Zlodusi privatizacije

Tijekom poprilici petnaestak mjeseci, koliko je proteklo od kinopremijere dokumentarca Gazda redatelja Darija Juričana i scenarista Zvonimira Tivona do kinodistribucije njegova nastavka naslovljena Gazda: Početak, okolnosti su se bitno promijenile za sama autora te promociju i distribuciju njegovih filmova. Riječ je ponajprije o promjeni društvenih i u određenoj mjeri političkih okolnosti (dakako, i gospodarskih, ali to je druga tema), o tome da je u međuvremenu silom prilika, točnije propašću Agrokora, postalo dopušteno govoriti o onome što se nekad eufemistički nazivalo „negativnim pojavama“ u gospodarstvu i društvu općenito. No naknadnu prikazivačku sudbinu filma Gazda, koji se od prvotnoga praktički jednoglasna bojkota – uz distribuciju tek u zagrebačkom kinu Europa i dometima realno skromnoj mreži neovisnih hrvatskih art-kina – u proljeće prošle godine preko noći prometnuo u najtraženiju televizijsku robu, kao i ažurnu premijeru njegova u cjelini ipak manje atraktivna nastavka, bilo bi pogrešno pripisati možebitnoj liberalizaciji ili slobodnijem tretmanu umjetničkih i inih ostvarenja koja se na manje ili više provokativne načine bave tamnim mrljama i nedodirljivim „svetim kravama“ domaće gospodarske, društvene i političke prošlosti i sadašnjosti. Jednostavno, padom i kasnijim pravosudnim tretmanom trenutnoga građanina Londona Ivice Todorića stvorili su se uvjeti da se o njemu, zbog njegova gubitka moći i utjecaja, može otvorenije analitičko-kritički govoriti, dakako u granicama koje neće ugroziti neke druge, još aktivne aktere. Tada je i film Gazda doživio širu recepciju i valorizaciju, kod kojih su naglasci ipak bili na izvanfilmskim, ili izvanužefilmskim pojedinostima, što je s obzirom na temu i njegova neformalnog protagonista posve razumljivo.

Dario Juričan
Snimila Sandra Šimunović / PIXSELL

Izvanfilmski ili izvanužefilmski detalji najzanimljiviji su i najintrigantniji i u dokumentarcu Gazda: Početak, svojevrsnu prednastavku prvoga filma u kojem se Juričan u suradnji s istraživačkom novinarima Mašenjkom Bačić i Sašom Paparellom odlučio pozabaviti pretvorbom i privatizacijom tijekom 90-ih godina. Iz tog desetljeća, u kojem su upropaštene i rasprodane brojne tvrtke, a njihovi radnici otjerani na ulicu, upravo Miroslav Kutle strši kao simbol mutnih i dobrim dijelom kriminalnih poslova, zbog kojih se i danas u bijegu od hrvatskog pravosuđa skriva u BiH. Ondje ćemo ga na nepoznatoj lokaciji potkraj filma nakratko i vidjeti, izmijenjene vanjštine i nespremna na razgovor s redateljem, ali dobro raspoložena i reklo bi se mirna. U filmu realiziranu u suprodukciji Juričanova Blank_filmskog inkubatora i Hrvatskog centra za istraživačko novinarstvo i slobodu medija, autori se fokusiraju na strelovit uspon Miroslava Kutle i njegovo ovladavanje golemim dijelom hrvatskoga gospodarstva, od inicijalnog ugostiteljstva preko trgovine do medija. Kao i u slučaju Gazde, ni u nastavku ništa što vidimo nije novo ni nepoznato, no autori učinkovito slažu kronologiju Kutlina meteorskog uspjeha i stjecanja moći, toga kako je uz ključnu pomoć politike kao izabrana osoba od povjerenja postao vlasnikom neko vrijeme više od 170 tvrtki, među kojima su možda najzvučnije Diona, zagrebački Gradski podrum i splitska Slobodna Dalmacija. Tu su i Koteks, Prima, EPH, Obiteljski radio i mnoge druge tvrtke, koje je Kutle ponekad preuzimao za jednu kunu, potom ih opterećivao mnoštvom nenaplativih kredita i dugova zbog čega su tvrtke propadale, a radnici ostajali bez posla. Tu je i priča o aferi Grupo, o Kutlinoj umiješanosti u pokušaj ovladavanja velikim dijelom medijskog prostora na prijelazu stoljeća.

Autori pametno daju glas objema stranama, onima koji Kutlino djelovanje kritiziraju, kao i onima koji ga i danas opravdavaju i brane, podjednako iz gospodarskog, političkog i medijskog miljea, što priču o njemu čini aktualnom i dodatno zanimljivom. Storija o usponu i padu Miroslava Kutle storija je o vremenu u kojem su udareni temelji domaćeg kapitalizma, koji se danas naziva rodijačkim i crony-kapitalizmom. Možda najveća vrijednost u odnosu na Gazdu, tehnički superiornijeg i bolje produciranog te u autorskom pristupu manje ostrašćenog i posljedično manje strastvenog dokumentarca, jest to što on služi kao trajni podsjetnik na jedno vrijeme i njegove protagoniste. Neki od tih protagonista i danas su aktivni, ili to pokušavaju biti, pa je u tom smislu Gazda: Početak i aktualan film, što mu osigurava dodatnu atraktivnost.