Sve što život čini podnošljivim

Kakvu god komediju Miro Gavran napisao, ona ima publiku. Jednako u Hrvatskoj i na cijeloj zemaljskoj kugli; od istoka do zapada, od sjevera do juga. Mnogi se čude kako mu to uspijeva, a pritom zaboravljaju da je publika širom planeta Zemlje zasićena svakovrsnim manipulacijama, nasiljem, seksom, drogom, alkoholom; porocima od kojih se čovjek želi odmoriti i barem na trenutak uživati u sitnicama kakve nude razbibrigu i smijeh. Upravo to nude Gavranove komedije u kojima, u naoko dominantnoj razbibrizi, itekako ima bolnih i upozoravajućih antagonizama, ima svega onoga nad čim se suvremeni čovjek, htio-ne htio, barem na trenutak mora zamisliti.

Tu vrst otrežnjujuće razbibrige nudi i komedija Sve o ženama, koju je režirala Mladena Gavran, a premijerno je izvedena 21. veljače u Maloj dvorani Lisinski. Zato nije nikakvo čudo što je nakon praizvedbe, koja je bila 2000. godine u Teatru Epilog u Zagrebu, ta komedija igrana u više od pedeset redateljskih i glumačkih interpretacija, da je imala više od tri tisuće repriza, koje je vidjelo više od sedamsto tisuća gledatelja širom svijeta. Pa, uz to, što je još tako intrigantno u komediji u kojoj su žene protagonisti?

Smijanje življenju
Snimio Deyan Barić

Najveća vrijednost te i takvih Gavranovih komedija jest činjenica da u njima postoji Ništa što je zapravo Sve! Sve što život čini zanimljivijim i podnošljivijim. Sve o ženama svakidašnja je priča u kojoj tri glumice: Lana Goljak, Kristina Krepela i Mirela Videk Hranjec u alternaciji s Katarinom Arbanas, igraju pet različitih sadržaja i u tim jednostavnim sadržajima mnoštvo likova; glume djevojčice u vrtiću, zaljubljene djevojke, zrele žene, majke s djecom i luckaste starice u staračkom domu.

Sve o ženama, iako je komedija, zapravo je drama svakodnevice prožeta komičnim sitnicama, što u konačnom sumiranju života ipak ono dramsko čini podnošljivijim, što nas potiče da se tom dramskom i dramatičnom nasmijemo. Smijanje življenju sili nas da se nad njim zamislimo, a ponajprije da otvorimo oči i vidimo kako sa sitnicama – kakve su primjerice moći saslušati drugoga i razumjeti nečiji život – možemo riješiti krupne probleme. Nije li to dovoljno da Gavran bude omiljeni dramatičar današnjega sumornog svijeta?

Zbog toga Gavran nije samo širom svijeta najizvođeniji hrvatski dramopisac nego je i pisac koji umije prepoznati probleme publike, čuti bilo te publike, a ponajprije zna iščitati probleme vremena i smijati im se i narugati. On je „majstor svojeg zanata, koji zna na opor i groteskan način ni od čega stvoriti zanimljivu komediju. Zna banalnosti svakodnevice pretočiti u štivo u kojem svatko može naći djelić svojega života – svojega razmišljanja o promašajima u životu.“

Komedija Sve o ženama – koja razotkriva ženske ljubavi, želje, tajne i frustracije u odnosu prema životu i muškarcima – i komedija Sve o muškarcima – u kojoj muškarci otkrivaju svoja razmišljanja o ženama, životu s njima i bez njih, koja je praizvedena 2006, također u režiji Mladene Gavran – čine cjelinu koja govori o današnjoj, globaliziranoj ljudskoj svakodnevici u kojoj dramatičar Gavran vidi što većina ne vidi i time podsjeća na sve ono zbog čega suvremeni čovjek često poklekne na putu ostvarenja svojih želja, uspjeha, užitaka i ljubavi.

Zbog svega malom čovjeku razumljivoga Mladena Gavran u svojem redateljskom iščitavanju sadržaja i sadržajnih asocijacija nije fabulu komedije prilagođavala modernim, takozvanim inovativnim rješenjima i interpretacijama. Nije se udaljavala od onoga što u komediji piše jer je sve jasno napisano, jer su sve priče zaokružene i sve poruke očite. Jer karakterološke osobine likova i njihove cjeline funkcioniraju i rastvaraju samu bit problema tih likova! Da tako nije postupila, svaka drukčija interpretacija napisanoga teksta, dijaloga i uloga komediju bi osiromašila, a publici uskratila užitak prepoznavanja vlastita življenja u životu komedije.

Zato je najveći dio svojega redateljskog posla prepustila glumicama, njihovim interpretacijama i glumačkoj suigri, u kojoj je svaka od glumica ponudila dio sebe i kreativnost koja uvijek nije briljirala, ali nije ni u jednom trenutku predstave promašila smisao i razlog komedije.

Veliki prinos predstavi također su dali utegnuti kostimi Ive Šimunović Lisak, glazba i ton Nevena Zebića, svjetlo Marija Vnučeca, songovi Hane Huljić i Ane Vilenica te jednostavna i funkcionalna scenografija Ede Tutić.