Kult ugroženog Srbina

Nije pretjerano reći da je u najmanju ruku od druge polovine 1980-ih u redovima srpske elite, ali i dobra dijela običnoga stanovništva srpske nacionalnosti komunističke Hrvatske, prevladao stav koji se može odrediti kao „kult ugroženog Srbina“. U najkraćim crtama treba ga definirati kao kolektivnu paranoju, koja je u središtu imala osjećaj sveopće ugroženosti, odnosno stav prema kojem najprije hrvatsko republičko (a potom i državno) okružje predstavlja za hrvatske Srbe egzistencijalnu, političku i društvenu prijetnju prvog reda ozbiljnosti. Poput svake paranoje – u ovom slučaju sumanute ideje o sveopćem proganjanju ili nepostojećem kršenju nacionalnih i građanskih prava – nije imala utemeljenja u stvarnosti jer kolektivna je prava hrvatskih Srba na prvom mjestu ugrožavao sam komunistički režim.

Sada dostupno gradivo Službe državne sigurnosti omogućuje dobar uvid u razvoj „kulta ugroženog Srbina“ u posljednjem desetljeću komunističke Hrvatske, djelovanje njegovih ključnih nositelja, ali i njihove veze te dodire s Beogradom. Tako, prema navodima iz zbirnog dokumenta SDS-a iz druge polovine 1989, u Hrvatskoj je postojalo „intelektualno jezgro srpskih nacionalista“, kojem su pripadali Jovan Rašković, tada voditelj neuropsihijatrijskog odjela u Medicinskom centru Šibenik, Milenko Patković, profesor Pedagoškog fakulteta u Osijeku, Stanko Korać, glavni urednik zagrebačke Prosvjete i čovjek koji, kako je navedeno, „bezrezervno podržava stavove grupe akademika SANU iznesene u Memorandumu“ te Branka Pribić, asistentica Instituta za historiju radničkog pokreta u Zagrebu. Pregled njihovih stavova pokazuje da su došli do ocjene prema kojoj je komunizam u Hrvatskoj i Jugoslaviji u biti bio lukavo smišljena zamka usmjerena prema dovođenju Srba u drugorazredni položaj. Primjerice, navedeno je dalje, tvrdili su „da je Savez komunista Jugoslavije prevarom osvojio vlast, a da je odlučujuću moć i uticaj na konstituisanje nove [komunističke] Jugoslavije imala antisrpska koalicija u koju svrstavaju Tita, E. Kardelja i V. Bakarića“. Iz tih razloga, SFRJ su tumačili „kao antisrpsku tvorevinu“, odnosno državu koja je za cilj imala stalno slabljenje Srbije „na ekonomskom i političkom planu“. U suglasju s navodima iz Memoranduma SANU, Ustav SFRJ iz 1974. optuživali su „za taktičko razbijanje Srbije na tri republike“. Jednako tako, Srbi u Hrvatskoj također su bili u „neravnopravnom“ položaju, pa se za njih radilo o „smišljenom zapostavljanju privrednog razvoja krajeva koje pretežno naseljava srpski živalj, kao npr. Korduna, Like i severne Dalmacije“. Ubrzo će na osnovi takvih razmišljanja srpski nacionalisti osmisliti projekt srpske političke autonomije u Hrvatskoj, kao integralnog dijela šireg pozicioniranja Srbije u smjeru brisanja republičkih granica te svesrpskog okupljanja.

Za bolje razumijevanje nacionalističke paranoje hrvatskih Srba u drugoj polovici 1980-ih nužno je ostvariti uvid u razmišljanja i djelovanje Jovana Raškovića. Dokumentacija SDS-a sadržava njegov osobni dosje, ali i niz drugih informacija u kojima se spominje. Sam Rašković postao je „operativno interesantnom osobom“ za SDS još u 1970-ima, i od tada je redovito nadzirana njegova poštanska i telefonska komunikacija, a o njemu su redovito izvještavali i SDS-ovi doušnici. Prema onome što je danas poznato Rašković je po mnogo čemu bio kontroverzna ličnost. Nema sumnje da je ključno pridonio osmišljavanju i širenju iracionalnih strahova koji su uvelike već u drugoj polovici 1980-ih ovladali hrvatskim Srbima, a time i presudno pridonio psihološkom ozračju potrebnu za nastanak srpske pobune, ali je s druge strane bio istovremeno donekle svjestan svih opasnosti kojima smjer nasilnog izdvajanja iz hrvatskog okvira izlaže njegove srpske sunarodnjake.

