Doba post-istine

Svaka rasprava o pravnom reguliranju tzv. lažnih vijesti (fake news) bespredmetna je ako ne uzima u obzir trenutačni društveni i medijski kontekst u kojem „istinu“ mnogi smatraju zastarjelim konceptom, odnosno starim moralnim kategoričkim imperativom unutar suvremenoga medijskog svijeta. Suvremena medijska slika svijeta odraz je postmodernističkoga relativizma u kojem vrijednosna težina istine ustupa mjesto prividu i obmani, gdje besmisleno postaje smisleno, privatno javno, a pravednost postaje sporedna u hiper-realnom društvu u kojem, prema riječima Guyja Deborda, „laž postaje trenutak istine“. „Psi laju, a karavane prolaze“, glasi stara arapska izreka.

Danas mnogo toga biva označeno predmetkom post-, pa se tako i nedavno skovan pojam post-istina odnosi na doba gdje se svijet medija iskazuje moćnim, utjecajnim i rasprostranjenim kao nikada prije. No u takvoj se konstelaciji, gdje svaki pojedinac može jednim klikom pristupiti globalnim mrežama informacija, gubi, prividno paradoksalno, smisao i značenje istine. Moglo bi se reći, parafrazirajući spomenutu arapsku izreku, da „mediji laju, a karavane istine prolaze“, a istina u toj džungli medijskih šumova tek post festum izlazi na vidjelo. Zanimljivo bi se bilo vratiti u doba prije prvoga tiska, kada su ljudi unatoč određenoj informacijskoj neupućenosti intuitivno znali što je istina, a što laž, što je dobro i zlo. Naime, i prije pojave medija postojala je istina u obliku Božje objave, također u obliku kontingentnih činjenica. Razumljivo je da je tiskarski stroj, koji je izumljen u 15. stoljeću, pridonio brzom širenju reformacijskih ideja, odnosno protestantizma u stoljeću potom. A potkraj 18. stoljeća Francuska revolucija je uz pomoć medija nametala sekulariziranu „sliku svijeta“ prvoga moderniteta.

Simulacija zbilje

Jedan od prvih primjera fake news story jest emisija Orsona Wellesa Rat svjetova, koja je krajem 30-ih godina 20. stoljeća uznemirila američku javnost te izazvala paniku i kaos jer su emisiju o invaziji Marsovaca na Zemlju slušatelji razumjeli kao stvarnost, kao istinu. Wellesova distopija dobar je primjer „fake stvarnosti“ ako je razmatramo u kontekstu simulacije i konstrukcije zbilje.

Sloboda medija široko je i višeslojno pitanje koje se neprestano, ponekad i dosadno, postavlja kao uhodana mantra političkoga demokratskog mainstreama. Proces deficita demokracije, postupna oligarhizacija stranačkog života, sprega medija i klijentističkih poslovnih mreža te moć korporacija najbolje govore o usponu „medijakracije“ kao svojevrsna oblika oligarhizacije medijskog miljea.

Trajna medijska simulacija zbilje stvara povoljne uvjete za post-istinu. Post-istinitost, kao i fejkizacija stvarnosti, nisu daleko od bullshit koncepta, iznesena u članku O umijeću izričaja gluposti, koji je 1986. napisao američki filozof Harry Frankfurt; u tome članku autor razlikuje laž, koja se temelji na negiranju istine, i glupost, koja ne poznaje distinkciju između istine i laži. Unutar fake stvarnosti ravnodušnost prema istini postala je pravilo. U tom se kontekstu možemo pozivati na teze što ih je politologinja i filozofkinja Hannah Arendt predočila u djelu Istina i politika, gdje kaže da zamjena istine lažima ne rezultira time da se laži prihvaćaju kao istina, nego da prihvaćenjem takve zamjene biva uništen smisao istinitosti i realnosti unutar našega poimanja svijeta. U tom pogledu opasnost post-istine nije u laži ni fake news, nego ta opasnost proizlazi iz ravnodušnosti prema ontološkoj odnosno metafizičkoj dihotomiji između laži i istine, gdje su ti pojmovi podvrgnuti procesima nivelacije i relativizacije. Hannah Arendt ide dalje kada ističe da su post-istina, odnosno takav odnos prema istini i laži, temelj svakoga oblika totalitarizma, pri čemu se ideologija nameće kao dominantna društvena zbilja.

