Slikar koji živi svoj san

U Galeriji Studentskog centra od 1. do 17. ožujka otvorena je izložba Ivice Malčića 20 Years Behind, još jedna u nizu koji se zasniva na konceptu izlaganja u istoj galeriji svakih deset godina. S tim formatom izlaganja autor je započeo prije gotovo dvadeset i pet godina u Galeriji Vladimir Nazor (1994–2004–2014) i nastavio u Galeriji PM (2007–2017). U Galeriji SC prvi put je izlagao 1998, ali je sljedeći termin propustio. Iz tog razloga izlaže dva potpuno različita ciklusa, jedan za 2018. godinu, a drugi kao „nadoknadu“ za izostanak izložbe 2008. Riječ je o ciklusima Osmrtnice umjetnosti i Slučajni kolaži.

Iz ciklusa Slučajni kolaži
Snimio Josip Strmečki

Prema vlastitoj procjeni Malčić godišnje napravi stotinjak slika te je svako desetljeće, sukladno tomu, predstavljeno selekcijom od sto po njegovu mišljenju najboljih. Kako bi nadoknadio propušteno izlaganje, a da pritom ne poremeti svoj metodološki princip, dva zida Galerije SC ispunio je sa čak dvjesto slika različitih formata. Svaka od njih zaseban je amalgam simboličkih značenja, a gusto postavljene funkcioniraju i kao neka vrsta kolaža prethodnog desetljeća. Svaka je njegova slika naslikana na komadima iverice ili lesonita, podloge koja se tijekom godina stvaralaštva iskristalizirala kao jedan od Malčićevih zaštitnih znakova. „Čemu slikati na platnu, kad mi sasvim dobro ide na tvrdoj podlozi? Osim toga, ovako u procesu nastanka slika ne strada ni jedno dodatno stablo“, šali se Malčić, dok mi u svom atelijeru objašnjava kako ga prijatelj, stolar, opskrbljuje radnim materijalom. Raditi na taj način započeo je još za fakultetskih dana, iz čiste nemogućnosti da nabavi veliku količinu platna koju je zahtijevala njegova nezaustavljiva, masovna produkcija slika. To se nije promijenilo do danas, pa i dalje gotovo religiozno svaki dan pohađa svoj atelijer. Višednevno doslikavanje i dugoročno preispisivanje jedne slike nije među njegovim interesima; pod svojevrsnom parolom „slika na dan“ ekspresivno i ekspresno bilježi fragmente stvarnosti koji ga fasciniraju, intrigiraju ili su proizvod njegova manipuliranja dnevnim tiskovinama. O svojem radu govori suvereno i s velikim entuzijazmom, koji se reflektira u količini radova što su već dobrano popunili njegov atelijer; sada je to pozamašno, ali pregledno skladište posljednjih dvadesetak godina stvaranja. Svako djelo bilježi dio umjetnikove povijesti, o svakom može ispričati priču, a na poleđini imaju i upisanu identifikacijsku jedinicu koja ih locira u vremenu (točno vrijeme nastanka slike i redni broj) i prostoru (atelijer u kojem je nastala i, eventualno, vlasnik). Taj studiozni pristup proizlazi iz iskrene, gotovo zanesenjačke sklonosti ka stvaranju i življenju slikanja. „Slikarstvo je uživanje“ izjavio je svojedobno, vrlo jasno sažimajući vlastitu filozofiju.

Intimna ikonografija

Malčić je na glasu kao osebujna umjetnička ličnost, umnogome zbog zavidne metodičnosti i posvećenosti slikanju te kategoričkog odbijanja da se prilagodi kojekakvim trendovima ili zahtjevima tržišta. Upravo stotice koje periodički izlaže potvrdile su njegov status na hrvatskoj umjetničkoj sceni, a zbog svoje aktualnosti i uvijek prisutna humornog elementa iznova se dočekuju sa simpatijom. Premda njegov stil na temelju tehničkih karakteristika možemo povezivati s utjecajem pravaca poput art bruta ili bad paintinga, mehaničko svrstavanje tog opusa u bilo koju od ustaljenih kategorija zaista je isključivo i, naposljetku, neprecizno. Taj se opus, naime, temelji na personaliziranim načelima i snažnoj radnoj etici, jednoj vrsti osobne mitologije i intimnoj ikonografiji koja iz nje proizlazi. O tome možda najbjelodanije svjedoči nekoliko potpuno ili djelomično autobiografskih figura koje umjetnik razvija kao svojevrsne glasnogovornike i koje sustavno uključuje u svoje radove. Tako se mladi i zeleni slikar, vojnik umjetnosti, zločesti slikar ili skaut štreberčić, svaki od njih utjelovljenje glasa umjetnika, ponekad pojavljuju kao središnji likovi (vojnik, primjerice, najčešće oglašava broj slika u određenom trenutku, još jednu od malih opsesija u Malčićevu mikrokozmosu), a ponekad su apstrahirani i isprepleteni sa slojevima drugih prizora koje pozorno nadgledaju. Svi ti prizori figuriraju kao označitelji u koje umjetnik upisuje nov sadržaj, prezentirajući pritom izlomljenu, umjetnikovu stvarnost.