Rašković i beogradske veze

Rašković je nedvojbeno bio pod velikim utjecajem „barda srpskog nacionalizma“ Dobrice Ćosića i dokumentacija SDS-a bogato je svjedočanstvo o učestalosti njihovih dodira, ali i visokog stupnja prisnosti uspostavljene između njih dvojice. Rašković je u potpunosti preuzeo Ćosićeva tumačenja o Titovoj Jugoslaviji kao „tamnici srpskog naroda“ i „okovima“ koje za Srbe znači ustavni okvir iz 1974. Istovremeno, i u uskom dodiru s Ćosićem, poboljšanje njihova položaja tražio je u podizanju nacionalne samosvijesti, napose u uskrsavanju kolektivnih strahova svojih sunarodnjaka. U tekstu namijenjenu beogradskim Književnim novinama iz veljače 1988, koji je gotovo svakodnevno komentirao s Ćosićem, Rašković je tako analizirao „ustaške pokolje“. Očekivao je, kako su pribilježili službenici SDS-a koji su prisluškivali njegov telefon, „da ga se napadne kao šovinistu, ali je dodao da on za ovdašnje [hrvatske] Srbe – ostaje zaštitnik i uzdanica, dodajući da Hrvati kao narod imaju paranoju kad su u pitanju Srbi, jer i sadašnju TV-seriju Vuk Karadžić [serija je snimljena 1987. i tematizira lik i djelo Vuka Stefanovića Karadžića, kojega glumi Predrag Manojlović] međusobno komentiraju da kad Srbi tako međusobno se ubijaju i – svoje knezove, kako bi tek činili sa Hrvatima kad bi se sami dočepali vlasti“. SDS je „uhvatio“ i sljedeće rečenice koje su izmijenili Rašković i Ćosić: „Dalje su govorili o odnosu Hrvata prema Srbima pri čemu je Rašković inzistirao na antisrpstvu kod Hrvata, potrebi Hrvata da fizički uništavaju Srbe, cijelo vrijeme traže za sebe alibi da bi mogli ponovno klati. U tom kontekstu Ćosić je rekao Raškoviću: S obzirom da si ti glavni čovjek ovdje (u Hrvatskoj) može se dogoditi da oni najprije tebe uhapse, zato ti sada trebaš hvatati što jače pozicije i što više popularnosti, ali za svaki slučaj moraš imati otvorene karte za prvi avion i da u slučaju potreba pobjegneš i dođeš kod mene.“ I Rašković i njegova okolina tada su, dakle, bili sasvim uvjereni da je komunistička Hrvatska mjesto gdje se sustavno i organizirano gaze prava Srba, što su uglavnom otvoreno poistovjećivali s njihovim položajem u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske. Komentirali su tako da bi se u slučaju „kakvih previranja u Hrvatskoj“ ponovo „na isti način postupalo prema Srbima, jer se i danas u Šibeniku Srbima čine razne neugodnosti kao da je ovo Nezavisna Država Hrvatska“.

Tada je u Beogradu Rašković slovio za „najpouzdanijeg Srbina iz SRH [Socijalističke Republike Hrvatske]“. I više od toga, ubrzo su beogradske nacionalističke elite iskoristile svoja poznanstva pa su Raškovića „plasirale“ u medije. Kod njega je u drugoj polovici veljače 1988. boravila ekipa beogradske televizije i snimila intervju. Zaogrnut uobičajenim razmatranjima o fenomenu „psihološkog nacionalizma“, Rašković je ustvrdio da su Srbi „jedinstven primjer u svijetu“ jer su se odrekli „vlastitih mitova“. SDS je u svemu točno prepoznao zametak organiziranog napora srbijanskih nacionalista. „Beogradski krug nacionalista“, navedeno je u jednom izvještaju, „ide na Raškovića kao osobu koju treba u ovom trenutku plasirati jugoslavenskoj javnosti, a time indirektno i u sprezi s njima, izlagati opoziciona i neprijateljska stajališta pod plaštem profesionalnog psihijatrijskog rada Raškovića“. Prema drugoj ocjeni SDS-a bilo je sasvim izvjesno da će Rašković, „u dogovoru sa srpskim nacionalistima iz Beograda“, „raditi da i u Dalmaciji stvori front takve podrške srpskog življa zbivanjima u Srbiji, kao samozvani vođa Srba u Hrvatskoj“. Svesrpski nacionalistički projekt nužno je tražio čvrstu ličnost koja će ga znati provesti u djelo, i ona je naravno pronađena u Miloševiću. Svaki njegov postupak, poput instaliranja satelitskog rukovodstva u Vojvodini, Rašković i Ćosić tumačili su ispravnim činom usmjerenim k jačanju srpskog položaja u Jugoslaviji. Milošević je, usuglasili su se u srpnju 1988, „jedini pravi [srpski] lider“. Tragično iskustvo Srba u NDH i, daleko važnije, njegovo prenošenje te svjesno instrumentaliziranje u 1980-ima i kasnije, bili su za Raškovića temelj nove kolektivne svijesti hrvatskih Srba. Raškovićev doprinos homogenizaciji hrvatskih Srba na platformi svesrpskog nacionalizma, pa stoga i kasnijim tragedijama koje su iz njega proizašle, bio je presudan.

