Baština u objektivu

Baština u objektivu naslov je izložbe fotografa Živka Bačića. Četrdeset godina Bačić je bio fotograf konzervatorskog zavoda za Dalmaciju u Splitu (ime se institucije za to vrijeme mijenjalo više puta). Izložba pokazuje da, uz profesionalnu motivsku usmjerenost, čovjek poput Bačića istančanim senzibilitetom i odnjegovanim kriterijima proširuje definiciju baštine i svojim djelom napokon i sam postaje baština.

Svod katedrale sv. Dujma, Split, 2015.

Biti fotograf u konzervatorskoj službi znači biti zaposlenik pamćenja. Još 1981, kako u vrsnom predgovoru katalogu Bačićeve izložbe citira Iris Slade, Cvito Fisković, pišući o Bačiću, spominje „trajno ugroženu Dalmaciju“. Cvito Fisković nije mogao ni slutiti kako će se „trajna ugroženost“ ubrzati i razviti za četvrt stoljeća otkada ga nema. Ikonografija banalizacije i uništavanja nije, međutim, predmet Bačićevih slika. Ali Dalmacija jest. Od pokretnog inventara (pečat, knjiga, svjetiljka…) do jedva obuhvatnih krajolika, Bačić je snimao repere njezine memorije. Jasnoćom i mirom spomenici su mu povlastili kadar. Nije se dovodio u situaciju da reže granice vidiku kako bi nedostojna stvarnost ostajala izvan okvira. Snimao je preostala dobra, malo je reći „trajno ugrožena“, pohranjujući ih u svjetlosne zapise koji će od njih, a od nekih već i jesu, možda biti trajniji.

Biskupska kukuljica, Trogirska katedrala, 2000.

Nema fotografije za koju se može reći da je objektivna. Makar Živko Bačić davao „Bogu božje, a caru carevo“, odgovarajući i po zadaći na najraznovrsniju ponudu oblika, tvari i vremenâ, u odgovorima je teško mogao isključiti sebe sama. Proširivao je pažnju konzervatorskog oka od predmeta na kontekst, od umjetnosti na prirodu: ne samo što je afirmirao kategoriju kulturnoga krajolika – kolektivnog umjetničkog djela anonimnih naraštaja – nego je rastezao područje zračenja spomenika, pridonoseći svijesti da je baština dokle oko seže i da je svijet svjetska baština (sv. Spas, Solin, Ostrovica…). Gledao je iz blizine iz koje centimetri postaju krajolici i iz daljine iz koje se ovce izjednačuju s kamenim gomilama, a Kornati postaju sunčani sat. Pratio je prirodu koja proizvodi bizarne artefakte (srce od lišaja na kamenu…) ili citirao iz nje ostvarenja suvremene umjetnosti (Pukotine, prizor iz kamenoloma). U tom smislu bio je posebno sklon igrama mjerila: stranice knjige snimljene su poput vododerina; krajolik iz doline Neretve može se odgonetati u makro- i mikrodimenzijama. Posebno su ga zanimali metamorfni odnosi prirodnog i ljudskog (stijene Marjana i Karepića kula, pustinja Blaca). Bačićeva kamera točno je i pažljivo čitala najsitnije teksture i strukture (tkanje biskupskoga plašta), ali i nestanak svih pojedinosti površine, povratak djela u tvar (nadgrobna ploča biskupa Diškovića). Takvu čitanju lektira je vrijeme. Ali kad Bačić snima razgrađevine – ruševine (Vrana, Nutjak, Prozor…) – te ruševine djeluju kao ostvarenja početnih projekata: vrijeme ne struji kroz njih ni mimo njih, nego u njima stanuje.

Reljef Bogorodice s Djetetom Nikole Firentinca,
franjevački samostan Gospe od Anđela, Orebići, 2008.

Ima prizora kojima je teško išta dodati, pa i sjenu (Bogorodica s djetetom Nikole Firentinca). Oni traju u nepomućenoj, stilski interpretiranoj jasnoći. Ima pak onih drugih u kojima Bačić slika sam misterij djela. Takav je slučaj sa svodom i propovjedaonicom iz splitske prvostolnice sv. Duje ili s prizorom iz kapele bl. Ivana Trogirskog u katedrali sv. Lovre u Trogiru. Tu fotograf ostvaruje čudesan dijalog svjetlosti i mraka, stupnjevanje prisutnosti četiriju likova u zraku gustom da se gotovo može opipati. Tu je mrtvo tek prividno mrtvo, umjetno tek prividno umjetno – umjetničko do života. A vrhunac te „fotografije misterija“ jest Lucerna iz Arheološkog muzeja u Splitu. Sama ta slika, mnogoslojna metafora, kao da seže do dna ljudskog vremena. Svakako valja zahvaliti Živku Bačiću za taj portret Dalmacije u lancu svjetala svijeta.