Zašto nisam ni za kapitalizam ni za socijalizam

Prije gotovo trideset godina, 1989, simbolički se nazire kraj Hladnoga rata, i to u poznatom događaju „pada“ zida koji je ograđivao (dijelio, razdvajao, štitio?) Zapadni Berlin od susjeda u Istočnoj Njemačkoj. Za tri godine taj će simbolički završetak biti potvrđen raspadom Sovjetskog Saveza na četrnaest novih država, koje će mahom, barem nominalno, birati put demokratskih reformi i kapitalističkog sustava privrede. Kada danas, gotovo trideset godina poslije, školarci i studenti uče o kraju Hladnoga rata, smještat će ga upravo u to razdoblje. Godine 1989. i 1992. u akademskom, a osobito politološkom svijetu, bit će zapamćene po izdanjima Kraja povijesti i Kraja povijesti i posljednjeg čovjeka, prvo znanstvenog članka, a zatim knjige američkog pisca japanskog porijekla Francisa Fukuyame. Članak je već sadržavao sve zaista važne stavke njegove misli, a knjiga je vjerojatno izdana kako bi i autor od svoje ideje dobio koju koru kruha.

No što je Fukuyama htio poručiti još u godini pada Berlinskog zida, i zašto to danas spominjati? Naravno, na drugo je pitanje nemoguće odgovoriti bez prvoga pa zato krenimo redom. Fukuyama još 1989. poručuje da slom Istočnog bloka (nekada se „Istok“ u zapadnoj svijesti odnosio više na sovjetski blok, na takozvani „drugi svijet“), a koji se odvijao pred njegovim očima, treba bilježiti kao vrijeme u kojem se povijest dokotrljala do svoga kraja.

Kraj ideološke povijesti

Što bi to moglo značiti? Ako je Fukuyama bio u pravu, trebamo li mi danas uopće postojati? Nije li kraj povijesti ujedno kraj (barem ljudskog) svijeta? Zapravo nije. Fukuyama pod izrazom „kraj povijesti“ misli na kraj ideološke povijesti, tj. na kraj ideoloških sukoba između, dakako, sukobljenih socio-ekonomsko-političkih ideologija. Kraj povijesti onda je i kraj mogućeg političko-ekonomskog razvoja, a Fukuyama upravo to i tvrdi. Propašću sovjetskog bloka (tj. odlaskom „drugog svijeta“ na drugi svijet u koji „drugi svijet“ nije vjerovao) završena je konačna bitka između ideoloških sustava, a kao pobjednica je izašla liberalna politička ideologija s kapitalizmom kao svojom ekonomskom komponentom. U postpovijesnom svijetu koji nastupa, a u kojem bismo prema Fukuyami upravo živjeli, preostaje samo u potpunosti proširiti preživjelu ideologiju u ostale dijelove svijeta, a taj proces možemo nazvati globalizacijom. Svi budući sukobi u tom svijetu više neće biti ideološke, već isključivo ekonomske (resursne) naravi.

Prije negoli nastavimo, potrebno je istaknuti: ni kapitalist ni socijalist nisu obvezni složiti se s Fukuyamom – njegova je samo jedna od ponuđenih teorija na kraju hladnoratovskog razdoblja. Ipak, određeni elementi njegove misli, ako bi se već i mogli zaobići, čine se barem korisnima u promišljanju odnosa kapitalizma i socijalizma, posebice s obzirom na njegovo isticanje ideje o kraju povijesti. No vratit ćemo se tome malo kasnije, jer ovo nije naprosto članak o Fukuyami, već o odnosu kapitalističkih i socijalističkih čimbenika u našoj ekonomiji.

Ni jedna nacionalna ekonomija danas nije posve kapitalistička (ako je takva ikada zaista postojala), jer ni jedna relevantna sudionica u svjetskoj ekonomiji nije potpuno libertarijanska – ni u jednoj tržište nije slobodno od svake regulacije. S druge strane, ni jedna od preostalih socijalističkih zemalja nije se oduprla utjecaju slobodne trgovine na svjetskom tržištu (pri čemu zemlje poput Sjeverne Koreje i Kube ne uzimam u obzir, jer je njihov doprinos globalnom gospodarstvu zanemariv – eto, već razmišljam kao kapitalist). Međutim, postoje u svakoj ekonomiji kapitalistički i socijalistički čimbenici, a oni nas motiviraju na različite vrste djelovanja.

