Dijalog kao zalog budućnosti

Povijesna je činjenica da je svastika ili kukasti križ jedan od najraširenijih drevnih simbola: pojavljuje se u brojnim kulturama već od neolitika. Prisutan je na dalekom azijskom istoku, zatim u Indiji i Perziji, poznat je i starim Grcima, Etrurcima i Keltima, a nahodi se čak i u arheološkim nalazištima Srednje Amerike. Redovito simbolizira kotač, okretanje, ciklus neprestane obnove, vječno trajanje života. Riječ svastika dospijeva iz sanskrta, gdje znači „dobrobit, sreća“. Može se pomisliti da nam univerzalnost i posvudašnjost svastike, a ponajprije njezina pozitivna simbolika, daju pravo nesmetano je i široko isticati. Ali to je samo denotacija dotičnoga simbola.

Naime, semiotičari razlikuju denotaciju, referenciju, izravno značenje pojma, od njegovih konotacija, dodatnih značenja uvjetovanih situacijom. A konotacija svastike nije nikakav kotač života – nego zatorni vrtlog smrti, Hitler i nacizam, Holokaust, žrtva paljenica, nesreća i uništenje (hebr. Šoa), plinske komore, istrebljenje Židova i drugih tobožnjih „nearijevaca“.

Predsjednik MH Stjepan Damjanović, predsjednik HAZU Zvonko Kusić i povjesničar Ivo Lučić
Snimio  Patrik Macek / PIXSELL

U Hrvatskoj su danas prijeporni pozdrav „Za Dom spremni“ i crvena zvijezda petokraka. Svi relevantni povjesničari – među njima i oni koje njihovi neistomišljenici etiketiraju kao „desne“ – složili su se da je pozdrav „Za Dom spremni“ nastao 1932. unutar Ustaškoga pokreta. U tom se integralnom obliku prvi put pojavio na kraju članka naslovljena Ustaše, nama je sudba dosudila, koji je Ante Pavelić napisao nakon Velebitskog ustanka protiv državnog terora u monarhističkoj Jugoslaviji.

Mnogi ovodobni pobornici te ustaške parole posežu za bogatim i ujedno ispraznim arsenalom dokaznih postupaka upinjući se prikazati je starim hrvatskim pozdravom; štoviše i svojevrsnom baštinom čovječanstva, izrazom prastarog i posvudašnjeg domoljublja. Tako su zaronili po dijakronijskoj osi i dospjeli do staroga rimskog pokliča Pro patria! te se protegnuli po sinkronijskoj na čijem dalekoistočnom odsječku stoji kineski izraz Liam shi. Spominjan je i njemački izričaj heimatverbunden sličnoznačan pozdravu „Za Dom spremni“. Uz to smo svjedočili pozivanju na operu Nikola Šubić Zrinjski Ivana pl. Zajca, praizvedenu 1876, u kojoj sigetski velejunak pjevajući kliče „Za dom! Za dom!“ Doista, toliko je samorazumljivo da se domoljubni izričaj „za dom“ javlja u gotovo svim jezicima i narodima da je to nepotrebno napominjati.

Ali sve je to, valja ponoviti, denotacija. A konotacije pozdrava „Za Dom spremni“, s obzirom na okolnost da ga je u tom obliku (uz dodatak „spremni“) prvi uporabio Ante Pavelić – jesu u pretežitom dijelu javnog i simboličkog prostora negativne. Razumijevanje i prihvaćanje te činjenice nipošto ne znači otklon od hrvatskog domoljublja i zabacivanje državotvorne ideje.

No stvari ipak nisu tako jednostavne i jednoznačne. Jer s pozdravom „Za Dom spremni“ na svojem grbu ginuli su u Domovinskom ratu za slobodnu i neovisnu Hrvatsku branitelji u postrojbama HOS-a. A Hrvatsku su napadali, razarali i ubijali agresori koji su na kapama i kacigama imali crvenu zvijezdu petokraku. Crvena je petokraka, zajedno s četničkom kokardom, opsjedala Dubrovnik, Zadar, Sisak, Osijek i druge gradove, učinila je pustoš od kuća i ostalih građevina te počinila brojna smaknuća zarobljenih branitelja i civila u Vukovaru, Škabrnji, Kusonjama te drugdje u napadnutoj Hrvatskoj, koja se borila za slobodu i priznanje. Kada je riječ o zvijezdi petokraki kao najvažnije uzimaju se nama prostorno i vremenski najbliže njezine konotacije i kontekstualizacije, a to je velikosrpska vojna agresija i hrvatski obrambeni rat.

