Kako tuđinu pretvoriti u dom?

U romanu Skrivena kamera Europskom nagradom za književnost ovjenčana 46-godišnja makedonska spisateljica Lidija Dimkovska bavi se tematikom identiteta, istovremeno problematizirajući toleranciju, ljubav, bolest, smrt, umjetnost, emigraciju, nomadizam i (ne)pripadnost, kroz priču o troje umjetnika koji se upoznaju i zbližavaju tijekom tromjesečnog boravka u umjetničkoj rezidenciji u Beču. Protagonistica je makedonska spisateljica Lila, koja u Beču dijeli stan s albanskom fotografkinjom Edlirom i pakistanskim glazbenikom Josephom. Kroz udvojeno pripovijedanje (transkripcija snimke skrivene kamere i Lilin autofikcijski dnevnik) čitatelj svjedoči međusobnim odnosima troje umjetnika, ali prati i Lilina sjećanja na djetinjstvo proživljeno u makedonskoj ruralnoj provinciji (Šlegovo) te odrastanje u Skopju, retrospekcije njezinih studentskih dana, boravak u Rumunjskoj, gdje je radila kao lektorica, te brojna putovanja. No također ona u svojim dnevničkim bilješkama iz pozicije izmještenosti propituje i svoj recentni život, s domicilom u Sloveniji, kamo ju je dovela ljubav.

Izd. VBZ, Zagreb, 2017.

Pripovijedanjem iz pozicije eponimne skrivene kamere ugrađene u palac Liline desne noge Lidija Dimkovska postiže umnažanje glasova i poliperspektivnost. Zanimljiva je pritom različitost pristupa, a ponekad i stavova toga junakinjina alter ega u odnosu na njezina stajališta. Ona su redovito ispeglanija, pomirljivija i odraz su sklonosti kompromisima, dok je njezin drugi glas izravniji, provokativniji, odbija ići niz dlaku i teži polemičnosti, ali unutar kulture dijaloga. Riječ je o svojevrsnu glasnogovorniku junakinjinih skrivenih misli, koji ne kalkulira prije negoli se oglasi. Kamera skrivena u nožnom palcu pokazuje se vrstom sveznajućega pripovjedača koji iznosi Liline misli i prenosi izvanjske događaje, ali ih i komentira, kao što komentira i Lilina razmišljanja, što je često i izvor inteligentna prigušenog humora. A kako tijekom cijeloga njezina života kamera bilježi sve što se Lili događa, kamera iznosi i reminiscencije Lilinih prijašnjih iskustava, poput svojevrsne Šeherezade pripovijedajući priče iz života svoje „udomiteljice“. Pritom u istoj mjeri bivaju zastupljeni prizori iz stvarnosti ruralne Makedonije u socijalizmu i iz zbilje tranzicijskoga Skopja, sa svjetlom u obama slučajevima na pogrešnoj strani tunela.

Uz događaje i iskustva iz Beča te Liline razgovore sa sustanarima, roman sadržava i svojevrsni roman u romanu, Lilin autofikcijski dnevnik koji ona ispisuje kao samonametnut si zadatak tijekom rezidencijalnoga stipendiranog boravka u austrijskoj metropoli. To je „izvještaj o njezinim brojnim tuđinama“, jer Lila živi nomadski, često mijenjajući boravišta, odnosno „tumara kroz stečevine i gubitke čovječanstva tražeći definiciju za svijet“. A tematizirajući život u raznim tuđinama Lila problematizira i sam taj pojam u kontekstu umjetničke obrade, pa o životu u egzilu i tuđini kaže da je, kako bi se spasilo umjetnost i talent od klizanja u kič, potrebno „tuđinu pretvoriti u Dom“. Tvrdi da je nužno sačuvati osjećaj cinizma i po mogućnosti razvijati ga, a kritičnost spram drugih prožeti samokritičnošću. Jer, zbog otuđenosti, osjećaja nepripadanja i gurnutosti na stranu, u tuđini se živi uz veći intenzitet osjećajnosti, stalno na rubu euforije ili njezine druge krajnosti – histerije, a suvišak osjećaja plodno je tlo za kič. Pritom ona pod pojmom dijaspore pretpostavlja svojevrsno identitetsko zajedništvo radi socijalizacije u tuđini i simboličkog osnaživanja pojedinca, pri čemu i takvu kolektivizaciju, ako se temelji isključivo na folkloru i nostalgiji, također smatra preduvjetom za kič. Knjiga sadržava i kritiku pojednostavnjena, kolonijalnog pogleda kulturnog establišmenta zapadne Europe na balkanske kulturne proizvode. Jer od autora iz zemalja Balkana očekuje se da stvaraju tzv. egzotiku, i to iz pozicije disidentstva, u okvirima nekakva zamišljenog „balkanskog radikalizma“, a u suprotnom im se odriče autentičnost, a što je vidljivo već u opisu prvoga susreta Lile i njezinih dvoje sustanara s austrijskim predstavnikom organizatora rezidencije.

Sučelivši i zbliživši ljude različitih nacionalnosti Lidija Dimkovska u romanu na razini pojedinačnoga progovara o univerzalnome, opire se stereotipima i ukazuje na apsurdnost međunacionalnih trvenja, u Drugome i Drukčijemu prepoznajući bogatstvo i raznolikost koji spajaju, iako upravo to mnogi uzimaju kao razlog razdvajanja i netrpeljivosti. Skrivena kamera knjiga je u kojoj je u jednakoj mjeri i makedonske ruralne provincije i Skopja, i Rumunjske i Slovenije i Beča, uz dodatak New Yorka, Praga, Amsterdama i Stockholma; roman je to koji se znalački bavi identitetima i oštro protivi stereotipima, u kojemu se suptilno poetizira svakodnevica, dok se tuđina pokušava pretvoriti u dom, ali i u kojemu ljubav neutješno boli i ranjava. To je ujedno psihološki i politički i ljubavni roman, roman koji izdiže individualnost iznad kolektiviteta bilo koje vrste te umjetnost promovira u sredstvo propitivanja, analize, upozorenja, ali i zbližavanja, sjedinjenja i kultivacije.