Ljudi u žarištu

„Svaki čovjek može biti junak filma. Samo to treba znati vidjeti“, riječi su nedavno preminula Branka Lentića, koje je jednostavno nemoguće ne spomenuti kad se piše i govori o doajenu hrvatske televizijske dokumentaristike. Uistinu, Branko Lentić je u praktički svima od dvjestotinjak dokumentarnih filmova koje je realizirao tijekom više od tri desetljeća rada kao novinar i urednik na tadašnjoj Televiziji Zagreb te u posljednjem razdoblju na Hrvatskoj televiziji, obične i tzv. „male ljude“ znalački i nenametljivo te prividno jednostavno pretvarao u filmske junake ili barem jasno prepoznatljive i dojmljive protagoniste. Bez obzira bilježio svakodnevicu ljudi s tadašnje periferije Osijeka i Zagreba tijekom druge polovine i krajem 60-ih, osoba stradalih u nelegalnom izlovu ribe dinamitom u središnjoj Dalmaciji i na otocima sredinom 70-ih, svagdan goniča konja koji su tih godina vukli balvane pri sječi drveća na Velebitu, svojevrsni dnevnik rada liječnika koji tijekom ljeta 1976. obilazi mještane otoka u šibenskom akvatoriju, životne tegobe ljudi koji su se iste godine u Vranjicu žalili na veliko zagađenje mjesta i životnog okoliša, ili pak razmišljanja i ćakule stalnih gostiju kultnog splitskog kafića Kod Gage u drugoj polovini tog desetljeća, Lentić je uvijek ostajao dosljedan, vjeran sebi i „filmu istine“. U Lentićevim dokumentarcima obilježja „filma istine“ razvidna su u svakom kadru, ne samo u intenzivnom međudjelovanju snimatelja, najčešće Marija Perušine i Save Milivojevića, i ljudi pred kamerama koje se ponekad provocira izrazitijom autorskom prisutnošću i postavljanjem provokativnih pitanja. U traganju za istinom autor snima svijet i ljude oko sebe, zaintrigiran određenim konkretnim događajima i situacijama, pritom aktivno i nerijetko angažirano tragajući za istinom. No spomenuto upletanje i angažman u Lentićevim su filmovima izvedeni vrlo suptilno, a autorov prosede osim znatiželje i podrazumijevane neposrednosti odlikuje i čest humorni i ironični odmak, koji primjerice u dvodijelnom filmu Dinamitaši iz 1974. povremeno skreće u jasan, no ipak empatičan crni humor.

Branko Lentić u svojim je tv-dokumentarcima uvijek bio neskriveno angažiran i na strani „malog čovjeka“
Fotoarhiv HRT-a

Crni humor, baš kao i humor i ironija općenito, u filmovima Branka Lentića naglašeno su empatični i altruistični, a naklonost čovjeku i njegovoj zanimljivoj te ponekad tegobnoj sudbini razvidni su u praktički svakom kadru njegovih filmova. Primjerice, kad u dokumentarcu Mjesto koje hoće živjeti 1976. bilježi tada još razmjerno svježe nevolje stanovnika Vranjica koji tek naslućuju kakve bi ih bolesti i tegobe mogle snaći zbog sve većeg zagađenja koje uzrokuje tvornica Salonit, Lentić je neskriveno angažiran i na strani „malog čovjeka“. Isto vrijedi i za Zagreb bijeli grad iz 1969, film iz ciklusa Objektiv 350 u kojem autor gledateljima približava život Zagrepčana s kraja 60-ih godina. U filmu koji temom i načinom izvedbe asocira na dokumentarac Splendid isolation Petra Krelje, raskošna i pomalo dekadentna zabava otmjeno odjevenih dama i gospode u hotelu Esplanade jednog zimskog dana biva snažno kontrastirana blatnjavim dvorištima i trošnim prizemnicama u kojima žive skromni radnici i njihova djeca. Od druge polovine 60-ih do početka 80-ih Branko Lentić bio je plodan i kreativan, znao je snimati i po tri dokumentarca mjesečno, ambiciozno i inventivno koristeći format televizijskog dokumentarca te ga snažno bojeći autorskim pristupom u filmovima iz serijala Mladi na ekranu, Još jedan korak i Objektiv 350. Lentić nije robovao formalnoj strukturi televizijskog dokumentarca, već je puštao da priče njegovih filmova i njihovi protagonisti govore sami za sebe. U njegovim filmovima kontekst je jednako rječit kao i tekst, a ono neizgovoreno i neprikazano lako se čita i sluti te skladno nadopunjuje s izgovorenim i prikazanim. U fokusu svih Lentićevih filmova su ljudi, njihove intimne priče te makar i samo naznačeni problemi, što biva upotpunjeno njihovim temperamentima te manje ili više naznačenim osobnostima. U njegovim filmovima dominiraju krupni i blizi planovi, oni kojima se detaljno i sveobuhvatno može opisati osoba i makar skicozno predstaviti njezina osobnost, a protagonisti Lentićevih dokumentaraca uvijek se nalaze u jasno zadanoj okolini i socijalno naglašeno obilježenu kontekstu. Lentić dokumentarist voli osobe pred kamerom i ljude općenito, pristupa im iskreno i otvorena srca, bez verbalnog, izravnog komentara, dopuštajući da ono što vidimo pred znalački postavljenom kamerom govori samo za sebe.