Tek obrisi tragične radnje

Shakespearov Kralj Lear nije samo drama o političkoj pogrešci s tragičnim posljedicama jednoga kralja, nego je i kronika o vlastohleplju i častohleplju. O tragičnoj pogrešci, koja je posljedica podjele države, prije četiri i pol stoljeća pisao je Shakespeare, što je htjelo pokazati i uprizorenje Kralja Leara u zagrebačkom Hrvatskom narodnom kazalištu, u režiji Janusza Kice, premijerno izvedeno 23. veljače.

Fabula se temelji na srednjovjekovnoj legendi u kojoj osamdesetogodišnji kralj odluči abdicirati i kraljevstvo darovati onoj od triju kćeri koja kaže da ga najviše voli. Kako najmlađa, Cordelia, njemu najdraža i najsličnija, riječima ne iskaže najveću ljubav, u ljutnji on kraljevstvo razdijeli najstarijoj Goneril i srednjoj Regan, koje bolje laskaju. Kada Goneril, a onda i Regan, odbiju ispuniti ugovor po kojem je svaka morala po mjesec dana izdržavati „hirovitog kralja“ i njegovih stotinu poslušnika, počinje kraljevo ludilo. Taj sadržaj predstava uspijeva pokazati. No, Kralj Lear dotiče sveukupnost svevremena čovjeka razapeta između: iskrenosti i prijetvornosti, istine i laži, pravde i nepravde, pohlepe i moći, osvete i ljubavi, dobra i zla, bijesa i ludila, ubojstva i samoubojstva, života i smrti. U tragediji se prepleće i prožima sve što zrcali sličnost i brutalnost davnosti u suvremenosti, a što predstava nije rastvorila.

Razgolićena rutina i redateljska nemoć
Snimio Marko Ercegović

Za režiju Kralja Leara Kica se odlučio, kako je u medijima govorio, zato što mu „budućnost kazališta leži u tekstovima“ više nego u režijskoj ideji i jer mu je Shakespeare „uvjerljiv, interesantan i uzbudljiv“, iako „nije tu da nam nešto objasni i da neko rješenje“. Kralj Lear „opisuje obiteljske odnose kao da je pisan danas“, u njemu je „sveprisutna kleveta… i ludilo“. On misli da „čovjek može poludjeti od toga što previše i predobro shvaća“.

Presudno za režiju bilo je što Shakespeare, „pogotovo s Learom, pogađa prije svega osjećaj kaosa“ suvremenog svijeta „za koji se svaki dan, kad se probudimo, možemo pitati drži li se još uvijek na okupu ili se već raspao“. A najviše stoga jer se zapravo „poredak svijeta u Learu raspada i donosi sa sobom kaos“, poslije kojega se „restaurira stari poredak u novim kostimima i sve se ponavlja“, samo restriktivnije i konzervativnije. Bitan razlog bila je „prava podjela“, a to je Predrag Miki Manojlović, koji je „u stanju taj intrigantan lik do kraja živjeti na sceni... biti do kraja gol, lišen svake rutine“.

Poslije premijere više je nego očito da je Kica bio „nespreman za problem“. Njegovo “čitanje” dubokih ponora svijesti i postupaka, koji su Leara “natjerali” da poludi, odveć je simplificirano. Da je po njegovu, Kralj Lear bio bi suvremena ljubavna dramica, a ne tragedija, za njezinu realizaciju ne bi trebao HNK ni Miki Manojlović. Tada redateljeve želje ne bi bila loša predstava.

Početak je obećavao. Pojava Lude u ulozi proroka, koji govori nadopisani tekst o kaosu ljudske vrste, kao i glumaca u formi klasičnoga grčkog zbora, sugerirao je da Kica ima ključ kojim će otključati bravu tragedije. I skraćena, predstavi prilagođena, verzija originalnog teksta u prijevodu Lade Kaštelan, najavljivala je predstavu koja će rastvoriti ono što tragediju čini svevremenom. A onda, kako je predstava odmicala, rastvarala je svoje slabosti. Laž, spletke, izdaja, ali i odanost i ljubav, najčešće spominjane kategorije tijekom izvedbe nisu pokazale ni svoje lice ni naličje. Na vidjelo je izlazila glumačka smušenost i nekreativna režija.

Scenografija je bila sebi svrhom, osim u zadnjem činu. Kostimi su se na trenutke doimali kao nasumce iz ormara izvučeni i glumcima podijeljeni. Neki su glumci bili naturalistički maskirani, kao Edgar, a neki metaforički, kao Kent. A kako protumačiti “krv” u Edmondovim ustima i nepostojanje krvi na Gloucesterovu licu nakon tek iskopanih očiju? Zatim stilski neujednačena gluma, pa ritam, pa dinamika itd. Kako je predstava odmicala, ništa od režije koja je, kako je obećavao redatelj, trebala „donijeti određenu viziju komada“ i „ujednačiti i uravnotežiti izvedbu čitavog ansambla“. A što reći o Manojloviću, o njegovu Learu koji je kadar „biti do kraja gol, lišen svake rutine“?

Osim što je dosta dobro govorio hrvatski, kada ga se čulo i razumjelo, njegova interpretacija, uglavnom tjelesna, bila je primjerenija nekoj komornoj nego velikoj pozornici HNK-a. U njoj je bilo više unutarnje glumačke nemoći nego glumačke ekspresije iz koje bi se mogao iščitati kaos koji je Leara učinio ludim. Manojlović nije dorastao Learu, osim možda na filmu.

U tome mu ne može pomoći ni zagrebačka publika, koja se na premijeri ponašala gotovo isto kako su se ponašale rojalističke žene Zagreba u Krležinoj Pijanoj novembarskoj noći 1918, kada su frenetično i oduševljeno aplaudirale srbijanskim oficirima.