O tim i drugim srodnim pitanjima raspravljalo je Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima koje je nakon isteka jednogodišnjega roka 28. veljače predstavilo rezultate svoga rada.

Visoka razina konsenzusa

Vijeće je donijelo Dokument dijaloga. Temeljna polazišta i preporuke o posebnom normativnom uređenju simbola, znakova i drugih obilježja totalitarnih režima i pokreta. U Dokumentu se pozdrav „Za Dom spremni“ ocjenjuje kao suprotan Ustavu Republike Hrvatske, no preporučuje se da se iznimno dopusti pripadnicima HOS-ovih postrojbi, na čijem se amblemu nalazi, u komemorativne svrhe. Što se zvijezde petokrake tiče, Dokument kaže da ona u kontekstu antifašističke borbe nije sporna.

Zaključak toga dokumenta završava ovim rečenicama: „S obzirom na mnogobrojne probleme koje dotiče, Dokument je za pojedine članove Vijeća prihvatljiv, dok je za pojedine samo djelomično prihvatljiv. U tom smislu, ovaj dokument, osim što potvrđuje visoku razinu dijaloške kulture, ostavlja punu slobodu svakoj osobi koja je sudjelovala u radu Vijeća da izrazi svoja vlastita stajališta o pitanjima na koja se u Dokumentu daju odgovori s kojima se ona ne slaže. Ta stajališta mogu biti dostavljena Vladi Republike Hrvatske radi njihova prilaganja uz Dokument te čine dio ukupne dokumentacije. / Zaključno, svi članovi suglasni su u tome da Dokument ne izražava u cijelosti stajališta nijednog pojedinog člana Vijeća, ali je rezultat doprinosa svakog člana Vijeća. Upravo je u tome i najveća vrijednost ovog dokumenta dijaloga.“

Predsjednik Vijeća akademik Zvonko Kusić, predsjednik HAZU, smatra da je postignut najveći mogući konsenzus o temama o prošlosti. „Često nas zovu ‘Vijeće za prošlost’, a ja bih prije rekao da je ovo ‘Vijeće za budućnost’. Postignut je takav konsenzus koji bi trebao biti uzor cijelom društvu“, istaknuo je.

Komentar Dokumenta dijaloga i rada Vijeća u cjelini zatražili smo člana Vijeća akademika Stjepana Damjanovića, predsjednika Matice hrvatske, koji najvećim postignućem smatra činjenicu da se sedamnaest osoba različitih svjetonazora i životnih sudbina suglasilo u velikom broju pitanja: „Pažljivo, strpljivo i odgovorno smo slušali jedni druge, a ne samo govorili. Osobno sam shvatio da s nekim osobama iz javnoga života mogu itekako plodno razgovarati o osjetljivim pitanjima, a prije rada Vijeća bio sam siguran da će to biti vrlo teško, gotovo nemoguće. To mi daje nade za budućnost, za budući dijalog u našem društvu, ne u smislu da ćemo svi jednako misliti, jer to neće i ne treba biti, nego da ćemo iskreno poštovati drugo mišljenje i, što je još važnije, da ćemo razviti poštovanje i za one stradalnike koje ne ubrajamo u ‘svoju stranu’. Dokument koji smo ponudili doista je dokument dijaloga.“

O pozdravu „Za Dom spremni“ Damjanović kaže: „O tome smo postigli vrlo visok stupanj suglasnosti. Puno ljudi inače ističe da je taj pozdrav stariji od ustaškoga režima, ali i kukasti križ je puno stariji od fašizma, no danas ga držimo fašističkim simbolom. Svi znamo zašto. Vijeće je naglasilo da je ‘Za Dom spremni’ ustaški pozdrav, i kao takav nepoželjan u javnom prostoru, ali da se, zbog poznatih specifičnih okolnosti, mora voditi računa o pravu dijela hrvatskih branitelja na poštivanje vojnih insignija sa spornim pozdravom pod kojim su se oni ‘borili u Domovinskom ratu za demokratsku Hrvatsku’ pa se preporučuje iznimka, tj. mogućnost ograničene uporabe.“