Jednaka raspodjela bijede

Kapitalistički motiv uvijek je povećati ukupno bogatstvo, i to ne pojedinca, ove ili one tvrtke ili države, već čitavog tržišta. Socijalistički motiv (koji se ne vezuje nužno uz komunističke režime kakve nalazimo u velikom dijelu svijeta tijekom 20. stoljeća) nije povećavati ukupnu vrijednost tržišta, već pravedno raspodijeliti istu vrijednost. Ako bilo koji od navedena dva motiva izdvojimo i dopustimo da djeluje sam, rezultat će biti kao u poznatoj poslovici, tj. svjedočit ćemo ili (krajnje) nejednakoj raspodjeli bogatstva, ili jednakoj raspodjeli bijede. Trebali bismo se, dakle, dogovoriti da nam treba stvaranje novih bogatstava, pri čemu treba paziti na raspodjelu u većoj jednakosti. Prvo nam treba jer su pravila svjetskog tržišta takva da je rast preživljavanje, a stagnacija pad, a drugo nam treba radi daljeg opravdanja sustava, ali i kako ne bismo stvorili revolucionarne mase (zajedno su ta dva razloga i moralna i pragmatična).

Problem se javlja kada bismo htjeli zadržati samo jednu stranu ove medalje. Nedavno je, primjerice, objavljen tekst Olivera Franića Zašto sam za kapitalizam, u kojem autor brani tekovine kapitalizma, dok se istovremeno obrušava na tekovine socijalizma, koji često koristi kao sinonim za komunizam. To, doduše, i ne treba zamjerati, jer riječ je o specifičnoj argumentacijskoj formi. Dobro znamo da je mislio na komunizam i u tome se s njime možemo složiti. Franić optužuje komunističke sustave, ali i samu ideologiju kao utopijsku, onu koja nema dodira sa stvarnošću. Ni to mu ne treba zamjerati, već se s njime opet složiti. Točka razilaženja je, međutim, gdje u istom zamahu pera piše u obranu kapitalizma. Oliver Franić u Vijencu je napisao:

„Kapitalizam – za razliku od socijalizma – nikad nije bio utopijska vizija obećavajući kraljevstvo nebesko na zemlji. On se uvijek oslanjao na realnosti ovog svijeta i čovjekovu prirodu da želi bolje i više, da želi unaprijediti svoj život pridonoseći boljitku drugih.“

Iz kojeg god razloga, kapitalizam je za Franića (ali, naravno, i za niz drugih autora) neideološki. Podsjeća to na nedavno (22. studenoga 2017) oksfordsko predavanje britanskoga konzervativnog filozofa i javnog komentatora Sir Rogera Scrutona, koji je tada rekao: „Moramo zapamtiti da ova dva –izma [kapitalizam i socijalizam] nisu u istoj kategoriji. Jedan je deskriptivan, drugi je normativan. Kapitalizam je riječ koja se koristi za opis jednog ekonomskog sustava, onog koji je temeljen na slobodnom tržištu i privatnom vlasništvu. Socijalizam, barem izvorno, nije imao funkciju opisati sustav, jer takav sustav nije postojao. On je bio projekt s ciljem, s ciljem stvaranja drukčijeg društva, a jako je malo truda uloženo u razmišljanje o pojedinostima tog društva.“

Svrha cjelovita citata ovdje nije staviti Scrutonove riječi Franiću u pero, nego prepoznati da čine istu pogrešku. Pokušavaju, naime, obojica govoriti o kapitalizmu kao sustavu koji se oslanja na to prirodno stanje čovjeka (Lockeovo, nikako Hobbesovo), čime je kao sustav nekako opravdan. Kapitalizam se oslanja na „realnosti ovog svijeta i čovjekovu prirodu“, a socijalizam je utopijska vizija koja zavarava obećanjem kraljevstva nebeskog (čitaj: kraja povijesti) na zemlji. Riječ je, dakle, o kapitalističkoj deskriptivnoj teoriji i socijalističkoj ideologiji (ili u najmanju ruku normativnoj teoriji).

