Glazba, ljubav i vojna diktatura

Kad jednoga travanjskoga jutra 2012. Couto – nekad slavni gitarist poznatoga benda, a sada siromašni prosječni žitelj glavnoga grada Gvineje Bisau nadomak šezdesete – sazna za smrt Dulce, svoje nekadašnje ljubavi koju je proslavio postavivši je za pjevačicu (kantaduru) svoje grupe Super Mama Djombo, otvara se u njemu riznica sjećanja. Voljenoj ženi u počast on kreće u obilazak njemu intimno važnih gradskih mjesta rodnoga Bissaua (glavnoga grada Gvineje Bisau), gdje posjećuje prijatelje kako bi im priopćio tužnu vijest, a pritom se prisjeća pojedinih dionica „života bujnog, nestrpljivog, bez tereta žaljenja, života kojem se žurilo naprijed“, prisjeća se Dulce i njihove strasne ljubavi, ali i svoga sudjelovanja u borbi za oslobođenje Gvineje Bisau od portugalskih kolonizatora. A sve to u predvečerje novoga prevrata, nekoliko dana prije drugoga kruga predsjedničkih izbora, na kojima velike izglede za pobjedu ima kandidat koji namjerava konačno dokinuti vojnu prevlast u državi i praksu da zakone kroje generali sa u strukture infiltriranima južnoameričkim narkomafijašima, koji Gvineju Bisau koriste kao sjedište iz kojega upravljaju narkotržištem afričkog kontinenta.

Izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2017.

Couto se prisjeća i početaka svoga benda te opisuje njegov razvoj, od vremena osnivanja sredinom 1960-ih, kad su svirali samo obrade, kao predgrupa drugim zvučnim imenima, preko vremena kad su odlučili „stvoriti neki samo svoj zvuk“ i vlastite pjesme koje govore o njihovoj zemlji, životima, iskustvima, na njihovu kreolskom jeziku, što se pokazalo dobitnom kombinacijom i dovelo ih do nastupa pred punim stadionima Afrike, Europe i Južne Amerike. Njihova je glazba bila nadahnuta euforijom oslobođenja i prkosa, elanom neovisnosti krvavo izvojevane nakon dugogodišnjega kolonizatorskog tlačenja. Nakon dekolonizacije nastupio je novi val nepravde, korupcije, vojne diktature i inkorporacije narkomafije u strukture državne vlasti. Couto se prisjeća i vremena kad ga je Dulce napustila zbog Gomesa, njegova bivšeg vojnog zapovjednika, a sadašnjega načelnika vojnih snaga, o čijoj odluci ovisi hoće li rezultati predsjedničkih izbora biti poštovani. A jutros je saznao da je mrtva, pa je odlučio njoj u počast prirediti svirku, „najnevjerojatniji koncert koji su ljudi ikad vidjeli“.  Reminiscencije se anegdota i iskustava proživljenih tijekom dugogodišnje glazbene karijere koja je bendu omogućila putovanja diljem svijeta i slavu izmjenjuju s tugom zbog smrti nekadašnje ljubavi, ali i strepnjom pred budućnošću u ozračju neizvjesnosti i opasnosti da Gvineju Bisau zadesi novi državni udar, nemiri i krvoprolića.

Meandrirajući između prošlosti i sadašnjosti Sylvain Prudhomme potvrđuje se kao vješt pripovjedač, poetičan u dionicama rekonstrukcije junakova mladenačkog ljubavnog zanosa, opor i surov u hiperrealističnom prikazu neimaštinom obilježenih života žitelja glavnoga grada Gvineje Bisau i rastuće psihoze neizvjesnosti pred očekivanjem reakcije vojske na rezultate izbora te nadahnut u dočaravanju glazbe junakova benda. Riječ je o stvarnom bendu, a romaneskni prikaz razvoja karijere grupe Super Mama Djombo preslika je njihovih uspjeha u razdoblju od osnutka sredinom 1960-ih do raspada 1984. (Godine 2002. okupili su se u novom sastavu.). Autor likovima stvarnih ljudi i autentičnih članova benda pridružuje i neke izmišljene, a kako otkriva u pogovornoj bilješci, produkt fikcije upravo su Couto i Dulce. No čitateljevo iznenađenje ne prati i razočaranje, nego visok stupanj uvjerljivosti kojom ih je Prudhomme oslikao i učinio punokrvnim osobama povećava poštovanje autorova umijeća.

Kroz dionicu Coutova telefonskog razgovora s bivšim članom grupe koji živi u Parizu autor se dotiče i aktualne problematike emigranata te dočarava probleme koje u Francuskoj proživljavaju, „vucarajući [se] po provincijskim gradićima u potrazi za poslom“ i u vječnom skrivanju od policije, kojoj su zbog boje kože i unatoč urednim papirima vječno sumnjivi. Autor pronalazi prostora i za tematizaciju protagonistova starenja, ali i generacijskoga jaza i problematizacije sve težega snalaženja starijih glazbenika u svijetu hip-hopa i rapa, gdje su instrumente zamijenili kompjuteri, sviračka inventivnost ustuknula pred kompilacijama tuđe kreativnosti i pakiranja u tehnologijom obrađeno ruho, a glazbenu i poetsku suptilnost zamjenjuju verbalni rafali puni psovki i vulgarnosti. Da bi na koncu rafali strojnica i bljeskovi minobacača nadglasali zvuke muzike, kao uvertira u tko-zna-koji-već-po-redu novi državni udar.

Veliki je šesti roman Sylvaina Prudhommea (prvi dosad preveden na hrvatski, prevoditeljica je Ursula Burger), 39-godišnjeg francuskog pisca koji je djetinjstvo (sve do sedamnaeste godine) proveo u više afričkih država (Kamerun, Niger, Burundi, Mauricijus), a neko vrijeme živio je i u Gvineji Bisau. Fokusiran je na tematizaciju stvarnosti i autentičan prikaz života žitelja tog prekrasnog kontinenta, s namjerom deklišejizacije književnog oslikavanja Afrike, ali i borbe protiv europskog predrasudama obilježenog pristupa tomu kontinentu i njegovim ljudima. 2017. gostovao je na pulskom sajmu knjiga, u sklopu programa A propos posvećena afričkoj književnosti na francuskome jeziku i prozama francuskih autora zaokupljenih tematikom afričke zbilje.