Usta istine (bocca della verità) zarobila bi u
našem vremenu ruke brojnim kreatorima informacija

Desetljećima prije Hanne Arendt njemački sociolog Max Weber iznio je 1919. temeljno načelo društvene znanosti: načelo aksiološke neutralnosti. Prema njemu svaki bi intelektualac, znanstvenik ili novinar trebao nastojati da ne bude isključen iz donošenja vrijednosnih prosudbi kada proučava društvenu činjenicu. Weber je istaknuo teškoću novinara u ispunjavanju tog zahtjeva, a toj je teškoći uzrok reaktivnost na događaje. Suprotno tomu, danas su novinari postali ne samo „posrednici“ poruke nego često zadiru u domenu subjektivne interpretacije i pristrana tumačenja događaja, pri čemu se zanemaruju činjenice, odnosno istina.

Sprega politike i medija

Suvremena britanska novinarka Katharine Viner ističe koliko nove numeričke tehnologije utječu na stvaranje post-istine. Ona kaže da je teško pomiriti imperativ istine i reaktivnost, koja je konstantno naglašena višestrukim primjenama digitalne tehnologije. Prema mišljenju švicarskoga novinara Daniela Cornua, koji se poziva na Maxa Webera, taj zadatak biva sve težim unutar medijske sfere, jer „javna misija novinara isprepleće se s političkom sferom; novinar danas sâm uživa određeni ‘politički status’“ Na sličnom je tragu razmišljanja i francuski povjesničar novinarstva Alexis Lévrier, koji drži da „novinari i političke javne osobe pripadaju istom sociološkom miljeu. Prefiks post- pretpostavlja da se „nešto promijenilo”, a doba post-istine kao zasebni suvremeni medijski interpretativni model digitalne revolucije razlikuje se od prethodnoga modela propagande koji su promicali Noam Chomsky i Edward Herman, čiji je model počivao na međuovisnosti politike, ekonomije i medija.

Pitanje utjecaja visokih tehnologija na konfiguraciju medija iskazuje se kao ključno. Francuski je filozof Jacques Ellul sredinom 20. stoljeća istaknuo kako se tehnika razvija samostalno te da kolateralno generira nove oblike propagande i dezinformacija. Prijelaz iz pisanih medija odnosno grafosfere u videosferu ukazuje na utjecaj audiovizualnih medija, danas digitalnih, na društvene odnose u kontekstu liberalnog društva, ali i na razne izravne i neizravne učinke medija na psihologiju „modernog čovjeka“. Na tragu znanstvenih revolucija i „promjena paradigmi“ Thomasa Kuhna, Marshall McLuhan vjerovao je da je emancipacija medija od same poruke i sadržaja postala toliko jaka da se gubi ne samo uvid u objektivnost i istinitost poruke nego i sama potraga za sadržajem u korist komercijalnog predmeta i komunikacijskog dizajna.

Pojam post-istina nastao je u SAD-u 2004. kao neologizam koji označava suvremenu političku kulturu političkih lidera koji usmjeravaju javnu debatu prema emocionalnoj i površnoj sferi, koristeći se jezikom i diskursom koji nastoji zaobići činjenice, i to često u izborne svrhe. Francuski filozof ­Alain de Benoist povezuje post-istinu u SAD-u s dominantnim dekonstruktivističkim diskursom French Theory na početku 90-ih godina prošloga stoljeća, kada filozofi Michel Foucault i Jacques Derrida nastoje diskreditirati samu ideju i pojam istine kao „velike pripovijesti“, u koju je navodno danas više nemoguće vjerovati. Post-istina postavlja pitanje problematike nadmoći i sveprisutnosti komunikacijskog i medijskog društva u kojem je medijska forma stavila u drugi plan sadržaj i verificiranu informaciju. Dakle, kada se govori o post-istini, onda treba ponajprije misliti na ontološki status istine u suvremenom društvu.

