Inovativno o starima

Knjiga Tomislava Bogdana Prva svitlos: studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti, objavljena u Matičinoj biblioteci Tragovi, okuplja jedanaest studija o hrvatskoj renesansnoj književnosti, a popraćena je predgovorom, bibliografskim bilješkama, kazalom imena i sažecima uza svaki tekst na engleskom jeziku.

Tomislav Bogdan pripada srednjoj generaciji hrvatskih književnih povjesničara i teoretičara, a u središtu je njegovih znanstvenih interesa hrvatska ranonovovjekovna književnost. U svojoj prvoj knjizi Lica ljubavi: status lirskog subjekta u kanconijeru Džore Držića Tomislav Bogdan na teorijski i književnopovijesno inovativan i moderan način analizira liriku Džore Držića te dolazi do brojnih inovativnih spoznaja o dubrovačkom renesansnom liriku, zaključujući da je Držić od svih ranih hrvatskih petrarkista najbliži ortodoksnim čitanjima Petrarkina Kanconijera.

U drugoj knjizi Tomislav Bogdan proširuje svoje znanstvene interese na razne aspekte i probleme hrvatskih renesansnih pjesnika.

Prva studija u knjizi, naslovljena Kratki spojevi: zamke kontekstualizacijskih pristupa renesansnoj književnosti, svojevrsni je autorov interpretativni credo: u njoj se Bogdan kritički osvrće na neutemeljeno povezivanje tekstova hrvatske književnosti 16. stoljeća i izvanknjiževne zbilje, pokazujući do kakvih pogrešaka može dovesti zanemarivanje tekstualističkog, imanentističkog pristupa ranonovovjekovnoj književnosti i inventara znanja što ga on osigurava. U argumentaciji autor se zalaže za rehabilitiranje činjenice da tekstovi o kojima je riječ nastaju u okviru kulture retoričkoga, u okviru intenzivna dijaloga među označiteljima, među književnim, diskurzivnim praksama. Ističe da ne bi trebalo zanemarivati činjenicu, vrlo važnu za razumijevanje tih djela, da se književnost upravo u renesansi osamostaljuje kao kulturna praksa i društveni podsistem, kao ni činjenicu da su književna djela u to doba u prosjeku podjednako snažno povezana međusobno, unutarknjiževnim odnosima, kao što su povezana sa zbiljom.

Izd. Matica hrvatska, Zagreb, 2017.

Ostale rasprave i studije u knjizi Tomislava Bogdana analiziraju pojedine pisce i književnopovijesne probleme hrvatske renesansne književnosti, i to na vrlo inovativan način. Oslanjajući se na najnovije studije europskih, ponajprije germanskih filologa o renesansnoj književnoj kulturi, autor svoje studije vrlo često polemički intonira u odnosu na književnopovijesne analize starijih hrvatskih povjesničara književnosti. Primjerice, u tekstu Urbana kultura i postanak ljubavne lirike u Dubrovniku analizirajući odnos urbane kulture i dubrovačke ljubavne lirike, osobito one najstarije, nastale na kraju 15. stoljeća, čiji su autori Džore Držić i Šišmundo Menčetić, autor zaključuje da ta lirika nastaje u svojevrsnom procjepu između novog individualizma humanističke misli i municipalnoga kolektivizma. U Menčetićevim i Držićevim pjesmama izrazito su prisutni gradski folklorizmi i retorika obraćanja, što bi zacijelo trebalo objašnjavati i kao posljedicu utjecaja dubrovačke gradske kulture. Očito je kako su za obojicu važne pojedinosti iz dubrovačke svakodnevice i elementi popularne kulture, ali po svemu sudeći one gradskoga, a ne ruralnoga podrijetla.

