Klasika za novo doba

Koncertni ciklus Lisinski subotom nastavlja oduševljavati svakim novim programom. Posljednji, 17. veljače, donio je prvo hrvatsko gostovanje predvodnika novog naraštaja mladih klasičnih glazbenika, koji je energičnim nastupom i pozitivnim vibracijama uzdrmao auditorij.  Umjetnik koji redefinira pojam klasičnoga glazbenika u 21. stoljeću pokazao je u praksi što to znači: sva glazba koju svira zvuči kao da nastaje toga trena i da je on njezin autor. Njegovo je ime Ray Chen, rođen je na Tajvanu, odrastao u Australiji, a profesionalno se formirao u Americi, gdje živi od 15. godine. S 28 godina preselio se u Europu, odabravši najveću današnju prijestolnicu klasične glazbe, Berlin.

Violinist Ray Chen na pozornici Lisinskog
Snimio Tugomir Hrabrić

Europska je i njegova dragocjena violina, Stradivari na kojoj je muzicirao veliki virtuoz 19. stoljeća Joseph Joachim, za kojega su Brahms, Schumann i Bruch napisali svoje violinske koncerte (glazbalo mu je na korištenje ustupila Japanska glazbena fundacija). Sve je to donijelo jedinstven doživljaj glazbe predstavljene na koncertu, kada je umjetnik bio gost Zagrebačkih solista. Iako je probio put do šire, mahom mlađe publike, komičnim klipovima na društvenim mrežama, lice koje nam je mjesecima namigivalo s plakata najavljujući neki dobar vic, a u pristupu svojem pozivu pokazao se krajnje koncentriran i smrtno ozbiljan. Za prvo predstavljanje novoj publici grada u kojemu se osjeća ugodno jer ga, kako je rekao u razgovoru na kraju koncerta,  po ozračju podsjeća na grad njegova odrastanja (australski Brisbane), umjetnik je odabrao Mozartov 5. koncert u A-duru zvan Turski zbog egzotične teme u završnom Rondu. Zaobljeni, meki, a opet prodorni ton sprega je kvaliteta umjetnika i violine, a violinist je pravo umijeće jednostavna muziciranja iskazao u skladnim i živopisnim melodijama stavka, spretno dirigirajući pokretima tijela ansamblu Solista u pozadini. Bravuroznost je došla na red u trima solističkim kadencama koje je napisao upravo Joseph Joachim, što je u praksi postala standardna inačica djela i vjerojatno razlog više da ga Ray što više izvodi kao nasljednik njegove violine. Dok Mozartov koncert završava neočekivano uzlazno bez tutti zaključne kadence, točku na i svojoj prvoj suradnji glazbenici su dali u žestokom olujnom stavku Vivaldijeva Ljeta, gdje je solist žario nesputanom strašću. Da ne ostane sve na efektima, za kraj je još jednom dokazao ozbiljnost pristupa violinizmu drugim dodatkom: rijetko izvođenom 21. capricciu Niccolóa Paganinija s nevjerojatno teškim uzlaznim i silaznim staccatima, zahvaljujući na pljesku publici riječima „Hvala, very much!“.

Koncert ususret 65. godišnjici postojanja Zagrebačkih solista donio je još i uvodnu i završnu skladbu u izvedbi sama ansambla: pomalo suzdržano izloženu krhkost mladenačke mocartijanske Rossinijeve 3. sonate za gudače i vrlo duboko proživljenu gudačku raskoš boja i izraza u Uspomeni na Firencu Petra Iljiča Čajkovskog.