Borba protiv siromaštva

Vjerujem da se obojica varaju, a to iz barem dva razloga. Prvi, ne vjerujem da o pojmu kapitalizma možemo govoriti kao strogo deskriptivnom. Kapitalist zagovara slobodno tržište i privatno vlasništvo, a o rastu bogatstva govori kao o razvojnom imperativu. Temeljni elementi kapitalističkog sustava nisu za kapitalista naprosto dijelovi koje valja opisati i njihovo kretanje predvidjeti, već norme kojih se treba pridržavati, a što se tiče Scrutonova komentara da u vrijeme nastanka socijalističke ideologije nije postojao sustav koji bi ona opisivala, trebalo bi se zapitati jesu li misao i djelo Mihaila Gorbačova tijekom Perestrojke potpuno lišeni ideologije, uvjerenja, norme. Pri tome, naglašavam, nije važno što 1848. nema sustava koji se može opisati kao socijalistički, dok 1989. postoji sustav koji možemo nazvati kapitalističkim – važno je da godine 1989. to još nije sustav u kojem žive sovjetski narodi, već sustav kojem teže, koji se sve više zagovara, koji znači normu koju treba zadovoljiti i ideal kojem treba težiti. Razlika je jedino u razini detalja slike koju si mogu stvoriti, što je važno, ali nipošto ključno u pitanju razlikovanja deskriptivnog i normativnog.

Drugi razlog zbog kojeg vjerujem da se Franić i Scruton varaju vraća nas Fukuyami, a zato je ovaj tekst na taj način i započet. Fukuyama je liberal – neki će reći liberalni prorok koji najavljuje kraj povijesti zbog sutona komunizma. Ključno je pritom ne ono što Fukuyamu čini različitim od marksista, već ono što im je zajedničko, a to je da obojica vjeruju u kraj povijesti, samo se ne slažu oko njegova sadržaja. Obojica vjeruju da postoji nekakav konačni ishod, kraj ideološke borbe (pri čemu se obje strane priznaju kao ideološke i normativne) koji daje smisao čitavom procesu. Za marksista kao historijskog materijalista to je pobjeda socijalizma nad kapitalizmom, ali kapitalizmom koji je bio nužan korak u povijesnom slijedu ekonomskih odnosa, od primitivnog socijalizma, preko antičkog robovlasništva, srednjovjekovnog feudalizma, novovjekovnog kapitalizma i konačno industrijskog kapitalizma. Kapitalist može prihvatiti gotovo sve te korake (vidjeti De Tocqueilleov uvod djelu Demokracija u Americi za alternativnu viziju povijesnog hoda) i u nekoj mjeri naći svoje mjesto u marksističkoj teoriji/ideologiji, osim u jednom – konačnom ishodu borbe.

Možda se na kraju isplati napomenuti da bi u tom radikalnom smislu, u smislu ideje o kraju povijesti, i kapitalističkoj i socijalističkoj teoriji/ideologiji mogli naći dublji civilizacijski temelji, a to su judejsko-kršćanski temelji zapadne civilizacije. Naime, zapadnoj je civilizaciji, koja je kolijevka obiju ideologija o kojima govorimo, svojstveno držati povijest linearnim procesom, s početkom i krajem, glavom i repom, od proton do eschaton. Ideološki kraj povijesti možda ne donosi kraj čitavom svijetu, ali su eshatološki motivi, kao i soteriološki, strukturalno bliski – kraj, naime, mora doći, valja se postaviti na jednu ili drugu stranu razdora te dočekati tisućljetno kraljevstvo spasa.

Zato trebam i završiti osvrtom na Franićev tekst (čime uopće ne tvrdim da je njegova kritika drugih autora na neki način nelegitimna, niti ga u drugim stvarima uspoređujem sa Scrutonom) te ga još citirati gdje kaže:

„Povijest je pokazala da je gospodarstveni rast – a ne preraspodjela bogatstva – najučinkovitiji pristup u borbi protiv siromaštva. Rješenje je u većem kolaču, a ne u pravednijoj raspodjeli postojećeg.“

Ja bih to samo malo promijenio i rekao da je rješenje u većem kolaču i pravednijoj raspodjeli postojećeg (iako time obojica mislimo „više jednakoj“, što po definiciji ne mora biti istovjetno). Stoga, ako kapitalizam moram shvatiti kao isključivi imperativ rasta, a socijalizam kao isključivi imperativ podjele, onda zaista ne uspijevam biti ni kapitalist ni socijalist.

*Dr. sc. Stipe Buzar docent je na Sveučilištu Libertas i predavač Analitičke filozofije na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti