Sveti Jeronim Međimurec

Trebalo je čekati više od dva i pol stoljeća da se prevede na hrvatski i objavi djelo učenoga pavlina Josipa Bedekovića Natale solum magni Ecclesiae doctoris Sancti Hieronymi in ruderubus Stridonis occultatum... tiskano u Bečkom Novigradu (Neostadii Austriae) 1752. Jedno od posljednjih kapitalnih djela hrvatske latinističke literature baroknoga razdoblja dosad nije prevedeno s latinskog na hrvatski jezik.

Prevođenje i izdavanje monumentalne knjige (oko 1300 autorskih kartica teksta) začeto je u krilu Ogranka Matice hrvatske u Čakovcu. Ugledni hrvatski povjesničar književnosti i pisac Zvonimir Bartolić potaknuo je čakovečkog latinista i prevoditelja Marka Rašića na prijevod Bedekovićeva djela još prije dva desetljeća. Rašić je prijevod prvog dijela knjige dovršio prije desetak godina i čakovečki ogranak počeo je pripreme za uređivanje i tiskanje. Nakon Bartolićeve smrti izdavanje su zdušno podupirali i novi predsjednici čakovečke Matice, Stjepan Hranjec i osobito Ivan Pranjić. U međuvremenu je Rašić završio prijevod, a u redakturi su mu pomogli crkveni povjesničari Juraj Kolarić i Stjepan Razum.

Josip Bedeković sa svojom knjigom na slici Gabrijela Thalera iz sredine 18. stoljeća

Kalvarija oko izdavanja Bedekovićeva djela nastavlja se, izronile su znatne materijalne poteškoće i organizacijski prijepori. Uz čakovečki ogranak novu inicijativu pokrenula je prije četiri godine nakladna kuća Meridijani i urednik akademik Dragutin Feletar. Kao suizdavači uskoro su se uključili i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti, Tkalčić – društvo za povjesnicu Zagrebačke nadbiskupije, Družba Braća Hrvatskoga Zmaja i Zrinska garda Čakovec. Izdavanje su zdušno poduprli i Varaždinska biskupija, Međimurska županija, Općina Štrigova, Zaklada HAZU i drugi. Knjiga u hrvatskom izdanju nosi naslov Knjiga o Sv. Jeronimu, Iliriku i Međimurju, uredio ju je i opsežnu studiju o Bedekoviću napisao akademik Dragutin Feletar, a u grafičkom pogledu nastoji imitirati originalno izdanje iz 1752.

U plejadi velikih pavlina

Josip Bedeković (1688?–Remete, 1760) pripada korpusu zaslužnih pavlina koji su uvelike unaprijedili kulturni, duhovni, znanstveni i gospodarski život i razvoj Hrvatske, napose tijekom 17. i 18. stoljeća (do ukinuća reda u vrijeme Josipa II. 1786). Uz Bedekovića u to su doba djelovali pavlini – kulturni bardovi poput Ivana Belostenca (1593–1675), Gašpara Malečića (1646–1702), Martina Borkovića (1597–1687), Nikole Bengera (1695–1766), Hilariona Gašparotija (1714–1762), Ivana Krištolovca (1658–1730), Tituša Brezovačkog (1757–1805), Ivana Krstitelja Rangera (1700–1753)... Plejada hrvatskih pavlinskih pisaca i prosvjetitelja dala je neizmjerni prinos hrvatskoj kulturi i znanosti.

Josip Bedeković potječe iz stare hrvatske plemićke obitelji Bedekovića-Komorskih, čija su osnovica bili posjedi u zagorskoj Bedekovčini ili Komoru, ali i Međimurju, varaždinskom kraju i drugdje. Studij filozofije Bedeković je završio u Beču, a već 1709. nalazimo ga kao profesora u pavlinskom samostanu u Remetama. Brzo je napredovao u hijerarhiji Hrvatske pavlinske provincije pa je uspješno obavljao i dužnosti priora u pavlinskim samostanima u Remetama, Križevcima i Svetoj Jeleni kraj Čakovca, a bio je i generalni definitor Hrvatske pavlinske provincije. Bio je i predani profesor na pavlinskim učilištima te promicatelj obrazovanja hrvatskoga puka.

Dokazao se i kao fratar-graditelj, koji je pavlinski samostan u Svetoj Jeleni podigao u rang najvažnijih u cijeloj provinciji. To je bilo osobito važno za obnovu Svetojelenskog samostana nakon katastrofalnog potresa 1738. Osim temeljite obnove i dogradnje samostana Blažene Djevice Marije i svih svetih u Svetoj Jeleni, Bedeković je zaslužan za izgradnju nove barokne crkve sv. Jeronima u Štrigovi i tamošnje depandanse pavlinskog samostana. Upravo na njegov nagovor štrigovsku je crkvu sjajno oslikao znameniti barokni slikar Ivan Krstitelj Ranger sredinom 18. stoljeća.

Važan kajkavski pisac

Bedeković je ostavio duboku brazdu u razvoju hrvatske znanosti i spisateljstva. To se odnosi na njegova djela na hrvatskom kajkavskom jeziku, i osobito na historiografska djela pisana na latinskom. Smatra se da je najbolje Bedekovićevo djelo pisano na kajkavskom Manuale ili ručna knjižica, tiskana u Grazu 1744. (Manuale, to je ruchna knisicha. Illiti: Kratek navuk Nassem Lajkom ali zkupne Bratje za lesessi i na Bosjem puku napredek...).

Na izdanju Bedekovića radilo se više od desetljeća

U osnovi, prvotni sadržaj ove knjižice, na latinskom, napisao je hrvatski pavlin Adam Kolecsany (Kolečanji), kao što to Bedeković spominje u naslovu knjige. Međutim, on nije prepjevao to djelo izravno s latinskog (Kolečanjijeva) teksta, nego posredno s njemačkog prijevoda, također pavlinskog potpisa Adama Portempergera. Bedekovićeva knjiga, međutim, nadrasla je status prijevoda u književno djelo.

U Manuali ili ručnoj knjižici vidi se sva raskoš Bedekovićeva književnog talenta, pa je taj „molitvenik“ bio vrlo popularan u puku. Kako zaključuju akademik Josip Bratulić i Alojz Jembrih, to vrijedno djelo jedno je od najkvalitetnijih u hrvatskoj kajkavskoj književnosti 18. stoljeća i do danas nije primjereno valorizirano. Bedeković je pisao i kajkavske pjesme (kako to navodi Krčelić), ali nisu sačuvane do danas, baš kao ni njegova znamenita knjiga misnih propovijedi. Bio je svojevrsni kroničar hrvatskoga pavlinskog reda, jer je u rukopisu 1736. ostavio popis zavjetovanih i umrlih „bijelih fratara“ do toga doba.

Opsežno i temeljito djelo strukturirano je tako da ondašnjim historiografskim metodama dokazuje kako je sv. Jeronim doista rođen u međimurskoj Štrigovi, odnosno da je upravo u međimurskim goricama lociran antički Stridon. U osvjetljavanju dvojbe o ubikaciji Stridona, Bedeković donosi jedan od do 18. stoljeća najkompletnijih pregleda povijesti velikog Ilirika (posebice Dalmacije i Panonije).

Originalna knjiga iz 1752. sadrži 595 stranica velikoga formata, a nakon uvodnih traktata i zahvala podijeljena je na opsežna dva dijela (knjige). Prvi dio nosi naslov Rodno mjesto velikog crkvenog učitelja Sv. Jeronima, stridonskog Dalmatinca (Natale solum magni Ecclesiae doctoris Sancti Hieronymi Dalmatae Stridonensis). Od 72 poglavlja prvoga dijela najviše se odnosi na razradbu povijesti Ilirika, u službi dokazivanja da je Stridon međimurska Štrigova. U prvih osamnaest poglavlja Bedeković obrazlaže stariju povijest Ilirika, uglavnom do vremena sv. Jeronima (do 4. stoljeća poslije Krista). Najprije govori o podrijetlu Ilirika, prvim narodima, prostranstvu i granicama. Osobito razrađuje upravnu (rimsku) strukturu, pa i kulturu i jezik naroda Ilirika te njihovu ulogu u tadašnjem društvu.

Od 19. do 38. poglavlja Bedeković se najvećim dijelom bavi razgraničenjima pojedinih antičkih provincija i manjih upravnih jedinica na području Ilirika. Osobito mu je bilo važno razraditi prostiranje i granice velike rimske provincije Dalmacije te njezine promjene kroz stoljeća, jer je to u izravnoj vezi s dokazivanjem Stridona kao rodnoga mjesta Jeronimova. U toj razradbi Bedeković iznosi sva dotadašnja stajališta i različita mišljenja, ali donosi i doista vjerodostojnu građu i dokaze da je Stridon međimurska Štrigova.