Uvelike zahvaljujući djelovanju pojedinaca poput Raškovića, dobar dio srpskog stanovništva sjeverne Dalmacije i Like bio je početkom 1989. uvelike privržen Miloševićevu svesrpskom nacionalističkom projektu. Proslava šeststote godišnjice kosovske bitke, priređena početkom srpnja iste godine u dalmatinskom Kosovu, jasno je svjedočanstvo navedenoga.

Organiziranje hrvatskih Srba

U njezinoj organizaciji posebno se istaknuo Jovan Opačić. On je dan prije proslave u dalmatinskom Kosovu utemeljio Srpsko kulturno društvo Zora, koje je ubrzo postalo važnim propagatorom svesrpskog nacionalizma. Primjerice, Opačiću su, kako je SDS ubrzo doznao, dolazila „brojna lica“, ponajviše iz sjeverozapadne BiH, i to „radi savjeta“. U biti Opačić je „prigodno“ zanemario „kulturno“ djelovanje društva kojem se nalazio na čelu, i u prvi plan istaknuo konkretan politički cilj. „Govoreći o planovima Zore“, navodi se dalje, Opačić je brojnim sunarodnjacima koji su ga posjećivali govorio „da je njen prvenstveni cilj zaštita Srba na području Bosne, Kninske krajine, Banije, Like i Korduna“, i to jer su, kako je dalje naveo, „Srbi u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini obezglavljeni. Prema Opačiću, najbolji način zaštite navodno ugroženih Srba bio je ustroj političko-teritorijalne autonomije – prema Opačiću „pokrajine“ – koja bi obuhvaćala Banovinu, Kordun, Liku te dijelove sjeverne Dalmacije i sjeverozapadne BiH, a „čije bi središte bilo u Karlovcu“.

Projekti političko-teritorijalne autonomije namijenjeni hrvatskim Srbima, koji će u doslovnom smislu „procvasti“ nakon ljeta 1990, bili su pak u središtu političkog djelovanja Srpske demokratske stranke. Osnovana je u Kninu, u drugoj polovini veljače 1990, i s razlogom je privukla pozornost SDS-a. Ako je suditi prema izvještaju upućenu u Zagreb, a temeljenu na snimanju osnivačke skupštine, tajnoj pratnji istaknutijih osnivača i drugim zapažanjima operativnih radnika, može se zaključiti da je njezin program sasvim otvoreno najavljivao sukob. Možda je najmanje provokativan bio sam Rašković. Govorio je o potrebi da se u Jugoslaviji „trenutak demokracije“ iskoristi za „uspostavljanje moderne politike i suvremene političke organizacije“. Ali je uputio i molbu „drugima da ih ne okružuju mržnjom i ne prijete im ponovnim genocidom jer su njihovi zahtjevi pravda i sloboda srpskog naroda u odnosu na druge“. Opačić je bio konkretniji. Pozvao je na „demokratski preobražaj jugoslavenske državne zajednice“ i uspostavu „jedinstvene jugoslavenske države uređene na federativnom političkom principu“. Tada i u suglasju s Miloševićevim zahtjevima, zatražio je preobražaj države u smjeru jugoslavenskoga demokratskog federalizma. S druge strane, unutar pojedinih republika dopustilo bi se formiranje „teritorijalne autonomije, ukoliko stanovništvo na teritorijama sa posebnim etničkim sastavom ili kulturno-historijskim identitetom to referendumom odluči“. Naravno, priželjkivana srpska političko-teritorijalna autonomija imala je namjenu prvog koraka u procesu izdvajanja iz Hrvatske. U gotovo pa otvorenoj formi iznio ga je najugledniji gost iz Beograda, akademik Kosta Čavoški. Za njega je ključno bilo „nacionalno pitanje“, ili „ono na kojem SFRJ opstaje ili pada“. Ali, naveo je dalje, „ono je teško rješivo obzirom da granice naroda nisu etničke i da se veliki dijelovi pojedinih naroda nalaze izvan svojih matičnih republika, od kojih su, u najvećoj dijaspori, upravo Srbi“. Samo je uvećana srpska država bila rješenje.