U spomen Matačiću

Svake sezone početkom godine Zagrebačka se filharmonija koncertom sjeti svoga legendarnog šefa dirigenta Lovre von Matačića. Svake dvije godine Hrvatsko društvo glazbenih umjetnika dodjeljuje strukovnu nagradu za iznimna postignuća, prepoznata i izvan granica. Ove je godine ona pripala Vladimiru Kranjčeviću, zborovođi, dirigentu i sjajnom organizatoru glazbenog života. Sastoji se od medalje, rada kipara Ozrena Fellera, diplome autorice Ane Baće Nikolić i novčanog iznosa. Vjerojatno simboličnog, kako to već u nas biva.  O nagradi za životno djelo na kraju karijere neumornoga Vladimira Kranjčevića, koju je nizom koncerata sa svim ansamblima s kojima je surađivao svojevoljno nedavno okončao, odlučilo je vijeće strukovne udruge u sastavu: Ruža Pospiš Baldani, Višnja Mažuran, Istvan Römer, Zoran Juranić i Mirko Boch. Ovogodišnji dobitnik Vladimir Kranjčević  je u svom stilu protkanom duhovito prepričanim sjećanjima na suradnju s Lovrom Matačićem svima zahvalio. Jer bio mu je dragocjen suradnik u pripremi zbora u izvedbi velikih vokalno-instrumentalnih djela.

Dennis Russell Davies ravna orkestrom Zagrebačke filharmonije
Snimio Žarko Bašić / PIXSELL

Koncert u spomen Matačiću predvodio je poznati zagrebački gost, američki dirigent Dennis Russell Davies. Vrlo je intrigantan bio njegov izbor. Doduše, s podvučenim amerikanizmom u izvedbi Jedanaeste simfonije Philipa Glassa za slušatelje s većom količinom strpljenja i očekivanoga glazbenog „štrikanja mustri: zvaj glat, zvaj ferkert, onda ajns glat…“. No umjetnička znatiželja Russella Daviesa donijela je na početku večeri još jedan raritet: uvertiru Tišina na moru i sretna vožnja (ili možda plovidba kad smo već na moru, ali bi ona zacijelo bila nespretnija u prijevodu) Felixa Mendelssohn-Bartholdyja. Ili kao što je mnogo stariji Goethe ispratio upoznavanje s mladim Mendelssohnom: „Brodi sretno svojom glazbom“. Slijedila je potom Sinfonia concertante Hob. I :105 za kvartet solista i orkestar Josepha Haydna. Kao solisti su se u Haydnovoj simfoniji predstavili ponajbolji svirači iz orkestra: violinist Martin Draušnik, violončelist Jasen Chelfi, oboistica Branka Bošnjak i fagotist Žarko Perišić. Oni su s velikom pomnjom i zavidnom usklađenosti te s poželjnim odnosom prema klasičnom stilu i kvaliteti tona oprezno, ali i efikasno predstavili Haydnovo lijepo, u osnovi komorno djelo, zamišljeno za manje prostore. Kao i mnogi ranoromantičari i Mendelssohn je pred sobom imao pjesnički predložak – Goetheove pjesme koje su na korist svima objavljene i u programskoj knjižici u prepjevu Dobriše Cesarića i Dragutina Tadijanovića.

Cijeli su drugi dio večeri zapremili sitni i naporni pomaci lani praizvedene Jedanaeste simfonije Philipa Glassa. Možda netko uživa u Glassovoj navodno meditativnoj repetitivnosti, orkestralnim bojama koje se valjaju orkestralnim skupinama, ali bih se osobno zahvalila na pokušaju neke ponovljene izvedbe. Od predviđenih četrdeset minuta. I upola bi bilo sasvim dovoljno, a i tad možda previše.