotivnom, tjeskobnom i neposrednom filmu čija je protagonistica suptilno i sućutno približena gledateljima, sa svim svojim stanjima, razmišljanjima, strahovima, nadama i dvojbama.