Pišući o svojem podrijetlu, sv. Jeronim napisao je da je „rođen od oca Euzebija iz grada Stridona, koji je, razoren od Gota, nekad bio na razmeđu Dalmacije i Panonije“ (Hieronymus Presbyter, Patre Eusebio natus, ex oppido Stridonis quod a Gotbis eversum, Dalmatiae quondam Pannonianque confinium fuit). Doista brojnim dokazima i stajalištima najeminentnijih geografa i povjesničara, Bedeković dokazuje da se povijesna Dalmacija (kakva se smatrala sve do početka srednjega vijeka) protezala sve do Drave i Mure i da se Stridon nalazio na toj granici prema Panoniji. To dokazuje osobito u poglavljima od 39. do 49, u kojima analizira navode velikih mislilaca Blonda, Marulića, Lučića, Vergerija, Inchofera, Bombardija, Schönlebena, Kristofora de Jordana, Valvasora... U potpori da je Stridon međimurska Štrigova vrlo su važne i neke bule rimskih papa koje to nedvojbeno dokazuju te bogata kartografska građa. Naime, gotovo svi stari kartografi (karte do 18. stoljeća) uz lokalitet Stridon ili Štrigova dopisuju i „rodno mjesto sv. Jeronima“.

Prva povijest Međimurja

Od 50. do 62. poglavlja prvoga dijela knjige Bedeković donosi malu geografsko-povijesnu monografiju Međimurja, kraja u kojem se nalazi Štrigova (Stridon), ali i pavlinski samostan u Svetoj Jeleni. Kod toga nije razrađena samo povijest Međimurja (Insulae Muro-Dravanae, iliti Hortus Slavoniae) u antičko doba, nego je Bedeković napisao povijest kraja između Mure i Drave sve do njegova doba, odnosno do polovice 18. stoljeća. Taj dio knjige zapravo je prva hrvatska temeljita povijest nekoga kraja.

Tu je Bedeković razradio prvo naseljavanje Međimurja, život naroda, kulturu, običaje i vjeru, kao i borbu Međimuraca za samosvojnost i pripadnost hrvatskom narodnom biću. Bedeković donosi razradbu događaja i dokumenata da je Međimurje sastavni dio Hrvatske, o čemu govori i pripadnost pavlinskog samostana u Svetoj Jeleni Hrvatskoj pavlinskoj provinciji, a sve međimurske rimokatoličke župe oduvijek pripadaju Zagrebačkoj biskupiji. Detaljno se razrađuje i izmjena feudalnih gospodara u Čakovcu i Međimurju, što je bila osnovica za povijest Hortus Croatiae sve do našeg vremena. U knjizi Bedeković donosi i prvi detaljni zemljovid Međimurja, na kojem su naznačena 132 naselja. Potom donosi i povijesno-geografske opise svih dvanaest tadanjih međimurskih župa, ali i niza drugih naselja. Najdetaljnije je opisao, dakako, Štrigovu, potom Čakovec i Svetu Jelenu, ali i Prelog te Legrad s Novim Zrinom na Muri.

Drugi veliki dio knjige odnosi se na minucioznu razradbu Jeronimova životopisa i sadržava 32 poglavlja. Nosi naslov: Životopis velikog crkvenog učitelja Sv. Jeronima, stridonskog Dalmatinca (Vitae magni Eccclesiae doctoris Sancti Hieronymi), od rođenja u Stridonu 342. do smrti u Rimu 420. godine. Osobito se naglašava veličina Sv. Jeronima u prvom prijevodu na latinski kršćanske Biblije (Vulgate). Na jednom mjestu Bedeković spominje da je sv. Jeronim Bibliju preveo i na jezik kojim se govori u ovom dijelu Dalmacije (Panonije), zatim da je Stridon (Štrigova) bio i sjedište biskupije, da je začetnik pismenosti (glagoljice?) te da se narod utječe sv. Jeronimu u Štrigovi već od kasnoga srednjega vijeka (u starim crkvama posvećenim sv. Jeronimu i čudotvornom izvoru vode podno crkve). Na kraju knjige donosi se popis svih svetaca i blaženika s područja Ilirika (sve do 18. stoljeća), što je bila osnovica za pisanje životopisa svetih ljudi u kasnijem razdoblju.

Tek objavljivanjem hrvatskog prijevoda može se jasnije sagledati značenje djela učenoga pavlina Josipa Bedekovića, odnosno njegov veliki prinos hrvatskoj povijesti, znanosti i kulturi.