Poticaj za čitanje

Već sam naslov nove proze Bekima Sejranovića (1972, Brčko) Dnevnik jednog nomada dijalogizira s Gogoljevom prozom Dnevnik jednog luđaka koja asocijativnim nizovima kolažira pozadinu politički svjesna i nesvjesna, o zatvoru jedne sredine i cijeloga svijeta. Kao i u antologijskoj knjizi Aleksandra Flakera Nomadi ljepote u novoj se Sejranovićevoj knjizi isprepleću dnevnički zapisi, književne kritike i putopisna proza. Sejranović je i u privatnom životu nomad, živi između Skandinavije, Hrvatske, Slovenije, Bosne i Hercegovine. Čitatelje će zanimati i njegova životna priča koja se nomadski prostire u hvatištima suvremene civilizacije mitskih naboja, stalne i trenutne postaje pronalazeći u egzistenciji između Brčkog, Ljubljane, Osla i Zagreba, u središte stavljajući očinski topao odnos prema kćerima, starijoj u Oslu i mlađoj u Ljubljani.

Izd. VBZ, Zagreb, 2017.

Intrigira autorova fascinacija čitanjem i mogućnost da unatoč svim životnim nepogodama, teškoj sudbini, životnoj priči, životu nomada od najmlađih dana, kad iz Rijeke odlazi u Oslo, do teškoga danas uspijeva toliko čitati i uživati u čitanju. Nas strastvene profesionalne čitače ova knjiga dira i u katarzičnom čitateljskom smislu: autor čita u svim kutovima svijeta, u knjižnicama, u vlakovima, u metroima, u autobusima, ležeći, sjedeći, stojeći. U izboru se naslova knjiga koje čita ipak vidi neka, makar neosviještena, metoda, igra svjesnog i nesvjesnog. Te su knjige povezane s potragom za identitetom i s njegovom kontekstualizacijom u političkom ili u ideološkom smislu koji onemogućuje osobi ostvarenje potpune slobode zbog nametnutih uza takovrsnih zatvora. Bira Borowskoga, Gombrowiza, Andrića, Desnicu, suvremene norveške autore, povezuje se s mračnim pričama Dostojevskog, s Demonima, sablastima koje ga opsjedaju. Nov i originalan, Serjanovićev se roman kreativno nadovezuje na Isušenu kaljužu Janka Polića Kamova, na sidrišta modernoga i postmodernoga, na modernitet koji prethodi Uliksu i Jamesu Joyceu. U sva je tri slučaja riječ o sintezi diskurzivnih oblika, eseja, kritičkih zapisa i naturalističkoga i realističkoga prikaza života, poetike humanosti i topline, ostvarenja kreativnosti.

Bekim Sejranović i kao pisac i kao čitatelj pristupa književnosti kao putovanju, čini to iz nomadske perspektive, iskreno i toplo, spajajući književnost i život. Autor navodi:„Za mene umjetnost ima smisla jedino ako se pomiješa, ispreplete, stopi sa stvarnim životom, inače je tek oponašanje, promašaj, loša gluma, bend koji svira tuđe pjesme, stakleno oko koje pilji u prazno pretvarajući se da vidi, voditelj dnevnika na televiziji dizajniran za ugodno priopćavanje loših vijesti i nepotrebnih informacija.“

Dnevnik jednog nomada roman je koji ima karakteristike bastardne književne koncepcije, o čemu autor piše u Prologu, zrcalno postavljenu prema završnom Epilogu, i odrednice hibridne književnosti, što je karakteristično za postmodernistički roman i postpostmodernistički roman – granice su romana kao najfleksibilnije književne forme potpuno razmaknute.

Romanu čitatelja privlači iskrenost i životnost pripovijedanja, nerijetko poistovjećivanje života i narativnih strategija, i život književnosti kao književnost života.

Autor, pripovjedač, zapisivač hrabro i snažno pokazuje/u stvarnost. Ova knjiga nije ni kulisa ni kič ni pokriveno zrcalo, ona je ulaz u osobno zrcalo, u vrijeme koje se povezuje s ljubavi, s duševnošću i duhovnošću, i zato se ono stalno i isprepleće u njegovim zapisima. Ne postoji stroga kronologija, iz 2011. dolazi se u 2016, iz 2016. vraća se u 2012, iz prosinca vraća se u studeni, listopad…

Na jednom mjestu autor navodi da ne voli trećeosobnu perspektivu jer je lažna, i da ne može vjerovati čovjeku koji piše iz takva rakursa. I u ovom romanu, kao i u cijelom opusu, piše iz prvoosobne, privatne, intimne perspektive. Njegova je rečenica gotovo govorna, usto rečenica koja se stalno buni protiv represije sustava u kojemu živi. Autor traga za dobrim, za plemenitošću, za ljubavi, za nečim što razotkriva sve kulise suvremenoga društva, i usmjerava se na stalno stvaranje, čitanje, ljubavne događaje i u književnosti i u životu.

Daje novu perspektivu i u znanosti, u Dnevniku jednog nomada pišući zanimljivo i neposredno o književnim djelima koja čita ili  o kojima predaje postavlja se kao kritičar iskreno i iz rakursa pogleda na knjigu i književnika iz prve osobe jednine, najčešće pozitivno. Tražeći pravi ključ za čitanje određena djela i više puta jednoga djela, otvarajući nam nove perspektive u čitanju i potičući nas da ponovno pročitamo davno pročitane knjige i one nove – koje se bave problemima koncentracijskih logora, emigracije, iseljeništva, potragom za vlastitim identitetom u tuđem svijetu. Plemenito piše o hrvatskim književnicima i književnicama s kojima se susreće na radionicama, promocijama, predavanjima, rezidencijalnim boravcima,...

Roman Bekima Sejranovića Dnevnik jednog nomada, u kojemu prevladava zaljubljenost u knjige i književnost, pravi je poticaj za čitanje i najmlađoj i najiskusnijoj publici. Hrvatskim gimnazijalcima mogao bi biti motivator za čitanje u trenutku kad pilot-projekt kurikularne reforme predviđa samo četiri obvezna naslova (!) koja hrvatski učenik ili učenica trebaju pročitati u jednoj školskoj godini.