A što se tiče zvijezde petokrake, nastavlja Matičin predsjednik, „pripadam među one koji drže da je simbolika zvijezde petokrake dvoznačna: ona je, s jedne strane, simbol otpora fašističkim opakim namjerama, a s druge strane simbolizira brojne zločine počinjene za vladavine komunističkoga režima, i prije njega, pa za vrijeme Domovinskoga rata itd. Drugi dio Vijeća držao je da je zvijezda petokraka jednoznačno negativan simbol. Izjave da je Matica hrvatska za zvijezdu petokraku – nedobronamjerna su podmetanja. Maticu hrvatsku u njezinoj 175 godina dugoj povijesti zabranili su samo oni koji su nosili zvijezdu petokraku. Ali i dio Matičine povijesti, npr. onaj kad su komunisti 1945. preuzeli vlast, pokazuje dvojstvo o kojemu govorim: mnogi komunistički kulturni radnici i poznati lijevi književnici i intelektualci itekako su se borili da stara kulturna ustanova preživi i da preživi kao hrvatska, a ne hrvatstvu protivna“, zaključuje Stjepan Damjanović.

Izdvojena mišljenja

Uz članove Vijeća akademike Zvonka Kusića i Stjepana Damjanovića, zatim Jasnu Omejec i Martu Dragičević Prtenjača s Pravnog fakulteta u Zagrebu, povjesničara Ivu Goldsteina s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Aleksandra Jakira, dekana Filozofskog fakulteta u Splitu, Marija Vinkovića s Pravnog fakulteta u Osijeku, Antuna Vujića, ravnatelja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, Budislava Vukasa s Pravnog fakulteta u Rijeci te Nenada Zakošeka s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, koji Dokument potpisuju u cijelosti – povjesničari Mladen Ančić, Ivo Lučić, Ante Nazor, Nevio Šetić te povjesničarka umjetnosti Nataša Jovičić, bivša ravnateljica Javne ustanove Spomen-područje Jasenovac, predočili su zajedničko izdvojeno mišljenje.

U njemu kažu da je prvi dio Dokumenta rezultat kolektivnog rada i konsenzusa, ali ne i drugi dio u kojem je riječ o normativnom uređenju jer, prema njihovu mišljenju, ne slijedi zaključke iz prvog dijela. Smatraju da su petokraka i drugi komunistički simboli trebali biti zabranjeni kao prima facie obilježja mržnje, a ne tek u kontekstu pozivanja na mržnju i nasilje. Kad se tomu doda mjesto petokrake u agresiji na Hrvatsku u Domovinskom ratu, ističu, petokraka ima posve drukčije konotacije u Hrvatskoj nego drugdje u Europi pa je naš slučaj neusporediv s europskom pravnom praksom. Tu je tezu u svojem izdvojenome mišljenju posebno razradio Vanja-Ivan Savić s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Rektor Hrvatskoga katoličkog sveučilišta Željko Tanjić također se oglasio izdvojenim mišljenjem u kojem iznosi stajalište da ni jedan simbol nije trebalo zabraniti jer je hrvatski narod zreo sâm prosuditi o totalitarnim i nedemokratskim režimima te njihovim simbolima. Rektor Tanjić se zalaže za znanstvena istraživanja i edukaciju javnosti kako bismo kroz istinu došli do društvene katarze i pomirenja i tako omogućili hrvatskom društvu novi zamah u razvoju. „Hrvatski Ustav je odbacio komunistički sustav, a netko ipak traži da ostanu komunistički simboli? Pa po čemu je onda taj sustav odbačen?“ pita Željko Tanjić.

Koji su mogući učinci i perspektive Dokumenta u budućnosti?, pitali smo predsjednika Matice hrvatske. „Spektakularnih rezultata neće biti“, smatra Stjepan Damjanović, „ali mukotrpni rad na duge staze treba početi. Što će Vlada htjeti i moći iskoristiti od napisanog i kako će to učiniti, ostaje da se vidi. Vijeće ne preporučuje poseban zakon koji bi regulirao tu problematiku, nego misli da je od zabrana i kazni bolja društvena osuda. Vrlo je važno kako ćemo našoj djeci u njihovu školovanju o svemu tome govoriti.“