Bitna je autentičnost

Naša sugovornica, književnica Tanja Mravak, rođena je u Sinju, a živi i radi u Splitu, u Centru za autizam. Svojim je kratkim pričama osvojila nagradu Ekran priče i Prozak, a dva su joj puta priče uvrštene u izbor najboljih hrvatskih priča. Prvom zbirkom priča Moramo razgovarati osvojila je nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno djelo 2010, nagradu Slavić za autorski prvijenac Društva hrvatskih književnika i posebno priznanje Slobodne Dalmacije za kulturu. Dugogodišnja je sudionica festivala usmenog pripovijedanja Pričigin u Splitu. Kolumnistica je Jutarnjeg lista. Nedavno joj je (Hena com) objavljena druga knjiga priča, Naša žena, koja je predstavljena u Zagrebu uz veliko zanimanje čitatelja.

Snimio Anto Magzan

Kolegice Mravak, ponovno, kao i prvom knjigom Moramo razgovarati, i drugom knjigom priča Naša žena osvajate čitateljsku publiku neposrednošću dijaloga i prikazanim situacijama. Iz kojega izvora crpite različite (dalmatinske i druge) idiome i prizore?

Svakodnevni život, onaj najjednostavniji, prepun je priča, a predmet mog spisateljskog interesa i nisu velike i bombastične priče, nego one koje se događaju unutar ljudi i između njih. Zanima me način na koji se različite osobe nose sa svakodnevicom, s istrošenim ili novim odnosima, s rubnim situacijama koje nisu posve neuobičajene, ali dovoljne su za vrpoljenje. Koliko se može ostati svoj, a opet biti socijalno biće ili biće u odnosu, koliko nas okolina mijenja, koliko mi utječemo na promjene svoje okoline, sve su to stvari koje me intrigiraju, a na koje ne volim gledati teoretski nego upravo onako kako se one životno odražavaju. U izgovorenom, u prešućenom, u stotine sitnih detalja. Mislim da su upravo ti detalji koje zapažam, a onda im i pridajem značenje, najbogatiji izvor mojih priča.

Najdraža mi je vaša prva priča u knjizi Naša žena – Trešnja. Izvrsno prikazujete svakodnevicu i alegoriju istodobno, a počinjete s jednim maltezerom. Osim zbog igre vizurama „kućnih ljubimaca“ ta je priča antologijska i zbog uvlačenja čitatelja u pripovijedanje subjektivnom kamerom spojenom s trećeosobnom perspektivom. Koliko dugo nastaju vaše priče? Kako je nastala ta priča?

Priča govori o mladoj ženi koja živi sama u Zagrebu, fotografkinja je i vraća se rodnoj kući za Božić. Tu zatječe majku i njezina novog partnera nakon smrti muža, fotografkinjina oca. U kući je i sestra, vrckava, duhovita i posve neopterećena novonastalom situacijom. Način na koji njih dvije prihvaćaju majku koja odjednom nije više samo majka, nego pokazuje posve prirodnu želju za novom ljubavi i nekim novim partnerskim odnosom, temelj je priče. To je jedna od situacija za koju sam zapazila da je ljudi različito primaju. Poznajem ljude koji su strašno razočarani jer njihov živi roditelj nije do smrti vjeran onom mrtvom, a postoje i oni koji takve stvari prihvaćaju s radošću. I cijeli spektar onog između. Roditelje često doživljavamo samo kroz tu funkciju, postoji dosta nelagode i negiranja kad je u pitanju njihov osobni, emotivni i spolni život. Od zapažanja takvih detalja do uobličavanja priče može proći dosta, neke se teme dugo vrzmaju po mojim mislima dok ne pronađem ono što mi se čini najbolji način da ih ispričam. Ponekad ih zamislim do sitnih detalja, bitno mi je to da ih pozicioniram u situaciju. Nakon tog procesa samo pisanje priče ne traje dugo, možda koji dan. Pa još malo dotjerivanja, pa uredničkih opaski...

Namjeravate li pisati filmske i televizijske scenarije ili dramske tekstove? Čini mi se da u tom smislu imate velik potencijal, a neke su vaše priče već postale scenariji.