Književni san Džore Držića

U studiji Sladak san: počeci dubrovačke književnosti i osamostaljivanje fikcije autor analizira dvije pjesme Džore Držića koje govore o pjesnikovim snovima te argumentirano pokazuje da su pjesme nastale na stjecištu različitih literarnih tradicija i različitih oblika književnoga znanja o snu, posebice onih antičkih, a s druge strane i vernakularnih srednjovjekovnih. Komparativnom analizom Bogdan argumentirano pokazuje da je takva heterogenost tipična za talijansku liriku druge polovine 15. stoljeća. Na kraju zaključuje da se književni san, poput fikcije općenito, u to doba sve više oslobađa moraliziranja i alegorije te postaje označitelj unutarknjiževnih fenomena, podređenih logici književnoga. Tako san može dobiti licenciju za pjesničku fikciju, za formuliranje nedvojbeno fikcionalnih događaja, koji su podređeni unutarknjiževnim mehanizmima. Upravo je o tome riječ u Držićevoj pjesmi br. LXXX pa je treba promatrati kao jedan od indikatora sekularizacije rane dubrovačke književnosti i kao pokazatelj osamostaljivanja fikcije i književne reprezentacije sna.

U studiji Jeronim Vidulić i počeci hrvatske ljubavne lirike autor dokazuje da pjesma zadarskog pjesnika Ako mi ne daš lik, jedna od najranijih primjera renesansne svjetovne lirike na hrvatskom jeziku te najstarijemu takvu djelu izvan Dubrovnika, nije nastala prije lirike dubrovačkih pjesnika Šišmunda Menčetića i Džoru Držića, nego upravo obrnuto, da je nastala pod utjecajem lirike dubrovačkih prvih amoroznih lirika. Riječ je o jednome od najranijih primjera renesansne svjetovne lirike na hrvatskom jeziku te najstarijemu takvu djelu nastalu izvan Dubrovnika. U književnoj historiografiji pretpostavlja se, naime, kako bi taj tekst mogao biti dokazom da je ljubavno pjesništvo u dvostruko rimovanim dvanaestercima nastalo u Dalmaciji i odande izvršilo utjecaj na prve dubrovačke pjesnike, Šišmunda Menčetića i Džoru Držića. Za takvu tvrdnju, smatra autor, nema valjanih argumenata i vjerojatnije je da je smjer utjecaja bio obratan.

U studiji Novi stari prijevodi iz Petrarkina Kanconijera autor otkriva dosada nepoznate intertekstualne veze između Petrarkine zbirke i opusâ starijih, osobito najranijih, hrvatskih ljubavnih lirika. Utjecaj Petrarkina Kanconijera na stariju hrvatsku ljubavnu liriku dobro je poznata činjenica. Ipak, intertekstualne veze između Petrarkine zbirke i opusâ starijih, osobito najranijih, hrvatskih ljubavnih lirika još nisu u dovoljnoj mjeri istražene. Nisu, primjerice, zapaženi svi prijevodi naših autora iz Petrarkina Kanconijera, pri čemu se prijevodima ovdje ponešto fleksibilno označuju oni tekstovi koji prije svega zadovoljavaju uvjet čvrste semantičke povezanosti s predloškom. U ovome radu riječ je o dvama dvanaesteračkim dubrovačkim tekstovima, dosad nezapaženim prijevodima dvaju Petrarkinih soneta. Jedan je nastao krajem 15. stoljeća, autor mu je Džore Držić i za svoj predložak ima Petrarkin sonet br. CCXLVII, a drugi, koji je nastao po svoj prilici u drugoj polovini 16. stoljeća, prevodi Petrarkin sonet br. CXXXII; ne zna mu se autor i dosad nikad nije objavljen. Osim što vrlo sadržajnu sliku o ranoj hrvatskoj recepciji Petrarkina Kanconijera čine još bogatijom, ti prijevodi, osobito Držićev, dovode u pitanje neka kronološka prvenstva koja su se u hrvatskoj književnoj historiografiji počela smatrati neupitnima. Po svojim spoznajama ovaj je rad svojevrsno znanstveno otkriće.

