Fin de siècle različitih izričaja

Samo tjedan nakon što je u Majstorskome ciklusu nastupio kao solo violončelist, Enrico Dindo vratio se u ulogu šefa dirigenta Simfonijskog orkestra HRT-a. Ovaj put solist je bio talijanski violinist Marco Rizzi. Dobitnik je nagrada na trima velikim međunarodnim natjecanjima – Čajkovskom u Moskvi, Kraljici Elizabeti u Bruxellesu te na jednome u Indianapolisu.

Koncert naziva Fin de siècle obuhvatio je djela dvojice suvremenika sasvim različitih težnja i izričaja, Ottorina Respighija i Gustava Mahlera. Obojici je skladateljski put obilježio medij simfonijskoga orkestra, u kojem su donosili vrhunce stvaralaštva. Ottorino Respighi pripadnik je generacije dell’Ottanta, koja je posebice poznata po instrumentalnoj glazbi (nasuprot tada još snažnoj tradiciji talijanske opere), a istančanim smislom za orkestraciju istaknuo se među suvremenicima i izvan domovine. Kanon violinskih koncerata nažalost nije obuhvatio i njegov Concerto gregoriano iz 1921, u kojem se na specifičan način bavi gregorijanskim koralom kao jezgrom tematskoga rada. Dobroj prezentaciji toga u Hrvatskoj rijetko izvođena djela pomogao je i violinist Marco Rizzi. Dok se većina violinskih koncerata nerijetko utječe ispraznoj virtuoznosti, Respighi od violinista traži strpljenje. Solist ga je na ovome koncertu i pokazao, uz smisao za izbjegavanje romantičke patetičnosti. Jasna intonacija, snažan i istovremeno lijepo oblikovan ton te smisleno oblikovanje melodija koje se nalaze pred njim, odlikovali su Rizzijevu interpretaciju u čitavome koncertu. Pod ravnanjem Enrica Dinda, Simfonijski orkestar HRT-a solistu je pružao pouzdanu potporu kompaktnim oblikovanjem pratnje, bilo da je riječ o orkestralnim solima u prvome ili akordičkim nastupima gudača u posljednjem stavku. Solist visokoga kalibra publici je na srdačnome pljesku zahvalio izvedbom Sarabande iz Partite u h-molu Johanna Sebastiana Bacha, u kojoj je, tradicionalnome pristupu unatoč, pokazao još jednom svoje vještine lijepa oblikovanja tona i muzikalna fraziranja.

Marco Rizzi i orkestar pod vodstvom Enrica Dinda
Snimila Marija Štilinović / HRT

Prva simfonija u D-duru Gustava Mahlera ove je sezone zanimljiva različim koncertnim organizatorima inače male klasičnoglazbene scene grada Zagreba. Tek će posljednja planirana izvedba (Zagrebačke filharmonije potkraj ožujka) dati sliku o tome koja je izvedba bila najuspjelija, jer usporedbe je u slučaju ovakvih orkestralnih pothvata teško zaobići. Već je visoki standard za domaće prilike postavio Simfonijski orkestar Berlinskoga radija pod ravnanjem Ivana Repušića. U njihovoj je izvedbi, osim blještavih orkestralnih sola, kolektivna svijest svirača u svakome trenutku bila izražena. Zagrebački radijski (i televizijski) orkestar ipak nije dosegnuo razinu Berlinskoga. Koliko se god doimao ujedinjenim u Respighijevu koncertu, toliko je bio razjedinjen u Mahlerovoj simfoniji. Enrico Dindo u svojoj se viziji stilski vrlo heterogene partiture zadržao tek na njezinoj površini. Najviše je odlučio istaknuti ionako očite motive u partituri, ne obraćajući pozornost na cjelinu, najprije onu u okviru stavka, a onda i na planu čitave simfonije. Nužne protočnosti forme nije bilo u trećemu stavku, kao ni u najintenzivnijem dijelu simfonije, posljednjem stavku, u kojem je koncentracija glazbenika već bila popustila, što je, među ostalim, rezultat izostanka sveobuhvatnoga čitanja partiture koje se izdiže iznad isticanja očitih detalja.