Demokratski dogmatizmi

Naime, društva su društva jer tako sebe zamišljaju. Znači da je riječ o kolektivnoj imaginarnoj konstrukciji i predodžbi, rezultatu međuigre unutarnje samopercepcije i vanjske recepcije. Jedna vrsta sublimirane autolegitimacije. Njemački filozof Peter Sloterdijk u eseju Na istom brodu ističe kako su tri kriterija odigrala tu integrativnu ulogu političke imaginarnosti: ritualna repeticija vrste u društvima koja su živjela u razdobljima paleolitika (doba horda i plemena), „svijest o velikom“, kada je čovjek nastojao misliti o svijetu univerzalno utemeljivši carstva i civilizacije, što Sloterdijk naziva „razdobljem megalopolitike“ i treći je kriterij vrijeme današnje globalizacije. Budući da je suvremena civilizacija uronjena u posljednju fazu globalizacije, razvidno je kako je suočena s krizom politike kao svjetonazora i s nestankom čvrstih referenata za osjećaj pripadnosti, kada su „velike pripovijesti“ prve moderne nestale, a sve više jačaju procesi postmoderne relativizacije i subjektivizirajuće fragmentacije društava. Post-istina se uklapa i čini jedan od simptoma takva doba megapolitike, koja zahvaća te kolonizira kolektivnu i pojedinačnu imaginarnost i svijet percepcije. Mediji su sastavni dio te „megamašine“, megapolitike, koja kao perpetuum mobile reproducira samu sebe, svoju prevlast i svoje dogme. Takvu megamašinu napustio je imperativ istinitosti kao duhovne i epistemološke kategorije.

Zaista možemo govoriti o svojevrsnu „gubitku aure“ i „zastarjelosti istine“ u medijima i općenito u društvenim odnosima. Onako kako je njemački filozof i književnik Walter Benjamin teoretizirao status „umjetničkog djela u razdoblju tehničke reprodukcije“, mogli bismo preispitati mjesto informacije i imperativ objektivnosti u doba informacijske reprodukcije jer danas se nitko ne pita je li informacija ili vijest istinita i objektivna – nego gdje je plasirana, koliko je senzacionalna, koliku je izazvala pažnju, koliko je postigla klikova ili gledanosti. Naime, ne treba gajiti iluziju da suvremeni mediji žele i mogu odigrati prosvjetiteljsku ulogu jer u doba numeričke mrežne brzine, kontaminacije i proliferacije sve su informacije jednako vrijedne i samo su potrošna roba.

Sedam desetljeća od Orwellova romana 1984, gdje se razotkriva svijet propagande i uvjetovanja javnoga mnijenja – propaganda, cenzura i represija nisu samo svojstva diktatura i totalitarnih režima. Noam Chomsky i Harold Lasswell govore o „demokratskim dogmatizmima“, koji se nameću putem pasivnog pristanka i „meke sile“: „Propaganda je demokraciji ono što je nasilje totalitarizmu.“ Širenje konfuzije i zatupljujućih poruka, poluistina i fake news, simulacija zbilje, odvraćanje pozornosti i eskapizam danas su glavne poluge Foucaultove „difuzne moći“. Francuski književnik Georges Bernanos jednom je prigodom rekao kako „onaj koji nije shvatio da je današnja civilizacija samo konspiracija protiv unutarnjeg života, nije ništa shvatio“. U tom se kontekstu ne treba tješiti teorijama urote, ali treba reći kako su suvremeni mediji druga strana „carstva opsjene“. Društvena i medijska hipertransparentnost postaje „bijela opscenost“, o kojoj govori filozof Jean Baudrillard. Novinar Jean Lacouture govori o novom obliku represije, koju naziva „sveprisutno oko“: posrijedi je hipervizualnost i transparentnost, koja sve upija i izopačuje. Ne treba sve reći, a još manje sve pokazati, višak komunikacije neminovno dovodi do zasićenosti i površnosti pa i do tzv. „infopretilosti“ (informacijskoga preopterećenja). Sintagma „komunikacijska budućnost“ njemačkoga filozofa Jürgena Habermasa mogla bi se lako pretvoriti u noćnu moru u kojoj prevladavaju simulacija i sveopća beznačajnost.