Dvije studije u knjizi posvećene su Hanibalu Luciću. To su rasprave Grad, država, poredak: Hanibal Lucić i Dubrovnik i Jur nijedna na svit vila: novo čitanje. U prvoj od tih studija autor pokazuje da je odnos hvarskoga književnika Hanibala Lucića prema susjednom Dubrovniku, kako prema njegovoj književnosti, tako prema njegovu društvu i kulturi općenito, bio višeslojan. Najstariji dubrovački pjesnici izvršili su brojne i važne utjecaje na Lucićevo djelo, a Hvaranin je u nekoliko navrata pokazao izrazito zanimanje za politički poredak u Dubrovačkoj Republici i za njezin međunarodni položaj, prije svega u drami Robinja i u pjesmi U pohvalu grada Dubrovnika. U ovome radu razmatra se na koji način Dubrovnik u Lucića postaje političkom činjenicom, odnosno kako se dubrovački aristokratski i republikanski poredak iz staleško-komunalne perspektive obespravljena dalmatinskog plemića pretvara u politički ideal. Bio Dubrovnik za Lucića samo gradom ili i državom, bio on povijesnim ili kulturnim prostorom, prostorom dramskog ili poprištem društvenoga zbivanja, za njegov je odnos prema Dubrovniku uz privlačnost onih književnih bila iznad svega presudna dinamika komunalnih staleških odnosa. Naime, Dubrovnik je za Lucića bio ponajprije politička činjenica te je njegov aristokratski i republikanski poredak iz staleško-komunalne perspektive obespravljena dalmatinskog plemića značio politički ideal.

Novo čitanje Lucića

U vrlo poticajnoj i inovativnoj studiji Jur nijedna na svit vila: novo čitanje iznosi se hipoteza da je antologijska pjesma Hanibala Lucića adaptacija deskriptivne tehnike svojstvene vernakularnome književnom srednjovjekovlju, koja postoji i u talijanskim viteškim epovima rane renesanse, a iz njih se preselila i u liriku. Riječ je o opisivanju ženske ljepote koje je sustavno i podrobno, a vrlo je vjerojatno da je Lucić taj postupak opisivanja preuzeo iz viteškog epa, možda iz Ariostova Mahnitog Orlanda.

Studija Nalješkovićeve maskerate analizira ciklus lascivnih maskerata dubrovačkoga renesansnog pisca Nikole Nalješkovića u kojima se nerijetko iznose otvorene aluzije na muško-žensku spolnu interakciju. Osim analize strukture tih pokladnih pjesama, autor se pozabavio i pitanjem cjelovitosti, odnosno povezanosti analiziranoga pokladnog ciklusa. Ukazujući na postupke i tehniku Bogdan nudi relevantne interpretacije smisla pojedinih maskerata, što je dosad promicalo književnim povjesničarima. Osim analize strukture tih pokladnih pjesama, autor se pozabavio i pitanjem cjelovitosti odnosno necjelovitosti analiziranoga pokladnog ciklusa. Bogdan u radu pokazuje da je Nalješković, preuzimajući dominantna obilježja žanra iz suvremene talijanske pokladne poezije, preuzeti model podvrgavao različitim oblicima tematske lokalizacije i mijenama na razini tehnike alegorizacije. Takvim pristupom autor čini opravdanom tezu o Nalješkovićevim maskeratama kao povezanu ciklusu s jedne strane, a s druge strane nudi relevantnu interpretaciju smisla pojedinih maskerata, što je dosad promicalo književnim povjesničarima. Na kraju, kao zaključak ovoga književnokomparativno osmišljena rada, autor pokazuje da su Nalješkovićeve maskerate, za razliku od većeg dijela svojih talijanskih uzora, neosjetljive na političko, da nisu ni u jednom svojem značenjskom sloju subverzivne. Ovaj književnokomprativno i kulturološki utemeljen rad nudi inovativne spoznaje ne samo o Nalješkoviću nego i o renesansnim koncepcijama spolnosti.