Pisanje scenarija iziskuje mnogo više od sposobnosti pisanja uvjerljiva dijaloga. Dvije priče iz moje prethodne zbirke scenaristički su obrađene, po jednoj je u Bosni i Hercegovini snimljen film. Ukoliko bih imala priliku naučiti kako se piše scenarij, ne bih imala ništa protiv okušati se i u tom poslu. Oživljavanje priče na kazališnim daskama ili filmu čini mi se jako uzbudljivo. Ipak, mislim da moje trenutno znanje ili sposobnosti nisu posve dostatni da se sama upustim u taj posao.

Kao rođena Dubrovkinja u vašoj knjizi prepoznajem situacije u mediteranskim obiteljima, prije svega spoj humora i crnila, tuge, ali i radosti i komedije. Vidim neke poveznice s tzv. grobljanskim i drugim novelama i obiteljsko-egzistencijalnim prozama Slobodana Novaka. Imate li književne uzore? Koje autore najviše volite čitati?

Stvaranje ni iz čega naprosto nije moguće. Svi naši postupci pa tako i kreacija rezultat su sveukupnosti znanja, dojmova, iskustva, promišljanja, proživljenosti, a među tim, naravno, i pročitanoga. Toliko mi je autora ostavilo snažan dojam, a opet tako različitih stilom i temama, da ne mogu uperiti prstom ni u koga i reći: E, ovako ću nastojati pisati. Dapače, nikad dok čitam o tome, ne razmišljam. A još manje dok pišem. Ima stručnih knjiga ili znanstveno popularnih koje su tako krasno napisane da vjerujem kako bi i ti ljudi mogli napisati kakvu dobru prozu. Vjerujem da je bitna autentičnost. Ne neka usiljena, kao „ja ću biti drukčiji od svih“, nego prirodna osobitost. Dosta čitam kratke priče, što je očito, a poslužila bih se bratovim riječima: „Volim najbolje od svega.“ Prilično sam doduše rasuta, od Douglasa Adamsa do Margaret Atwood. Imam razdoblja ponovnog iščitavanja klasika iz lektire koji su mi svojedobno bili mučni i nametnuti, a danas su mi posve nove knjige. Onda nastojim čitati suvremenike, onda se prebacim na znanstvenu literaturu. Pa me odvuku filmovi i serije. I vazda taj osjećaj da neću sve stići i da sam zapravo slabo načitana i nagledana.

Možda bismo vaše priče mogli usporediti s izbrušenim svakodnevnim pripovijedanjem. Istodobno, poznati ste i po pripovijedanju priča na festivalima. Koliko usmenost Pričigina i okvir slušateljske publike utječe na strukturiranje vaših priča?

Neke od priča u ovoj zbirci mogle bi se, uz stanovite prilagodbe, ispričati na Pričiginu. No to su dva drukčija procesa i rezultata. Usmeno pripovijedanje zahtijeva i usmenu interpretaciju, ono je živo i događa se u trenutku. Takva priča ne smije izgledati kao da je napisana pa naučena. Napisana priča u nekim slučajevima može pretrpjeti taj prijenos iz usmenog u pisano, osobito ako se piše iz prvog lica. Ali u obama slučajevima važnije je biti odgovoran prema priči nego prema publici. Ako je priča zadovoljena, onda će biti i čitatelj i slušatelj.

U zbirci je naslovna priča Naša žena, ali i priča Ničija žena. Možete li usporediti te dvije priče s pričom Naš čovik u kontekstu tvrdnje da je ova knjiga „karta našeg patrijarhata“?

Junakinje priča Naša žena i Ničija žena posve su različite, ali one se i prilično razlikuju od uobičajenog ili stereotipnog poimanja dalmatinske žene ili žene Dalmatinske zagore. Tim i drugim pričama htjela sam dati glas i važnost drukčijima u malim sredinama. Ali biti drukčiji, a zapravo biti svoj, ne znači biti protiv drugih pa tako nisu ni one. Autentičnost koja je humana, životna, koja nije egoistična, uvijek na kraju za sobom nosi i neko neizgovoreno poštovanje. One nisu dio važnih krugova, klanova, političkih opcija, ali su dovoljno snažne da tako svoje žive svoju svakodnevicu u malim sredinama. Njima suprotstavljena priča, Naš čovik, govori o muškarcu koji je sve suprotno, on je uspio zato što je potpuno „Naš“. On, Zmaj, načelnik male općine u Dalmatinskoj zagori, rješava stvari plemenskim principima, uvjeren je u svoju moć nad stanovnicima mjesta, nad ženama, nad svim ustanovama i strukturama. Patrijarhat nije isključivo muška stvar. Često ga snažno podupiru žene, one pristaju i ne propituju, prihvaćaju ga kao datost, kao nešto što se ne može mijenjati. Generacije žena moje majke ili bake nisu, na primjer, imale hobije. Ili su, kao recimo ručni rad, bili rodno i tradicijom određeni. Danas se to mijenja, ali ostaju tragovi patrijarhalne tradicije kao hrpice snijega usred ljeta negdje u planini. Pisati o odnosima u Dalmaciji ili dalmatinskom zaleđu ne mora biti ciljano pisanje o patrijarhatu, ali nemoguće ga je izbjeći.

