Apsurd kao kontinuitet okrutnosti

Što je apsurdni i okrutni teatar Jeana Geneta danas? Osim što priziva vrijeme kada je dramska književnost Jeana Geneta i Samuela Becketa, nešto kasnije i Eugenea Ionesca, počela navoditi čovjeka da vidi kako je sve reduciraniji na fiziološko i duhovno vegetiranje – na besmisleno trajanje ispunjeno patnjama i uzaludnim iščekivanjem spasa – njihovi antiteatarski, apsurdni, zapravo okrutni teatarski radovi današnjega gledatelja upozoravaju na manipulaciju i brojne maske stvarnosti s kojima se, nažalost, suvremeni čovjek mora suživiti.

Manipulacija i maskiranje, osobito emocionalno, uz licemjerje, današnjem su čovjeku jamstvo opstanka. Pitanje je samo koliko u takvu opstanku ima čovjekova biti, to jest koliko se čovjekov životni smisao može ostvariti raskrinkavanjem maske i njezine sluškinje – udvornosti?

Okrutnost u kojoj se susreću egzistencijalna stvarnost i mimikrija
Snimio Tanja Draškić Savić

Tim se problemima esejistički ne bavi predstava Sluškinje – koju je po prijevodu Vjenceslava Kapurala režirao Damir Zlatar Frey, a premijerno je izvedena 2. ožujka u Istarskom narodnom kazalištu u Puli – ali te probleme teatarski itekako jasno apostrofira i prokazuje, te njima dokazuje koliko je Genet aktualan i suvremen. Apsurdni sadržaj i ideja komada upisani u život likova, u njihove apsurdne i napete odnose, u Sluškinjama zrcale skrivenu tragikomediju ljudske egzistencije – jednako dodiruju bolna i komična mjesta stvarnosti koja se po svojoj grotesknoj manifestnosti dokazuju kao realitet apsurda.

U Sluškinjama Genet progovara o čovjekovim najmračnijim nagonima koji provociraju (ne)socijalne i prijetvorničke okolnosti te ih pretače u teatarski čitljive i uvjerljive situacije koje, potkrijepljene snagom emocija i odlučnošću protagonistica, ne samo da progovaraju o problemima ugroženih pojedinaca nego i o sveprisutnoj hipokriziji naše epohe.

Damir Zlatar Frey, redatelj, dramaturg, scenograf, kostimograf, koreograf i izbornik glazbe – vjerojatno sve to i zbog honorara – o razlozima za Sluškinje, koje je više puta režirao, pronalazi, kako u katalogu predstave pojašnjava, u bliskosti s Genetom, s njegovom „poetikom bijede, progonstva, traženja vlastite biti“. Kako njegovim prethodnima, tako i ovom predstavom dominira razgolićenje „čovjeka koje je u Genetovim dramama prisutno“, a „ponekad toliko okrutno i toliko zalazi u srž problema da često postaje emotivno neprobavljivo i vizualno negledljivo“. Razgolićavanjem želi „pokazati pravo lice i ono što je ispod toga, bez obzira na to koliko to bilo okrutno“ jer mu se „lice istine čini dragocjeno za vrijeme u kojemu živimo“, koje je „načeto lažnim moralom, licemjerjem i emotivnim kriminalom“. Po tome kako shvaća Geneta i kako o njemu piše, Damir Zlatar Frey duboko je uronio u sadržaj Sluškinja, jasne su mu egzistencijalne i moralne dvojbe, kao i posljedice tih dvojbi, koje u suvremenom životu pretrpanu relativizmom produciraju moralnu nakaznost i okrutnost egzistencije.

Ideju o bolesnom društvu Frey glasovno dojmljivo i vizualno slikovito pretače u teatar okrutnosti koji pleše po rubu, točnije po bridu oštrice na kojoj se susreću krvnik i žrtva, egzistencijalna stvarnost i mimikrija, okrutnost života siromašnih sluškinja – Solange i Claire – i igra apsurdnih postupaka gospodarice – Gospođe. Pretače u alegoriju kojom prokazuje licemjerje suvremenosti, koje je danas „ne samo prihvatljiv, već i poželjan oblik ponašanja“.

Riječ je o predstavi koja je po porukama aktualna i vizualno dojmljiva, zaokružena i osmišljena dramskog luka, ritmički i dinamički usklađena. Dakle ništa više i ništa manje od onoga što je kontinuitet Freyeva teatra. I u čemu malo kada promaši. Zato su njegove predstave uvijek dojmljive, efektne i gledljive, u njima ima svega onoga što je počelo teatra. Ono što smeta i što se malo kada ne čini nedostatkom to su glumci, njihova pozicija i uloga u toj vrsti predstava. Rijetko se izbore za nešto više od dobroga modela za kostim i kostimske ilustracije lika.

Ovaj put nije do kraja tako, ali većim dijelom izvedbe glumice – sluškinje; Petra B. Blašković kao Solange i Radoslava Mrkšić kao Claire – nisu dosegnule sadržaje koji bi dočarali i oživili sve razloge za njihove licemjerne, okrutne, po život Gospođe i za njihove egzistencije opasne radnje. Tom općem dojmu pred kraj predstave otela se Blaškovićka pokazavši kako se moglo više i bolje. Najviše je pokazao i najviše se približio okrutnosti i apsurdnosti ženeovskoga teatra Ronald Braus, dojmljivom interpretacijom Gospođe. Glasovno i kretnjom točno je pogodio mjeru njezine mimikrije, blaziranosti, histerije i hinjene dobrote.

Pa i unatoč nedostacima, stavljanje na repertoar Sluškinja nije samo hrabar potez kazališta u vremenu bez hrabrosti, nego je i potez koji modernim kazalištarcima može pokazati da u klasicima ima više moderniteta nego u forsiranim radovima bez sadržaja i poruke.