Posveta prošlosti američkog filma

Najuspjelija i najzanimljivija ostvarenja u dosadašnjoj karijeri neovisnoga američkog filmaša Todda Haynesa naglašeno su estetizirani, promišljeni i sjajno režirani, suptilni, ali i provokativni queer-naslovi. U njima se Haynes uz nenametljiv, ali razvidan i inteligentno provučen angažman bavi temama rodnih i spolnih identiteta i relacija, kao i klasnih i rasnih odnosa, ne samo u vremenima u kojima se odigravaju priče njegovih filmova. Među Haynesovim tematskim preferencijama izdvajaju se dvije provodne niti. S jedne strane, riječ je o redatelju trajno posvećenu pričama koje se zbivaju u prošlim vremenima, od Zlatnog baršuna i Daleko od raja do Nema me i Carol, a ta vremena u njegovoj interpretaciji istodobno bivaju kritizirana i u određenoj mjeri romantizirana, istodobno predstavljena s premazom nostalgije, ali i određenom oporošću.

Haynes pedantno i minuciozno rekonstruira New York 1920-ih i 1970-ih

Kao druga Haynesova tematska preokupacija izdvaja se njegova trajna zaintrigiranost kompleksnim osobnostima glasovitih umjetnika te osoba usmjerenih ka umjetnosti ili ključno definiranih umjetnošću, odnosno kreativnim djelovanjem i samoostvarenjem. Njegovi su protagonisti tako glasoviti pjesnik i Baudelaireov nasljednik Arthur Rimbaud (Assassins: A Film Concerning Rimbaud), bubnjarica i pjevačica Karen Carpenter (Superstar: Priča o Karen Carpenter) te glazbenici David Bowie (Zlatni baršun) i Bob Dylan (Nema me).

Haynesovo recentno ostvarenje Muzej čudesa skladno se uklapa u oba segmenta autorovih tematskih preferencija, jer je s jedne strane posrijedi djelo koje je u mnogim detaljima dojmljiva posveta prošlosti američkog filma i u užem smislu New Yorka, a u širem Amerike općenito, dok su s druge njegove protagonistice glumica i autorica velikih panoramskih maketa gradova (Julianne Moore u objema ulogama) te knjižničar, što je zanimanje koje također sugerira usmjerenost ka umjetnosti. Muzej čudesa adaptacija je knjige izvorna naslova Wonderstruck američkog ilustratora i dominantno pisca proze za djecu Briana Selznicka, prema čijoj je knjizi The Invention of Hugo Cabret Martin Scorsese snimio precijenjeni film oskarovac Hugo.

Selznick je i scenarist filma, pa ne čudi da vjerno slijedi izvedbeni koncept epizodno dramaturški strukturirane knjige, na način da je jedan segment, priča o dječaku Benu koja se odigrava 1977, ispripovijedan riječima, a drugi koji u 1927. godini pripovijeda o djevojčici Rose ilustracijama. Takvim izvedbenim prosedeom s jedne se strane slijede osobine dvoje malih protagonista, jer djevojčica Rose, koju tumači uistinu gluha Millicent Simmonds, živi u dobu nijemih crno-bijelih filmova, njezina je majka filmska glumica, pa je segment o Rose realiziran kao nijemi crno-bijeli film što u dobroj mjeri koristi izvedbeni jezik nijemofilmskih klasika kojima autor daje i posvetu. Pola stoljeća poslije Ben zbog udara groma privremeno izgubi sluh, a segment o njemu u potpunosti je izveden kao da je uistinu snimljen u vremenu u kojem se odigrava, pa gledatelj gotovo očekuje da u kadru ugleda recimo mladoga Genea Hackmana iz Coppolina Prisluškivanja ili Friedkinove Francuske veze. Haynes vrlo pedantno i minuciozno rekreira New York iz obaju razdoblja, a ugođajem, vizualno, koloristički, scenografski, stilski i ikonografski osobito imponira onaj iz 1977, s ulicama grada krcatim ikonografski prepoznatljivim i gotovo amblematskim detaljima, od automobila i odjeće do reklama i smeća, a filmska se atmosfera gotovo može omirisati i doživjeti ostalim osjetilima.

Muzej čudesa otvara citat Oscara Wildea, koji glasi: „Svi smo u blatu, ali neki od nas gledaju prema zvijezdama”, a zatvara scena skupnoga gledanja u zvjezdano nebo ostarjele Rose, Bena i Jamieja u Prirodoslovnom muzeju. U skladu s tim gledatelj nedugo nakon početka filma može jasno predvidjeti njegov tijek i završetak, baš kao što i jasno sluti obiteljsku povezanost Rose i Bena. U nedostatke filma ubrajaju se i pojednostavnjena karakterizacija likova i u dobroj mjeri shematičnost njihovih odnosa, dojam da je posrijedi dramaturška i narativna konstrukcija u kojoj je sama izvedba važnija od likova i dramskog tkiva te to što je u cjelini riječ o ostvarenju koje unatoč razvidnom trudu gledatelje ostavlja razmjerno hladnima i distanciranima. Ipak, djelo koje nudi vizualnu gozbu odlikuju vrlo dobre pa i odlične glumačke interpretacije, skladna fragmentarna naracija s izmjenom dviju pripovjednih linija i vremena u kojima se odvijaju, naglašena atmosferičnost i emotivnost koja nikad ne prelazi u patetiku, suptilna poetičnost, razumijevanje svijeta adolescenata, njihovih stanja i razmišljanja te efektna posveta dvama filmski i ikonografski zanimljivim razdobljima američke povijesti.