U raspravi Držićev antipetrarkizam autor analizira činjenicu da se Marin Držić u pastoralama i komedijama često poigravao ljubavnom lirikom visokoga stila ironizirajući je i prefunkcionirajući u humorističke svrhe, a ti su se postupci u dosadašnjoj literaturi nazivali antipetrarkizmom. Polazeći od selektivnog određenja antipetrarkizma i petrarkizma (kakvo je nerijetko zastupljeno u radovima njemačkih romanista), autor se zalaže za shvaćanje petrarkizma kao fenomena čvrsto povezana s poetikom Petrarkina Kanconijera, a ne proširuje na pojave koje prema njoj ne stoje ni u kakvu afirmativnom odnosu te antipetrarkizmom ne smatra neselektivno sve ono što je drukčije od petrarkizma, dakle nepetrarkističko, već samo ono što ga ismijava ili osporava, najčešće putem burleske, odnosno parodije, ili pomoću otvorenoga opovrgavanja izborom teme. U Držića u pravilu nije riječ o ozbiljnom, otvorenom antipetrarkizmu u kojem bi se petrarkizam izrijekom tematizirao i kritizirao. Analiza primjera iz nekoliko Držićevih drama (Skup, Grižula, Tirena, Arkulin) pokazuje da su u dubrovačkoga autora parodija ili ironiziranje petrarkističke manire u velikoj mjeri povezani s komikom lika ili komikom situacije. Likovi se humoriziraju s pomoću nesklada između njihova socijalnoga ili dobnoga statusa i ljubavnoga diskursa koji primjenjuju. Isti se učinak postiže i primjenom toga diskursa na neprimjeren ili ekscesivan način, odnosno u neprimjerenu kontekstu. U Držića su u svim primjerima ironizacije petrarkizma u igri istodobno dva mehanizma, parodijska metatekstualnost i komika lika ili situacije, ali zbog prirode žanra u kojem se ti primjeri pojavljuju češće prevladava drugi. Držićev je antipetrarkizam zbog toga ograničen i žanrovski uvjetovan. Antipetrarkizam, parodija, instrumentalizacija ljubavne lirike nisu u Držića nikakvo sudbinsko poetičko opredjeljenje, nego jedno od brojnih i svrsishodnih komediografskih i dramaturških sredstava.

U raspravi Dinko Ranjina kao književni kritik, iz čijeg je teksta preuzet i naslov knjige (prva svitlos) autor suvereno raspravlja o Ranjininu odnosu prema domaćoj tradiciji. Iako potaknuta Tassovom kritičkom raspravom, studija, pokazuje autor, uvelike je i originalna u procjeni Ranjinina razumijevanja dubrovačke književne prošlosti.

U zanimljivoj studiji Mudri čatnik: religiozni i literarni diskurz u Vili Slovinki, o kontroverznom šibenskom pjesniku čije se djelo različito tumačilo i interpretiralo, autor analizira odnos religioznog i literarnog diskursa u Barakovićevoj Vili Slovinki, pokazujući razne moduse i odnose između ta dva tipa diskursa.

Knjiga Tomislava Bogdana Prva svitlos: studije o hrvatskoj renesansnoj književnosti izvorno je znanstveno djelo koje gotovo u svakoj studiji donosi nove poglede i brojna otkrića o književnosti hrvatske renesanse. Pisana argumentirano, s dubinskim uvidima u književne činjenice, teorijski dokraja osmišljena i promišljena, često s bogatim komparatističkim uvidima, knjiga Tomislava Bogdana iznimno je važno djelo u razumijevanju i tumačenju hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Kako je kadikad polemički intonirana i kako često donosi nove argumente u obrazlaganju pojedinog stava o piscu ili nekom djelu, knjiga znači relevantan doprinos razvoju znanosti o književnosti. Knjiga Tomislava Bogdana pisana je jasnim i tečnim stilom, pritom uvijek na visokoj teorijskoj razini, a svaki autorov stav neupitno je argumentiran i obrazložen.