U ciklusu Osmrtnica dolaze do izražaja u prvom redu slojevitost – u doslovnom i simboličkom smislu – te metoda citiranja za kojom često poseže kako bi svoju umjetnost učinio pristupačnijom publici. „Ponekad na mojoj slici sve piše“, objašnjava Malčić, a rečenice koje implementira u crne margine „osmrtnica“ preuzima većinom iz povijesti umjetnosti ili rock-pjesama. Slike gradi tako da na kaširanom novinskom papiru, nasumično odabrana sadržaja, izvodi crtež vojnika umjetnika – pouzdanoga borca za umjetnost iz umjetnikova imaginarija likova – a zatim ga nadograđuje slikanjem izdvojenog prizora iz novina ili časopisa. Iz ta tri sloja generira tri superponirane dimenzije: brutalnu stvarnost, svijet mašte i umjetnikovu stvarnost. Preklapanju tih kategorija pridružuje i natpis duž margina slike koji funkcionira kao neka vrsta umjetnikova komentara; ponekad su natpisi indikativni, a ponekad s ironijskim odmakom komuniciraju prikazano. Ti su radovi možda tehnički i značenjski među kompleksnijima u cjelokupnom njegovu opusu, a pokazuju umjetnikove ambicije ka sintezi figurativnog, apstraktnog i konceptualnog.

Slikarski komentari stvarnosti

S druge strane, Slučajni kolaži kompozicijski su jednostavniji, ali podjednako začudni. No kako bismo ih u potpunosti shvatili, potrebno je zahvatiti u proces njihova nastanka. Motivi unutar ciklusa nisu, naime, arbitrarni kao što se mogu činiti, a ponešto zbunjujuće kadriranje koje izrezuje tek male dijelove onoga što je, nagađamo, cjelovit prizor, implicira ponešto o genezi tih slika. One su neraskidivo povezane s ciklusom koji im je prethodio, s Osmrtnicama koje su – zbog „procjepa“ u formatu izlaganja, ali zapravo vrlo prigodno – također izložene ove godine u Galeriji SC. Spomenuta tehnika izrezivanja i manipulacije novine ostavlja, dakako, u dezintegriranom stanju, ispunjene „rupama“ koje su nastale izrezivanjem pojedinih fotografija ili članaka. Slučajna preklapanja stranica rezultiraju okvirima za neobične prizore poput nečije potkoljenice, polovice lica, dijela kreditne kartice, a te prizore Malčić uvećava, fokusira i preslikava na svoje daske te zatim aranžira u gusti klaster na zidu galerije. Zasebno, Kolaži su ekstenzija Osmrtnica, njihov organski nastavak. Na općenitijoj razini, a to se posebice ističe kada su grupirani, rezoniraju ugođajem suvremene svakodnevice obilježene preobiljem informacija, posvemašnjom umreženošću i, posljedično, grčevitim stanjem čovjeka uronjena u sva ta zbivanja.

Takav organski razvoj simptomatičan je u pogledu Malčićeva stvaralaštva općenito. Naime, svako od načela kojih se stoički pridržava ima logičan razlog, a njegove preokupacije prelijevaju se iz jedne u drugu, noseći nerijetko talog svega onoga što im je prethodilo. O tome izravno svjedoči i navika da u deplijanima zamjenjuje biografsku crticu brojem naslikanih slika do pojedine izložbe. Taj broj, jasno nam je, za njega je relevantniji od biografskih podataka, jer je u njegovim slikama na vrlo neposredan način sadržan umjetnikov pogled, doživljaj i komentar realnosti koja nas okružuje – a to je ono bitno. U ekspresivnom, akceleriranom slikanju, tvrdoglavom korištenju priručnih drvenih podloga, studioznom zapisivanju pojedinih rečenica koje zatim uklapa u svoje slike i u sustavnom formatu izlaganja iščitavamo stalnu potragu za novom i neistraženom perspektivom, kontinuiranu energiju i neumoran nagon za stvaranjem. Malčić je prvo i osnovno – slikar. Tu nema mogućnosti za kompromise, ni potrebe za mistifikacijom. Odnosno, iskazano njegovim karakteristično jednostavnim i humornim leksikom: „Znate, kada ste mali, pa u školi pišete što biste htjeli biti kad odrastete. Ja sam uvijek pisao: slikar. I evo, to i radim sada. Pa ja živim svoj san!“