Lukava i racionalna udovica

Po broju adaptiranih djela na hrvatski jezik talijanski komediograf Carlo Goldoni, rođen 1707. u Veneciji, može se svrstati i u hrvatske autore. Adaptirane njegove komedije, poput Kafetarije na Dubrovačkim ljetnim igrama, doživjele su velik uspjeh kod publike i bile poticaj za izvrsne glumačke kreacije. To i ne čudi kada je riječ o temama bliskima hrvatskom južnjačkom, primorskom temperamentu i mentalitetu, ali je pomalo neobično kada Goldoni uvjerljivo zaživi na hrvatskom sjeveroistoku. Za taj uspjeh „krivo“je Hrvatsko narodno kazalište u Osijeku, koje je u adaptaciji Davora Špišića i režiji Želimira Mesarića stvorilo iznimno uspjelu predstavu Lukave udovice, premijerno izvedenu 23. veljače. Povod ovom tekstu prva je repriza od 24. veljače.

Stilski čista i glumački dobra izvedba
Snimio Marko Ercegović

Komedija je situirana u Osijek, na početak 20. stoljeća, u vrijeme bujanja secesije, kada u tom mitleuropskom gradu gostuju zagrebačko, peštansko i beogradsko kazalište, gdje se susreću i prožimaju različite kulture, jezici, mentaliteti i navike. Gdje se još ne osjećaju nadolazeće revolucije i blizina Prvoga svjetskog rata, a ljudi žive bezbrižno i imaju vremena za užitke i dokolicu. Zaplet počinje poslije premijere Lehárove Vesele udovice – čiji je sadržaj sličan Goldonijevoj Udovici – još dok se pjevuše arije Leharove operete, koje je predstavi prilagodio skladatelj Igor Valeri. No unatoč raspjevanoj atmosferi protagonisticu muče nimalo bezbrižni problemi: po smrti staroga muža nastaviti živjeti kao mlada udovica ili se udati?

Ono za što je zaslužan inovator talijanskog kazališta 18. stoljeća, koji nije doveo u pitanje samo površnost komedije maske i intrige – comedia dell’arte – koja je dominirala talijanskim pozornicama nego je i apostrofirao socijalne, a osobito ženske probleme, Špišić i Mesarić itekako uvažavaju. Slijedeći Goldonijevu „revoluciju“ unutar strukture dramskog djela, osobito karakterološko bogatstvo dramskih osoba i preuzimanje brige žena za vlastitu egzistenciju od muškaraca – Špišić u adaptaciji, a Mesarić u redateljskoj interpretaciji – premještaju u Osijek na početku 20. stoljeća. Po uzoru na Goldonijeve teme i likove, na njegove ribare i krčmarice koji govore živim venecijanskim ili nekim drugim talijanskim dijalektima – za razliku od viših aristokratskih slojeva koji afektiraju – oni u osječku predstavu upisuju goldonijevske sadržaje.

Protagonistica, lijepa i mlada udovica Sofija, kojoj je umro stari muž – što je venecijanska špranca – okuplja oko sebe udvarače, moguće prosce; domaćeg Talijana, Francuza, Španjolca i Engleza. U osječkoj predstavi Sofija je Hrvatica, njezin je domaći udvarač Kazimir pl. Janković, grof Iločki, Francuz je Istvan Hedervary petrolejski magnat iz Budimpešte, Španjolac je trgovac iz Sarajeva sefardski Židov Aron Elazar, a Englez je srpski bankar iz Beograda Spiridon M. Stefanović. Nakon svih zapleta, zamki i kušnji Sofija će izabrati onoga koji je uistinu voli.

Uspjelu predstavu – secesijski dojmljivo opremljenu (scenograf Miljenko Sekulić), odlično kostimiranu (Danica Dedijer), glazbeno inspirativnu (Igor Valeri), pokretom bogatu (Vuk Ognjenović) i znalački osvijetljenu (Saša Mondecar) – redatelj Mesarić gradi dramaturški precizno, stilski čisto i iznijansirano, pretače u izvedbu kojoj mjestimice fali tempa ali u kojoj se duhovito iščitavaju odnosi i poruke sadržaja. Osobito je uočljiv rad s glumcima, koji su stilski primjereno i karakterološki točno, neki i odlično, ostvarili pamtljive uloge.

Ponudivši pravu mjeru komičnoga i grotesknoga, kvartet udvarača-prosaca predvodi Vjekoslav Janković u odličnoj ulozi petrolejskog magnata Istvana Hedervarya, a slijedi ga Ivan Ćaćić, koji je sjajno mišljen i ostvaren lik Spiridona M. Stefanovića mjestimice kvario nepotrebnim stankama i psihologizacijom. Veoma zahtjevnu i najmanje uspješno adaptiranu ulogu Arona Elazara dobro je glumio Duško Modrinić, a ljubavi željan i suzdržani grof Iločki bio je Aljoša Čepl.

Ivana Soldo Čabraja (Sofija) i ovom ulogom pokazala je da široki glumački dijapazon i veliki potencijal zna prilagoditi dojmljivim zahtjevima uloge. Njezinu sluškinju Žužu nadareno, ali i karakterološki nedovoljno izbrušeno, glumila je Matea Grabić Ćaćić, veoma dobre bile su Antonija Pintarić (Natalija), Dina Vojnović (Paulina), a dobri Mario Rade (Đuro), Matija Kačan (Pavao), Areta Ćurković (Mandica). Efektnom karakternom ulogom Ljudevita Katančića, Sofijina djevera, osječkoj publici predstavio se novi član ansambla Armin Ćatić, a izvrsnu minijaturu Vasilija, slugu Spiridonova, odigrao je Antonio Jakupčević.