Pop-art elegancija

Promatrajući iz današnje perspektive, čini se kako David Bowie – u okružju propulzivne britanske glazbene scene ranih 1970-ih – nije imao ozbiljna takmaca. Slavni „kameleon rocka“ mijenjao je koncept rock-zvijezde tako što se i sam mijenjao, „napadajući“ pop-glazbu i njezinu urođenu površnost svaki put iz različite pozicije. Ipak, izoštrimo li fokus na ključna prevratnička zbivanja onoga doba, Bowiejevo ime uvijek se spominjalo uz ono Bryana Ferryja. Istina, za razliku od Bowiejeva samotnjaštva, Ferry je ispočetka djelovao isključivo u kontekstu grupe Roxy Music, čiji je prvijenac u povodu 45. obljetnice upravo objavljen u proširenoj verziji s mnoštvom rijetkih snimaka nastalih na BBC-radiju i drugim dodacima koji argumentiraju tezu o jednome od uzbudljivijih nastupnih albuma u povijesti popularne glazbe.

Brian Ferry – frontmen prvoga postmodernističkog rock-sastava

U to vrijeme, tvrdi publicist David Buckley u knjizi The Thrill Of It All, „Ferry je, uz Bowieja, bio najsjajniji pop-izvođač, druga strana iste glam-rock kovanice“ aludirajući na činjenicu da su dijelili istu publiku, ali i fascinaciju stilskim aspektom izvedbe, ironijskim postupcima karakterističnima za estetiku campa, te sklonost kreativnom preslagivanju i remodeliranju (Re-Make / Re-Model) pop-nasljeđa. Ključna razlika svodila se na javni modus operandi: Bowiejev inteligentan smisao za samopromociju i multimedijalne zahvate rezultirao je mnogo studioznijim i „razglašenijim“ pothvatima; s druge strane, Ferryjeva bolna introspekcija, zaziranje od medija te izraženija ovisnost o suradnicima unutar Roxy Music – uz nekoliko ključnih pogrešaka tijekom solo karijere – stajali su ga gubitka dijela reputacije u kasnijim etapama karijere.

Postava Roxy Music zamišljena je kao oživotvorenje njegove ambiciozne vizije u kojoj je na početku sudjelovao i „ne-glazbenik“ Brian Eno, amater posvećen pokusima s vrpcama i sintesajzerima. Kičma njihova izvornog koncepta ogledala se u sudaru Ferryjeva osjećaja za stil i Enove ekscentričnosti: Bryanova pop-melodioznost, sklonost posuđivanju od drugih umjetničkih oblika poput filma (HB kao Humphrey Bogart!), te primjena krunerskih („šlageraških“) vokalnih stilizacija sučeljavala se s Brianovim eksperimentalnim apstrakcijama. I sve to kao dio subverzivne strategije kreiranja suprotstavljanjem oprečnih elemenata.

U prvom dijelu karijere, od 1972. do 1975, njihov je zvuk jednako ovisio o kompleksnim teksturama kao i o osnovnim rock-impulsima. A to nesvakidašnje zvučno tkanje dopunjavala su još dva nezaobilazna suradnika. Andy MacKay glazbenik je klasične naobrazbe i bivši student engleske književnosti koji je u zvuk sastava unio obou i saksofon, dok je gitarist Phil Manzanera stilist koji je nedostatak virtuoznosti kompenzirao originalnošću u tonu i jeziku izvedbe. Bio je to gotovo šokantan, ali privlačan okvir, dotad nečuven na engleskoj i svjetskoj rock-pozornici. Poput njihovih njujorških prethodnika iz Velvet Undergrounda, Roxy nisu bili koncipirani kao konvencionalna rock-postava, nego kao zaokruženi umjetnički projekt čije je temelje činio glazbeni, a nadgradnju vizualni eklekticizam. Ferry, kao pjevač i autor većine pjesama, studirao je u New Castleu pod paskom popartističkog inovatora Richarda Hamiltona koji mu je – prema svjedočenjima upućenih – značio isto što i Andy Warhol grupi The Velvet Underground.