Kako je nastala struktura, koncepcija knjige? Zašto ste baš ovako poredali svojih jedanaest priča: Trešnja, Naša žena, Naš čovik, Ničija žena, Zamisli divote, Kristal, porculan i beštek, Malo moje, Meso, Žeženj, Duša kuće, Kad smo se pravili mrtvi, od onih tzv. dječjih (unuk i djed) do onih tzv. dijaloških (odlazak na Gospin žeženj sa ženom)?

Proces slaganja priča dogodio se nedugo nakon pisanja zbirke i to je posljednji urednički utjecaj. Kako ja nisam bila baš sigurna ni objektivna, strukturu je posložio Kruno Lokotar, urednik zbirke. A njemu vjerujem i jako sam zadovoljna našom suradnjom.

U Trešnji se uspostavlja odnos između grafike i fotografije. Mislite li da bismo iz toga rakursa mogli pristupiti i drugim vašim pričama?

Zanimljivo je to pitanje, kad bih na taj način gledala svoje priče, prije bih rekla da su fotografije. A u priči Trešnja jedna se sestra bavi fotografijom, druga studira likovnu umjetnost i izrađuje grafike. Bila je to moja mala posveta likovnoj umjetnosti. A grafike u ovoj priči glume stvarne grafike splitskog umjetnika Edvina Dragičevića, koje mi se jako sviđaju i čijom sam ih privolom ugradila u priču.

Radite u Centru za autizam. Uvjetuje li taj rad pisanje priča?

Rad s osobama s autizmom izoštri vas za prepoznavanje neizrečenoga. Taj široki spektar komunikacijskih poteškoća nagna vas da se zapitate koliko poteškoća u komunikaciji imamo mi, nazovimo se, komunikatori bez poteškoća. S druge strane, bilo koji rad koji nije vezan uz pisanje uvjetuje manjak vremena i krade dokolicu potrebnu za kreaciju.

Vaša prva knjiga proznih tekstova Moramo razgovarati izazvala je pravo oduševljenje, što se nastavlja i drugom knjigom. Često se navodi groteska kao središte vaših priča. Slažete li se s tim mišljenjem?

Ima grotesknih likova, ali nisu oni ništa groteskniji od likova iz naše stvarnosti. Čim nastojite biti nešto što niste, prikazati se boljim, većim, važnijim, upadate u zamku groteske. Ali nije mi groteska kao takva cilj, nego ono što dovodi do nje. Mene zanima gdje se to skrenulo s puta prihvaćanja sebe i napravilo od sebe neko karikirano biće.

U vašim pričama prevladava „neosobno“ pripovijedanje, čini se da se pripovijedanje rastvara u pričama raznih karaktera i tipova s fokalizatorom koji nerijetko ima prvoosobnu perspektivu iako je ne navodi. Kako biste objasnili svoju strategiju pripovijedanja?

Nastojim sebe posve utišati, to bi bio najkraći opis moga pripovijedanja. Želim dati priči važnost, njezinim detaljima i likovima. Možda bih mogla reći da zapisujem priču više nego što je pišem. Bitno mi je stvoriti dojam iz same srži događaja o kojem pišem. Pripovijedam onako kako se zbiva, odnosno najbliže onom kako ja mislim da bi se moglo dogoditi.

Hoće li vaša sljedeća knjiga biti roman ili knjiga drama ili nova zbirka priča?

Moja je omiljena forma priča, izazovno mi je u malo prostora prikazati nečiji svijet. Ne vjerujem da ću prestati pisati priče, ali nemam pojma kako ću se dalje spisateljski razvijati.