O smislu interpretacije

„Svako je književno djelo izazov zdravom razumu, navici i običaju služenja jezikom“, zapisat će jedan od najistaknutijih hrvatskih teoretičara i povjesničara književnosti Milivoj Solar u Uvodu u filozofiju književnosti iz 1978. Ako književno djelo u čitatelja ne izazove nikakvu reakciju, tada je, mogli bismo pojednostavniti Solarove riječi, vjerojatno riječ o lošem djelu, odnosno uopće nije riječ o književnom djelu. Pritom odgovori na izazove književnog djela mogu biti različiti, od ushita i uzbuđenja do rezignacije. Jedan je od mogućih odgovora i govorenje, odnosno pisanje o književnim djelima, što je na neki način, prema Solaru, temelj književne kritike i cjelokupne znanosti o književnosti. A „govoriti o književnosti ne znači ništa drugo do barem u jednom određenom smislu odgovarati na ono što književna djela govore, odgovarati na izazov književnosti.“ Koliko su i kakve izazove pred njega stavljala književna djela, Solar je do danas pokazao u tridesetak objavljenih knjiga i znatno većem broju rasprava i ogleda, odnosno tijekom pedesetogodišnje profesorske karijere na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje je i danas professor emeritus. Osobita su vrsta Solarovih odgovora na izazov književnih djela brojne njegove interpretacije književnih djela, pogotovo one okupljene u knjizi, kako je sam rezonirao, „oprezna“ naslova Vježbe tumačenja iz 1997. (drugo i prošireno izdanje 2005), ali i one razasute po ostalim njegovim knjigama. Osim velikog broja do danas napisanih književnih interpretacija, o tome da je riječ o posebnoj i autoru očito važnoj vrsti odgovora na izazov književnih djela svjedoči i najnovija Solarova knjiga u koju je uvrstio samo interpretacije, pa ju je tako jednostavno i naslovio – Interpretacije (Zagreb, Politička kultura, 2016).

Izd. Politička kultura, Zagreb, 2016.

Od činjenica do tumačenja

Knjiga sadržava tridesetak interpretacija lirskih, proznih, dramskih i rubnih književnih djela (vic i mit), od kojih je gotovo polovica preuzeta iz Vježbi tumačenja, a ostale su bile dio drugih njegovih knjiga i nisu imale eksplicitnu formu interpretacije, nego su bile dio većih cjelina, poput književnoteorijskih rasprava, književnopovijesnih pregleda i sl., s obilježjima interpretacije kao metode. Riječ je uglavnom o interpretacijama kanonskih pjesama (12), novela (3), romana (11) i drama (4) hrvatske i svjetske književnosti te vica o dva raka i mita o letećim tanjurima. Kvantitativni žanrovski omjer interpretiranih tekstova govori i o autorovim područjima interesa i o njegovu ukusu. Ista opaska vrijedila bi i za omjer interpretiranih hrvatskih (14) i stranih (18) djela, odnosno njihovu žanrovsku pripadnost – sva lirska djela (12) pripadaju hrvatskim (A. G. Matoš, T. Ujević, M. Krleža, D. Cesarić, S. Mihalić, I. Slamnig itd.), a svi romani (11) stranim autorima (M. Bulgakov, F. Kafka, T. Mann, A. Camus, U. Eco, M. Kundera, J. Barnes itd.). Fran Galović predstavlja jedinog autora koji je zastupljen s više od jednog djela.

Solar se bitno više bavio teorijom proze, pa onda i proznim djelima, nego samom lirikom. Također, uglavnom se bavio svjetskom, a ne hrvatskom književnošću. Isto tako, Galović je jedini književnik o kojem je Solar napisao monografiju i priredio njegova izabrana i sabrana djela. No, unatoč tim objektivnim razlozima, u obzir treba uzeti i kriterij autorova ukusa, tj. Solarovo shvaćanje interpretacije kao metode za obrazlaganje ukusa, odnosno kao načina tumačenja zašto je neko djelo dobro ili loše.

U predgovoru najnovijoj knjizi Solar ne iznosi svoju teoriju interpretacije niti obrazlaže motivaciju za izbor uvrštenih interpretacija. Osim tekstova koji su tema interpretacija, kriterij uvrštavanja u knjigu predstavljala je i sama (procijenjena) uspješnost interpretacije. U predgovoru spominje i mišljenje Pavla Pavličića, koji mu je u povodu njegove prve knjige interpretacija Vježbe tumačenja bio natuknuo „kako mu se čini da se u tim interpretacijama bolje vidi što mislim o književnosti nego u mojim složenim teorijskim i filozofskim raspravama“.