Pojavili su se u razdoblju kad je na jednom kraju spektra uzlijetao glam-rock (sklon singlu kao načinu iskaza), dok su na drugom djelovali ugledni „albumski“ prog-rock-sastavi poput King Crimson i Genesis. Zabavni, ritmički poticajni (zahvaljujući prvoklasnom bubnjaru Paulu Thompsonu) i svježi, ali istovremeno intelektualno izazovni, Roxy Music smjestili su se negdje između, funkcionirajući – poput Bowieja – kao hodajuća definicija campa. Vodeći računa o distinkciji između kiča i campa o kojoj je još 1964. pisala Susan Sontag u često citiranu eseju Bilješke o campu, valja naglasiti da su Ferry i Roxy „kič“ (koji je prema definiciji nedostatak ukusa) prezentirali kao poruku, kao ironijski osmišljenu pozu, i napokon, kao umjetničku gestu.

Prvijenac Roxy Music izašao je u lipnju 1972, samo desetak dana prije još jednoga velikog ostvarenja na granici art-rocka i glam-rocka – Bowiejeva albuma The Rise And Fall Of Ziggy Stardust And The Spiders From Mars. Oba su djela sugerirala da je u kontekstu rock-glazbe sve postalo dopušteno, i moguće. Ključne dosege debija pojasnio je kritičar Stephen Thomas Erlewine u knjizi All Music Guide To Rock: „Ono što album čini toliko zapanjujućim jest sposobnost grupe da gotovo primitivne avangardne sklonosti poveže s dorađenim i zrelim skladbama. I to bez obzira je li riječ o pjesmama slobodne strukture, kao što je Re-Make / Re-Model ili uglađenom glam-rocku, kakav je bio singl Virginia Plain, koji je najprije objavljen zasebno, neovisno o albumu, a potom je uvršten na sva buduća (pa i ovo, najnovije) reizdanje.

Nakon što se nakon briljantnog albuma For Your Pleasure oslobodio prostor Enovim odlaskom, novopridošli klavijaturist i violinist Eddie Jobson u njihov retrofuturistički pop-art kolaž unosi sofisticiranije nijanse. U razdoblju – redom impresivnih – ostvarenja Stranded, Country Life i Siren Ferry učvršćuje poziciju „umjetničkog direktora“ koji vizualnim i stilskim ekstravagancijama nadopunjuje dojam neobičnih zvučnih krajolika. Njegov romantični pesimizam i sve suptilniji autorski postupci zaživjet će u modificiranom, iako ne manje ambicioznom glazbenom kontekstu. Čini se da je Jobsonov doprinos podcijenjen, no njegovim violinističkim i klavirističkim potezima zvuk je poprimio poseban kolorit i drukčiju vrstu muzikalnosti, podjednako u energičnijim brojevima (Out Of The Blue), kao i u melodramatičnim baladama iz sličnog razdoblja – primjerice, u besprijekornoj A Song For Europe.

Nesvakidašnja sinteza nadahnutog amaterizma i rafinirane profesionalnosti, nagli melodijski obrati, pomaknuta struktura pjesama i atipična aranžmanska rješenja nadahnuli su mnoge dolazeće sastave i autore. Citati se posebno jasno prepoznaju u postpanku kasnih 1970-ih i ranih 80-ih te u opusima art-rock sastava novije generacije koji su preuzimali Bowiejeve i Ferryjeve zamisli – od Talking Headsa, Davida Sylviana i grupe Suede, do grupe Ladytron, koja je ime uzela po istoimenoj skladbi s debija Roxy Music. Dakako, stilska raznolikost njihovih nasljednika indikator je stilske raznolikosti sama Bryana Ferryja, koji ni na poznijim, konzervativnim ostvarenjima grupe (finalnom Avalon, primjerice), pa čak ni u eri razvučene solo karijere, nije uspio pokvariti dojam što ga je ostavio u ranim godinama. Reputacija Roxy Music kao prvoga postmodernističkog rock-sastava nikada nije bila upitna.