Jelonoša i Kristonoša

Bila je nedjelja, tih i pospan dan, kakve nedjelje obično i jesu. Vukla sam se Preradovićevom ulicom prema trgu istoga pjesnika. Zagledala sam u one malobrojne izloge u toj ulici i u jednom ugledala predmet koji nisam vidjela već godinama. Naravno, da imam veze s prehranom u nekoj pučkoj kuhinji ili da mi hranu nose iz neke socijalne ustanove, bio bi mi to svakodnevni rekvizit. Ovako me pogled na njega teleportirao u djetinjstvo. Naime, u izlogu, među mnogim sjajnim loncima raznih veličina i namjena, bila je i jedna, kako je pisalo, jelonoša. Meni, dakako, nije u glavi odjeknuo naziv jelonoša nego koščale. One su, poput miščafla i šparheta, svjedoci višestrukog iskrivljavanja stranih riječi, pa bi izvorni govornici njemačkoga jezika ruku dali u vatru da te riječi nemaju nikakve veze s njemačkim (kako sam ih uvjeravala). Moji negdašnji strani studenti, poglavito oni s njemačkoga govornog područja, slušajući moj izgovor tih riječi valjali su se od smijeha. Kostšale, njem. Kostschale, komplet metalnih posuda za nošenje kuhane hrane „preko ulice“, možda postaje prepoznatljiviji preko košte, jela i pića u menzi ili privatnoj kuhinji, koštaša, menzaša, pretplatnika na privatnu prehranu, ili kostgebera, kuhara u domaćoj privatnoj kuhinji ili menzi koji dijeli hranu. Danas bolje razumijemo glagol koštati u trgovini (koliko to košta, stoji, koliko novca vrijedi) nego u menzaškom smislu, no njem. kosten prvotno je značilo kušati jelo, za koje je, dakako, trebalo i platiti, pa današnja njemačka imenica Kosten znači trošak, trošenje novca. Zanimljivo je i to da riječ Kostschale nećete naći u njemačkim rječnicima, kao ni jelonošu u suvremenim hrvatskima.

Razgaljeni pogled na te tri-četiri posude na vodilici, umetnute jedna u drugu sa stegnutim poklopcem na vrhu i (onomad) drvenom ručkom za nošenje, sjetio me vremena kada sam s takvim posudama i sama išla kroz jednu vežu na uglu Zvonimirove i Heinzelove ulice do šaltera gdje se kupovala (ne dijelila) hrana. Bio je to stražnji dio lokala, a u prednji – onaj reprezentativniji – ulazilo se iz Heinzelove ulice, no onamo nikada nisam kročila. Morala sam paziti da me najniža posuda s vrućom juhom ne opatrne po nogama, jer me mogla dobrano opeći. Naravno, u menzu sam išla po objed kad su baka i tete bile toliko zatrpane šivanjem da nisu stizale još i kuhati. A obrok koji sam u tim koščalama nosila bio je kompletan: juha, glavno jelo (ni jedno svinjsko ili teleće pečenje nije tako ukusno kao kad se priprema u velikim količinama), salata, desert. Sjećam se da su porcije bile doista poštene i izdašne.

Imenica jelonoša nije mi se plela među imenice iste tvorbe u kojima je prvi član takve složenice izražavao ono što netko nosi. Dok sam gledala u blistavu jelonošu u izlogu, glavom su mi prolazile imenice poput vodonoše, stjegonoše, trhonoše (trh je teret koji se transportira, a trhonoša čovjek koji ga nosi ili tegli), listonoše, pismonoše, kliconoše, štitonoše, glasonoše i sličnih, no primijetite što je zajedničko svim tim imenicama: sve one znače osobu (u jednom slučaju to može biti i golub) koje ih nose i raznose. A jelonoša, barem ona iz izloga, nije osoba nego posuda u kojoj se nosi kuhana hrana. Tu treba dodati samo jednu napomenu: da, tako je to danas. Jer nekoć je jelonoša mogao biti i čovjek, onaj koji u gostionici jelom poslužuje goste za stolom, njem. Speisenträger, konobar ili ober. Vidim da je danas potražnja za takvim radnicima prilično izražena. U ženskom rodu zovemo ih servirkama. Najrazrađeniju podjelu rada tko što u gostionici nosi doživjela sam u socijalističkom Pragu dok sam ondje radila. Jedan je konobar nosio samo juhe, drugi glavna jela, treći desert, četvrti pivo, a ober je (natkonobar) naplaćivao. Naravno, zaposlenost je bila i više nego stopostotna.

Bratoljub Klaić piše da su se te posude pod zajedničkim imenom jelonoše zvale i užinare, što potvrđuje i Dragutin Parčić, navodeći da je užinara prvotno bila torba u kojoj pastiri nose užinu na pašu. U gradovima se s promjenama prehrambenih navika i radnoga vremena pojavio obrok užina (njem. Jause), jauzn, jauzna, najprije kao dopodnevni manji obrok između doručka i ručka, a onda i kao isti takav popodnevni obrok prije večere. Onaj dopodnevni zovemo i gablec, rjeđe cenerjauzn, jer se jeo oko 10 sati, i to priborom za jelo (najčešće žlica i vilica, njem. Gabel znači vilica). Pa premda je i takvih gostionica i birtaških jela u to doba dana sve manje (fileki, rajžlec, srca, pajšl i ostale divote), gablec se kao riječ (jednako kao i marenda na jadranskom području) održao, pa bio to samo sendvič, golo pecivo ili jogurt.

A kako je u priču o jelonoši (bilo da je čovjek ili posuda) zalutao sv. Kristofor? Nije uopće zalutao. Lijepo se u nju uklapa. Toga sveca prikazuju na slikama kao diva koji na plećima nosi jedno dijete preko rijeke. Dakako, to dijete i nije bilo dijete nego Isus Krist, no Reprobus, njegov nosač, još ne zna koga nosi. Svakim korakom dijete postaje sve teže, pa ga i takav kolos sve teže nosi kroz vodu. A onda doznaje da nosi sama Krista, da je on Kristonoša, pa dobiva i novo ime, Kristofor (lat. fero, ferre, tuli, latum, nositi odnijeti), onaj koji nosi Krista. Prijenos putnika preko vode podario je Kristoforu status zaštitnika putnika, vozača, pomoraca, pa i onih koji bi se našli u vrebajućim opasnostima oluje. Rab ga je imenovao svojim zaštitnikom, čiji se spomendan uz razne priredbe (Rapska fjera, sajam) slavi 25. srpnja. Nekoć je proslava pobjede nad Normanima, a na svečev zagovor, trajala četrnaest dana. Danas traje tri. Treba to razumjeti. Ipak je fjera usred pasjih vrućina, pa i vrijedni majstori starih zanata te hrabri vitezovi kadšto posustanu.