Vidljivo mjesto riječi

Glagoljični crtež Marijana Glavnika na naslovnoj stranici novoga broja sisačkog časopisa za književnost, kulturu i znanost Riječi može čitatelje navesti na pomisao da je posrijedi još jedan suhoparan i tipičan domaći časopis, no unutar korica kriju se imena plodnih suvremenih autora i autorica koji su unatrag dvije-tri godine objavili svoje prozno ili poetsko djelo, kao i mladih nada čija djela pršte zanimljivom poetikom. Tradicionalisti neka se ne boje jer ih već na početku čeka poslastica – ulomak spjeva Uplakana Hrvatska (1703) baroknoga pjesnika i polihistora Pavla Rittera Vitezovića.

Izd. OMH u Sisku, 2017.

Ima li danas hermetične poezije, ima li pjesništvo utjecaj u hrvatskom društvu, je li moguć aktivizam na društvenim mrežama i gdje je feministička pjesnička kritika danas, samo su neka pitanja na koje je odgovarala književnica, prevoditeljica i društvena aktivistica Darija Žilić u intervjuu s Andrijom Tunjićem. Časopis donosi nekoliko njezinih kratkih priča, eseje o prijateljstvu i Wisławi Szymborskoj te pjesme iz Kiklopom nagrađene zbirke Pleši, Modesty, pleši (2011). Pjesništvo je daleko najzastupljenije u Riječima pa se tako mogu pročitati mediteranski obojene pjesme Sanje Lovrenčić, prozna i gotovo aforistična poezija Miroslava Kirina, a svoje su mjesto našle i sjetne pjesme Tina Lemca, raspršena sjećanja Gorana Gatalice kao i neobični komunikacijski kodovi u pjesmama Suzane Matić.

 Zanimljiva su neka nova, mlada prozna imena i sigurno će čitatelji osjetiti ljutnju borbenog Ilije Aščića, koji problematizira odnos autora i recepcije djela, posebno među članovima disfunkcionalne obitelji, nadalje čitatelji će svakako zapaziti odličan, inovativan stil Jelene Osvaldić, posebno u priči U jednom smjeru koja funkcionira kao suptilna, suvremena društvena satira. Malo humora naći će se u mikropričama Luke Vukušića, a svakako treba izdvojiti humorističan i zaigrani pristup Korane Serdarević, koja u ulomku romana Altropija svjedoči o živopisnim pričama svakodnevnih ljudi.

 Durđica Vuković piše o skulptorskim promišljanjima Marijana Glavnika i njegovoj zaokupljenosti motivom ljudskog tijela: „Baveći se aktom, kipar mu pristupa ili naturalistički, ali s pojednostavnjenim mimetičkim značajkama, ili kao zadatku komponiranja čisto formalnih elemenata – pa se takvim djelima ujedno približava, ako ne u potpunoj apstrakciji, onda svakako apstrahiranom znaku.“ Znak je Glavnik proučavao i u području znakovnoga pisma – pa su zato skulpture glagoljičnih slova, koje se nalaze u časopisu, za njega neiscrpna tema i način oblikovanja znaka koji komunicira s mnogima, zaključila je Vuković.

 Časopis zaokružuju kritike, ogledi i prikazi o mnogim djelima suvremenih autora, poput Slavka Jendrička, Borisa Vrge, Franje Nagulova, Gorana Rema ili Žarka Jovanovskog, što potvrđuje nit vodilju časopisa – vidljivost, raznolikost i neprekidno promicanje pisane riječi.