Već i sama činjenica da je Solar odlučio prirediti zasebnu knjigu interpretacija govori o tome da ih smatra važnim dijelom svojega književnoznanstvenog rada, a samim time i znanosti o književnosti. Što se tiče Solarove uvodne usporedbe između divljenja čovječanstvu i zanemarivanja čovjeka s pisanjem o književnosti i zanemarivanja književnih djela, riječ je o stavu koji je stručno elaborirao u brojnim svojim radovima, a najdojmljivije možda u Predavanjima o dobrom ukusu (2004), gdje gotovo apelira na povratak književne znanosti svojem primarnom predmetu, a to su sama književnost i književna djela: „Razmislite, naime, ozbiljno, kakvog smisla ima postavljati i razvijati teorije isključivo o ranijim teorijama, a ne o ‘predmetu’, odnosno ‘fenomenu’, kojeg bi teorija morala objasniti“ (O lošim teorijama). Dosjetka o tome da interpretacija pojedinih djela može govoriti gotovo više o shvaćanju književnosti nego opsežnije teorijske rasprave ukazuje na to da bi rasprave o književnosti trebale imati uporište u književnoj praksi, a ne biti same sebi svrhom.

Takav zahtjev Solar postavlja i pred interpretaciju. Dobra interpretacija uvijek bi se, naime, trebala držati teksta. „Temeljna je pretpostavka svake interpretacije“, zapisat će u uvodnim esejima o interpretaciji u knjizi Vježbe tumačenja, „započeti od nečega što nije sporno, što važi kao činjenica, ali što zahtijeva tumačenje“. Interpretacija se u načelu oslanja na evidenciju onoga što je u tekstu sadržano, no zapravo predstavlja suprotnost evidenciji – interpretacija polazi od onoga što je u tekstu sadržano (evidencija), ali tumači samo ono „što nije samo po sebi jasno“, odnosno ono „što nam se čini da nije onakvo kakvim se prikazuje“.

Kriza, ali i važnost interpretacije

Zamijenivši interpretaciju metodom koju naziva čitanjem, postmoderna se teorija i kritika zadovoljavaju, smatra Solar, aspektualnim tumačenjem književnih djela (feminističkim, postkolonijalnim, psihoanalitičkim), gubeći iz vida cjelinu značenja u djelu. Vrijednosni su sudovi pritom obično također zaobiđeni pa takva čitanja više ne barataju ni kriterijima dobroga i lošega, odnosno ne mogu odgovoriti na pitanje koje Solar smatra temeljnim, a to je zašto nam se neka djela sviđaju, a druga ne. Da je to pitanje važno, Solar argumentira postojanjem književnoga kanona, odnosno činjenicom da se neka djela čitaju i proučavaju, a druga ne, pogotovo gledano u protegu vremena. Naime, već i sama činjenica da smo neka djela odabrali za čitanje, a pogotovo za interpretaciju i općenito proučavanje, upućuju na to da nam se, za razliku od nekih drugih, očito sviđaju. A element sviđanja može jedino objasniti kriterij ukusa, koji bi interpretacija onda trebala uzeti u obzir.

Današnja kriza interpretacije zapravo je povezana s krizom ukusa, koji se raspao na bezbroj individualnih ukusa, što znači da ga zapravo više i nema, nego ga je zamijenila prevrtljiva moda. Načini se čitanja književnih djela brzo smjenjuju, ovisno o tome što je trenutno u modi. Postojanje različitih čitanja po Solaru nije samo po sebi upitno, no problematično je, i tu ću se složiti s njim, to što su ta čitanja uglavnom jednostrana i ponekad nemaju čvrsta uporišta u samim tekstovima kojima se bave, nego u njih nerijetko upisuju ono što im je potrebno. Problematično je to što se odustaje i od pokušaja obrazlaganja cjelovitosti značenja djela te što se izbjegava odgovor na pitanje je li djelo dobro ili loše. Odustaje se od onakva čitanja kakvo tradicionalno nazivamo interpretacijom. Jer ako odustanemo od interpretacija, nastat će kaos, ako već i nije nastao. A u kaosu je sve dobro (a ako je sve dobro, uči nas Solar, onda zapravo ništa nije dobro).

Solarova knjiga najbolji je primjer važnosti i vrijednosti interpretacije kao metode koja nastoji što cjelovitije protumačiti ono što je u djelu rečeno i kako je rečeno, obrazložiti zašto je neko djelo dobro ili loše, zašto nam se sviđa ili ne sviđa. Solarove interpretacije mogu nam poslužiti ne samo kao ogledni primjer za način tumačenja književnih djela nego i kao opći model načina mišljenja o književnim djelima, odnosno o književnosti općenito.